Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Povijest rocka – 50-te godine (2)

Glazba bijelih rockera svoje korijene dobrim je dijelom
vukla iz country glazbe, što im na neki način nije omogućavalo tako inovativan
i snažan glazbeni izričaj kao što je bio slučaj sa crnim rockerima. U drugoj
polovici 50-ih godina ističe se nekoliko crnih inovatora kao što su Junior Parker, Richard Berry, Joe
Turner
(koji pjesmom I Put A Spell On You iz 1956. uvodi
mistiku u rock glazbu). Također valja istaknuti i Otisa Blackwella, koji je napisao
dobro poznate skladbe poput Don’t Be Cruel (1956.) i All Shook Up (1957.) za
Elvisa Presleya te Great Balls Of Fire (1957.) za Jerrya Lee Lewisa.

No imali su i bijeli rockeri svoje utjecajne predstavnike, a
jedan od najtalentiranijih izvođača svoga doba bio je Eddie Cochran koji je umro
vrlo mlad (u 22. godini), ostavivši za sobom velike hitove poput Summertime
Blues
(1958.) i C’mon Everybody (1958.) u kojima je vidljivo lagano odmicanje
od rockabilly stila.

Još jedan velikan rocka i vlasnik mnogih hitova umro je u
22. godini života. Bio je to Buddy Holly, čiji je izgled (naočale i uredno
školsko odijelo) odavao upravo suprotan dojam od onog buntovničkog i zapuštenog
kojeg su gajili najraniji rockeri, a njegove skladbe bile su lako pamtljive,
vedre i optimistične (That’ll Be The Day – 1957., Peggy Sue – 1958.). Buddy
Holly jedan je od prvih pjevača koji su sami pisali pjesme, dok je njegov band
Crickets postavio nove standarde za buduće rock bandove.

Polako je bilo vidljivo kako gitara preuzima primat nad
klavirom, a također su pjevači sve češće izvodili pjesme koje su sami pisali. Od
početka glazbene industrije profesionalni tekstopisci koji pisali pjesme za
bijele pjevače popularne glazbe bili su često klaviristi i pjesme su skladali
na klaviru. S druge strane, crni rockeri sami su pisali svoje pjesme i skladali
ih na gitari, kao uostalom svi blues izvođači dotad. Zbog toga je temelj rocka
postala gitara i sve češća slika bila je kako rock izvođač pjeva na mikrofon
istodobno svirajući na gitari.

Također, motivi pjesama popularne glazbe bili su
tradicionalno univerzalni i idealistički (primjerice motiv ljubavi), dok su
crni rockeri koristili realistične motive pjevajući o teškom životu na ulici, u
getu, zatvoru i slično.

Rock’n’roll je pratio zbivanja i svoje naličje mijenjao u
ovisnosti o promjenama u američkom društvu. Osjećajni, tragični i vedri motivi
polako su se pretvarali u erotičnost, nasilje i lagani sarkazam.   

No kakva god obilježja posjedovao, rock’n’rollu se ne mogu
osporiti revolucionarne promjene koje je donio – postao je univerzalni jezik
koji je premostio jaz između bijele i crne publike.  

Kada se u drugoj polovini 50-ih godina proširio na Veliku
Britaniju, započelo je razdoblje masovnog prihvaćanja tog glazbenog stila od
strane Europljana. Od ranih britanskih rockera posebno se ističu Tommy Steele,
Cliff Richard, Marty Wilde, Frederick ”Johnny Kid” Health te Billy Fury, čiji
se album Sound Of Fury iz 1960. smatra najboljim albumom britanskog rockabilly
razdoblja.

Kako se rock’n’roll širio svijetom, miješao se sa tradicionalnom
glazbom ostalih zemalja, stvarajući tako nove glazbene stilove.

No unatoč velikom komercijalnom uspjehu (ili baš zbog toga), rock’n’roll je u
SAD-u imao svoje protivnike u političkom, vjerskom i rasističkom smislu.

U Velikoj Britaniji to nije bio slučaj – tamo su blues i
jazz glazbenici uživali izuzetan status. Crnačka glazba postala je vrlo
popularna među srednjim slojem britanskog društva u trenutku kada je polako silazila sa pozornice u SAD-u, a London
se pretvorio u središte tradicionalne jazz glazbe. Iz toga je proizašla čitava
generacija bijelih glazbenika među kojima se posebno ističe Alexis Korner.

Razdoblje od 1957-1964 smatra se ”mračnim” razdobljem
povijesti rock’n’rolla i ponovnim procvatom pop glazbe, jer je otkačene, divlje
i buntovne rockere zamijenila generacija urednih, pristojnih i romantičnih
izvodača kao što su bili Paul Anka (Diana, 1957.), Everly Brothers (Bye Bye
Love
, 1957., All I Have To Do Is Dream, 1958.), Pat Boone (Love Letters In The
Sand
, 1957.), Frankie Avalon (Why, 1959.), Rick Nelson (Hello Mary Lou, 1961.),
Neil Sedaka (Breaking Up Is Hard To Do, 1962.) i dr. Od ženskih izvođača
isticale su se Brenda Lee Tarpley (I’m Sorry, 1960.), Connie Francis (My Heart
Has A Mind Of Its Own
, 1960.) i Leslie Gore (It’s My Party, 1962.)

1958. Don Kirshner u New Yorku otvara urede za producente i
tekstopisce koji postaju izuzetno značajni za svijet pop glazbe. To je bilo
popraćeno povratkom na stari način izvođenja pop skladbi (pjevanje uz pratnju
orkestra).

Iako zahvaćen krizom, rock’n’roll je imao utjecaja na pop
glazbu i ”preživio” je u plesnim pjesmama poput Rock’n’roll Is Here To Stay
grupe Danny & The Juniors iz 1958.

Kraj 50-ih godina obilježila je i sveopća plesna pomama za
twistom, koja se nastavila i u prvoj polovici 60-ih. Instrumentalni rock sve
više se odmicao od korištenja saksofona (ChampsTequila, 1958.) prema gitari
(najuspješniji izvođač instrumentalnog rocka na gitari bio je Duane Eddy sa
pjesmama poput Cannonball, 1958. i Forty Miles Of Bad Road, 1959.).
 
To su ujedno bile i godine kada je soul postao glazbeni stil
za sebe. Rhythm’n’blues i gospel izvođači poput Sama Cookea, Curtisa Mayfielda,
Raya Charlesa i Jackiea Wilsona premetnuli su se u soul glazbenike te uveli
novi način interpretacije skladbi.

50-te godine ostat će nažalost zapamćene i po jednom od najtragičnijih događaja u povijesti rock glazbe. Naime, 3. veljače 1959. u avionskoj nesreći poginuli su velikani rocka Buddy Holly, Ritchie Valens i Big Bopper.

Sljedeći puta zakoračit ćemo u 60-te te vidjeti kakve promjene i novosti u povijesti rocka su donijele.