Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Akcija ‘Stadion’

Ulcinj ’69. godine, ranoproljetna oluja, a grupa trkača vraća se s popodnevnog treninga. Trener ih je čekao na ulazu hotela "Albatros", zabrinut kao da broji gromove i pita se hoće li mu stado stići u punom sastavu. Briga o malim i velikim koji su, kasnije ću saznati, bili njegova grupa, obitelj, posao i hobi. Konačno su utrčali, mokri i promrzli. Nisam znao ni tko su, ni odakle, ni kojem klubu pripadaju, ali svi su na skromnim plavim majicama imali malog slona. Žutim slovima, očito rukom izvezeno, iznad slona je pisalo AK "Čelik" Križevci.

Tako sam ja, član velikog i bogatog kluba, u lijepoj i za njih skupoj "Adidas" opremi, otkrio ljude, znak, ime i grad Križevce. Nisam tada upoznao nikoga od njih; oni su za mene bili seoska djeca, a ja zagrebački mangup koji se družio s boljim ili barem "sebi ravnima".

Tek nešto kasnije, tijekom proljeća, na prvim utrkama upoznao sam njihovog trenera Mladena Pavljaka, njihove trkačice i Stjepana Horvata, legendarnog "Meknija", koji je tada bio bolji trkač od mene. Preskačem faze njihovog i svog sazrijevanja, tek da se zna da su članovi "Čelika" postajali vrhunski trkači, još bolje trkačice, i da sam na takmičenjima diljem Jugoslavije često čuo za ime kluba i grada koji će mi dugo godina poslije sudbina dodijeliti kao utočište i mirnu luku, komad neba s kojeg me već tridesetak godina grije zvijezda nebeska.

S povijesne distance neki sebe vide većim i značajnijim nego to rezultati (brižno pohranjeni u osobnim, ali i arhivama HAS-a) pokazuju, a neki su pak u sjećanjima, koja vremenom blijede, skromniji no što su stvarno bili, ali moram priznati da sam tada bio tek trkač koji je obećavao. Kao takav sudjelovao sam na prvenstvima Hrvatske i Jugoslavije, uličnim utrkama za Dan grada, čiji su domaćin bili Križevci i tako upoznao grad i ljude. "Meknija" Horvata sam prvi puta pobijedio baš na utrci za Dan grada i kao nagradu dobio gramofon. Istina da sam tek u Zagrebu otkrio da je pokvaren i da ploče vrti u krivom smjeru, ali bilo je lijepo i sjećam se kao danas da smo Vera Nikolić (tada svjetska rekorderka na 800 m, pobjednica ženske utrke) i ja bili oduševljeni brojnom publikom uz trasu utrke, što je tada bila prava rijetkost. Otkrili smo da su Križevci grad sporta, i atletike posebno, a vrijeme iza toga potvrdit će naše saznanje, posebno na prvenstvu Hrvatske i prvenstvu Jugoslavije u krosu održanim ’73. i ’74. u Križevcima.


Iz davnina

Ipak, 1974. godina nosi najljepši događaj križevačkog ranog i srednjeg atletskog doba, koje je kulminiralo Brankom Zorkom i njegovom svjetski vrijednom karijerom, uz čije će se ime i ime grada Križevaca spominjati više no što su mu to svi ljudi i događaji priuštili od Krvavog sabora 1379. do danas. Te godine u gradu sam trčao već kao reprezentativac Hrvatske, ali i Jugoslavije. Na prelijepom atletskom stadionu, s novom atletskom "rupcor" stazom, kojih je u cijeloj Jugoslaviji bilo 5 ili 6, održan je dvomeč Hrvatska-Slovačka. U gradu na atletskoj stazi na gradskom stadionu između inih nastupili su ili bili gosti i Lucijano Sušanj, europski prvak i najbolji trkač svijeta na 800 metara, Jelica Pavličić, Jozo Alebić i mnogi drugi slavni hrvatski trkači internacionalci. Toliko publike i ambijenta kakvog na ovim prostorima bijaše još samo u Celju.

Prošla su desetljeća; trener "Prometej" završio je baš u Celju. Križevci su stvarali prvakinje i rekorderke čiji rezultati još i danas visoko stoje na hrvatskim tablicama svih vremena. Branko Zorko je trajao dugo, čisto i časno kao simbol moći u nemoći, siromaštvu i zapuštenosti u svlačionicama, stazi i uvjetima koji su bili tužni i ružni. Uz njega i profesora Palčića slikali su se mnogi koji ni takav rezultat, ni 5 olimpijada i more medalja nisu uspjeli materijalizirati i taj derutni stadion i stazu "obojati u crveno". Tim više što postoji temelj, betonska podloga koju samo treba sanirati. Nisu uspjeli pridobiti grad, širu zajednicu i sportske forume da u Križevcima izgrade atletsku tartan stazu kakvih je ovoga trenutka u Hrvatskoj 30-ak.


Vrijeme sadašnje

Onome što su ranih sedamdesetih uspjeli tadašnji treneri Pavljak i Dužanec uz pomoć pokojnog Emila Jelića i mnogih drugih, ova generacija "funkcionera" može se samo nakloniti i u svojoj nemoći i anonimnosti posramiti se jer su od Branka Zorka i atletike samo uzimali, a davali i donosili nisu ništa. Sada kad se troše veliki novci za "Hrgove trgove", za kule od karata i osobne interese, ja se na "Križevačkom referendumu za trgove ili za stadion" izjašnjavam ZA STADION I ATLETSKU STAZU jer Križevci, križevačka atletika, bivša, sadašnja i buduća, to zaslužuju i trebaju!
I moramo shvatiti da je biti prvak razreda, ulice i grada, tu na svom stadionu pred svojim prijeteljima, simpatijama i sugrađanima, više i slađe no biti svjetski prvak "tamo negdje" i doći kući s medaljom pa pričati "kako je to bilo". Iz tog malog lokalnog uspjeha rađaju se pravi, veliki šampioni u slavu i ime grada!

Ah, gospodo iz "loža", da vam je samo dio lokalpatriotizma i iskrene ljubavi za grad i druge, imalo bi vas se po čemu pamtiti. Ovako se sa sjetom i zahvalnošću sjećam pokojnih Jelića, Nemeta, Goleša i inih, iza kojih su ostale male kuće i skromne okućnice, ali i gradski bazeni, stadion, tvornice. Iza vas će ostati vaše velike, nove kuće i vile s visokim ogradama, kao da se sramite svoje sebičnosti, nemoći i šire društvene minornosti. Ostat će vam anonimnost i samoća koja na kraju priče uvijek stiže na prava vrata. Budite kod kuće, doći će i na vaša!