Mjesec obiđe Zemlju za 27 dana i gotovo 8 sati te to zovemo jedan zvjezdani ili siderički mjesec. S obzirom na to da Zemlja u isto vrijeme ne stoji već obilazi Sunce, gdje joj za puni krug treba 365,25 dana, Mjesecu treba dulje da u obilasku prijeđe “ciljnu dužinu” između Sunca i Zemlje jer se ona za tih 27,3 dana udaljila po ophodu te Mjesecu treba 2 dana i gotovo 5 sati više nego za običan (siderički) krug. To zovemo sinodički mjesec i on traje 29,5 dana, a na njega se vežu i Mjesečeve mijene jer one ovise o tome gdje se Mjesec nalazi u odnosu na Sunce. Kad bi Mjesec orbitirao oko Zemlje u suprotnom smjeru, onda bi razmak između dva uštapa bio 25 dana.
Kad bi pak Zemljina os rotacije bila okomita na ravninu Zemljina gibanja oko Sunca (ravninu ekliptike) i još kad bi se u istoj ravnini našla i putanja Mjeseca oko Zemlje, onda bi se Mjesec jednom u 29.5 dana, svakog sinodičkog mjeseca, našao ispred Sunca gledano sa Zemlje, ali to bi vidjeli samo oni na ekvatoru, i to ne na istom mjestu svaki puta, već naizmjenično, jednom oni s jedne strane Zemlje, a drugi s druge strane i to zbog ove polovice dana (0,5) u periodu od 29,5 dana.
Međutim, kozmos, koliko god uređen bio, ipak ne prati tako jednostavne geometrijske oblike, prave kuteve niti mari za cjelobrojne brojeve. Niti je Zemljina os rotacije okomita na ravninu ekliptike, već je nagnuta za oko 23,5 stupnjeva, niti se Mjesečeva putanja oko Zemlje nalazi u istoj ravnini već ima svoju, nagnutu oko 5,1 stupanj u odnosu na ekliptiku. Ti nagibi ne stoje na mjestu, već precesiraju (mijenjaju smjer nagiba) poput zvrkova. Uzevši još i to da ništa od nabrojanih putanja nisu savršene kružnice nego elipse, npr. udaljenost Mjeseca od Zemlje razlikuje se 42 tisuće kilometara od najbliže do najudaljenije točke, predviđanje gdje će se dogoditi pomrčina djeluje više kao crna magija nego kao nešto što se može izračunati.
Ipak, ugrubo, unatoč svim tim faktorima, ljudi su kroz stoljeća uočili obrasce ponavljanja u gibanju nebeskih tijela pa su tako već stari Babilonci znali da se Zemlja, Mjesec i Sunce nađu na istom pravcu svakih 18 godina, 11 dana i 8 sati, što je poznato još i kao Sarosov period. Na temelju njega, ako se zna gdje i kad se dogodila ranija pomrčina Sunca, za 18 godina, 11 dana i 8 sati dogodit će se nova koja će biti pomaknuta za cca trećinu opsega Zemlje, a za tri Sarosova perioda, odnosno za 54 godine i 34 dana, nova pomrčina će posjetiti sličan meridijan (tzv. exeligmosov period), samo nekoliko stotina kilometara sjevernije ili južnije, baš zbog svih nagiba orbita. Točne lokacije pomrčina omogućile su tek moderne matematičke metode razvijene u 19. stoljeću, a današnja digitalna računala to su svela na preciznost od nekoliko sekundi i unutar kilometra.
Pomrčine su Sunca tako fenomen koji se u odnosu na čovjekov život pojavljuju dovoljno često da postoji već bogato znanje o njima, a opet dovoljno rijetko da za pojedinica predstavljaju prvoklasni nebeski događaj koji u prosjeku dožive jednom u životu. Spomenimo još da je totalna pomrčina ona gdje Mjesec u potpunosti prekrije Sunčev disk, a ako se to ne vidi, onda se radi o djelomičnim pomrčinama. Totalne su vidljive samo na uskim geografskim “trakama” širokim tek stotinu kilometara, a što ostali, izvan tih područja vide kao djelomične. Totalne pomrčine traju samo nekoliko minuta, ovisno o “poravnanju” svih nabrojanih putanja.
Totalna pomrčina Sunca 12. kolovoza ove godine mogla se vidjeti s područja Europe prvi puta nakon 27 godina. Zadnji totalitet prošao je središnjom Europom 1999. godine te su tada mnogi iz Hrvatske putovali na mađarski Balaton kako bi svjedočili tom fenomenu. Totalitet je ove godine prolazio sjevernim dijelom Španjolske i zapadom Islanda. Španjolci, nakon 1912. nisu vidjeli ni jednu totalnu pomrčinu, ali zato će nakon ovogodišnje vidjeti još dvije u narednih dvije godine i zatim ništa sve do 2053. godine. Kroz naše krajeve dočekat ćemo totalnu pomrčinu tek 2081. godine.
Astronomsko društvo Perzeidi iniciralo je zato pravu ekspediciju u Španjolsku koju je vodio Ratko Matić, predsjednik Društva, a Turistička agencija Alpe-Adriatours organizirala je logistički dio putovanja. Koliko nam je poznato, ovo je jedina službeno organizirana ekspedicija iz Hrvatske kojoj su se mogli priključiti svi zainteresirani.
