Trideset prvog prosinca sahranili smo gospodina Vladimira Nemeta. Skromno i tiho, bez ijedne riječi na oproštaju, bez ijednog Hvala! za sve ono što je bio, što je radio i za način na koji je živio.
Bio je veliki čovjek u malom gradu, jedan od osnivača i direktora Čelika, predsjednik atletskog i nogometnog kluba, jedna od moralnih vertikala grada, skroman čovjek, uvjereni katolik, naš dobar susjed i sugrađanin.
Ovim tekstom nemam namjeru nabrajati sve njegove zasluge niti upućivati na tragove koje je ostavio iza sebe. Želim progovoriti o običaju da se na zadnjem oproštaju, ispred odra pokojnika, poklonimo i kažemo poneku riječ, riječ zahvale i poštovanja prema čovjeku i njegovoj sjeni, što je ovaj put iz neobjašnjivih razloga propušteno. Tim više što autoru ovih redaka nisu trebali ni poseban trud osmisliti tekst, ni traženje svečanog nadahnuća, jer je sam pokojnik bio velika poštena ljudska priča, kakvih je u ovom gradu malo.
Zar je moguće da svi vi, koji svoju egzistenciju, svoje postojanje i blagodati baštinite na njegovoj dobroti i zalaganju, niste osjetili potrebu zahvaliti mu za sve što je činio za vas. Zaboravili ste kako je baš za vas izmišljao radna mjesta, gurao vas na stambene liste i to samo zato što ste gurači lopte, što ste trčali po Ratarskoj šumi ili samo zato što ste trebali utočište, posao, plaću ili krov nad glavom. Zaboravili ste da vam je baš on omogućio da iz sela dođete u grad i ostanete tu! Tužno popodne… Tišina koju je nakratko prekinula tek uobičajena molitva za onog koga ispraćamo i za prvog među nama koji će poći istim putem…
Prozivam vas rukovodioce s kojima je dijelio radnu problematiku Čelika, vas predstavnike sportskih klubova čiji je bio dugogodišnji predsjednik i mecena, prozivam sve vas iz pogona koje je gradio i gdje ste zarađivali kruh svoj svagdašnji! Prozivam i vas iz gradske vlasti koji ste trebali i morali znati da je taj dan sahrana i da ondje morate biti! Umjesto tišine, trebali ste se gurati tko će izreći ljepše i više, tko će prvi reći Hvala!. Umjesto vas, ja se u vaše i svoje ime ovim tekstom opraštam od gospodina Nemeta, velikog, dobrog, skromnog, samozatajnog čovjeka.
Gospodine Nemet, hvala vam za svo poštenje, dobrotu i rad, čiji tragovi mnogima od nas mogu i trebaju biti uzor i obrazac življenja. Nedostajat će mi vaš miran, dostojanstven korak po kojem vas pamtim iz naših susreta tijekom šetnji Gornjim gradom.
Zbogom, gospodine Vladimire Nemet!
Komentari su zatvoreni.