Nakon nekoliko dana priprema astronomske opreme i tehnike, autobus iz Križevaca krenuo je na put u nedjelju, u večernjim satima, prvo prema Zagrebu kako bi skupio još sudionika, a onda na zapad Mediterana.
Prva je postaja bila Marseille, veliki lučki grad na jugu Francuske duge i bogate povijesti te vrlo aktivne sadašnjosti – grad je u posljednjih pedeset godina narastao gotovo duplo što je popraćeno velikim infrastrukturnim i kulturnim projektima. U uskim ulicama Marseillea, vozači Matija i Željko iz autoprijevoznika Željko Šubić iz Pitomače, provezli su nas kao da voze bicikl, a ne 13,5 metarski autobus. Ekspedicija se ovdje na jedan dan odmorila i turistički obišla grad, nakon 16 sati putovanja, odnono na polovici puta dugog 2300 kilometara. Put je nastavljen kroz vinovom lozom prekrivenu regiju Languedoc, zatim zeleno-brdovite Katalonije preko regije Aragon čiji pejzaž odmah otkriva zašto je bio popularan za snimanje špageti-vesterna. Nastavnik geografije i povijesti i službeni vodič puta Vladimir ozbiljno je prionuo zadatku te je svaku etapu puta popratio zanimljivim općim informacijama te poučnim povijesnim pričama o pojedinom kraju kroz koji smo prolazili.
Dolazak u večernjim satima u hotel u Madridu označio je i posljednju etapu pripreme za sutrašnji glavni događaj, a ostalo je još “samo” pitanje: kamo se zaputiti? Odabir lokacije promatranja nije bio nimalo jednostavan jer, osim očitih kriterija: što bliže centru totaliteta pomrčine, čistom horizontu, dostupnošću infrastrukture, uključivalo je i faktore koje je teško predvidjeti: gužve i stanje atmosfere, odnosno potencijalnu naoblaku. Nakon razmatranja svih faktora, odluka je pala na malo mjesto Riaza, na 1200 m nadmorske visine te populacijom od dvije tisuće stanovnika, sjeverno od Madrida. Dolazak na lokaciju u prijepodnevnim satima na službeno najavljenu lokaciju za promatranje – lokalni nogomentni stadion, završio je razočaranjem – stadion je bio okružen visokim drvećem pa se horizont, a time i pomrčina koja bi bila na 10-ak stupnjeva iznad horizonta ne bi lako ni vidjela. Nakon što smo obišli i okolicu te išli prema zaključku da idemo na novo, alternativno odredište 30-ak kilometara dalje, vozači autobusa su nas srećom naveli da preispitamo tu odluku ukazavši na obližnju livadu koju su lokalni organizatori zamislili za parking autobusa. Ispalo je da je upravo ta livada, namijenjena za parking automobila i buseva, zapravo idealna za promatranje jer je ponudila čisti horizont prema zapadu, daleko od prometnica, s dovoljno hlada te ravnom površinom za postavljanje teleskopa. Teleskopi su postavljeni, uloge utvrđene te je samo ostalo čekati glavni događaj s početkom u 19:30 sati. Kako su sati prolazili, tako je sve više posjetitelja otkrivalo da je bolje doći na parking livadu nego na stadion, na naše neoduševljenje. Srećom, nitko se nije sjetio parkirati buseve ispred teleskopa. Članovi Perzeida ubrzo su se našli u ulogama koje obavljaju i kod kuće: pokazivali su posjetiteljima, mahom Španjolcima, Sunce kroz teleskope te objašnjavali što se gleda. U nekom trenutku formirali su se redovi ispred teleskopa da su ciničniji među nama komentirali da, kad bi svaki pogled kroz teleskop naplaćivali, već bi si isplatili cijeli put za Španjolsku. U toj gužvi našla nas je i reporterka madridske radijske stanice da nas intervjuira čudeći se da smo baš ovamo došli iz daleke Hrvatske.
Od 19:30 Mjesec je polako počeo prekrivati Sunce, što se moglo vidjeti teleskopima i naočalama, ali i osjetiti s padom temperature te promjenom osvjetljenja od žutog prema sivom. Već oko 20 sati, ambijent je postao vidno mračniji da bi nekoliko minuta prije samog totaliteta nastupio sumrak. U idućem momentu, u 20:30 sati, nastupio je muk među tisućinjak okupljenih dok se prvo nije pojavio tzv. dijamantni prsten gdje je zasjao samo jedan rub Sunca, a zatim se pojavila korona koja je pokrenula salve oduševljenja i pljeska. Nakon minute i pol totaliteta, krenuo je epilog pomrčine sve dok Sunce nije zašlo za obzor.
Iako je put u Španjolsku trajao dugo, ekspedicija je jednoglasna u tome da je ovih minutu i pol totaliteta nadmašilo očekivanja uz idealno vrijeme, bez i jednog oblaka, na odličnoj lokaciji. Povratak u Madrid potrajao je jer su se rijeke automobila slile na autoceste prema Madridu. Po procjenama španjolske direkcije za promet (DGT) 1,5 milijuna vozila na cestama više nego što je uobičajeno, a što odgovara i procjenama od preko pola milijuna stranaca te nekoliko milijuna Španjolaca koji su posjetili u srijedu zonu potpune pomrčine.
Astronomsko društvo Perzeidi i okupljena družina, ponukani ovim lijepim iskustvom, planiraju i buduće ekspedicije na ovakve nesvakidašnje nebeske predstave. Možda iduće godine u Egipat?
