Životna priča križevačkog zeta Luke Bujasa – Trenerska karijera donijela mu je avanture ratne Libije

U vrijeme kada su Križevci imali istoimenog košarkaškog prvoligaša, kroz klub i grad prodefiliralo je mnoštvo igrača i trenera iz drugih gradova. Neki od njih bili su samo prolaznici, neki su ostavili dubok igrački trag, dok je neke od njih život trajno vezao za naš grad. Jedan od takvih je i Luka Bujas, križevački zet o kojem je veliku priču donio tportal.

U intervjuu prepričava igračke dane u kojima je stigao do dresa U-15 reprezentacije Hrvatske, ali nažalost, tada mu je otkrivena srčana mana zbog koje je već s 15 godina naprasno morao prestati s igranjem najdražeg mu sporta. Ipak, od košarke se maknuo nije, stoga je počeo graditi trenersku i sudačku karijeru, da bi sa 17 godina između dvije opcije odabrao trenerski poziv.

“Bio sam vrlo, vrlo mlad. Imao sam 17 godina. Veliko hvala mom mentoru i treneru, gospodinu Željku Pribanoviću, koji me uveo u trenerski posao. Također, ne smijem zaboraviti spomenuti Zorana Veselinovića, od kojeg sam naučio jako puno dobrih stvari. Znači, početak je bio u Školi košarke ABC. Nakon toga bio sam asistent gospodinu Anti Matuloviću u KK Pet bunara, a potom sam dobio prvi samostalni seniorski posao, vodio sam KK Otok Ugljan u tadašnjoj B1 ligi”, govori Bujas za tportal.

Bujas je i jedan od najmlađih trenera koji je samostalno vodio jednu momčad u Premijer ligi – Križevce.

‘Ne mogu tvrditi da sam najmlađi ikada, ali nije baš uobičajeno da s 26 godina dobiješ takvo povjerenje. Sve se dogodilo posve slučajno, ali taj splet okolnosti definitivno je odredio moju karijeru i život. Sezonu prije u Križevcima su kao treneri radili Tihomir Bujan i Rudolf Jugo. Kako imam kumove u Križevcima, iskoristio sam tu pogodnost i u dva navrata došao kako bih pogledao ta dva iskusna trenera na djelu. U omladinskom pogonu kluba radio je Marin Zirdum, s kojim sam surađivao kada god bih mogao. Sljedeće sezone Zirdum je preuzeo prvu momčad, a na njegovu inicijativu i uz podršku sportskog direktora kluba Dražena Jendriša postao sam trener u mlađim selekcijama. Nakon samo četiri mjeseca Zirdum je odstupio s mjesta trenera seniorske momčadi, a vlasnik kluba dao je priliku meni. U Križevcima sam ostao skoro dvije godine, stekao puno iskustva, ali i prijatelja i poznanstava koji su mi kasnije u karijeri puno značili. To mi je najdraži dio dosadašnje karijere…’

Ljubav prema Križevcima je velika…

“U Križevce se vraćam non-stop. Imam puno prijatelja, obožavam grad, tako da, čim se ukaže prilika, bježim u svoje Prigorje. Da se mene pita, možda bih se i preselio, ali žena neće”, kroz smijeh je rekao Bujas pa nastavio:

“U Križevcima sam upoznao suprugu Mihaelu. Okončanjem moje suradnje s KK Križevci preselili smo se u Zadar. Ona je magistar kineziologije, bivša atletičarka koja je u to vrijeme radila u Atletskom klubu Križevci pod mentorstvom poznatog i priznatog trenera Drage Palčića, trenera našeg vrhunskog atletičara Branka Zorka. Mihaela obožava rad s djecom, tako da je logičan slijed za nastavak njene karijere u Zadru bio posao u Sportskoj školi Loptica, u kojoj je već osam godina, a nedavno je dobila i stalni posao u jednoj zadarskoj srednjoj školi.”

Bujas je prepričao i trenerski angažman koji je imao u Libiji.

“Život i rad u Tripoliju tekli su jako dobro sve do tog zadnjeg dijela, kada je iznenada počeo rat i kada smo doslovno bježali iz zemlje. Do toga trenutka sve je bilo odlično, ljudi su bili korektni, uvjeti života izvrsni. Bili su najavljeni mirovni pregovori između vođa, međutim umjesto toga jedan od njih, Khalifa Haftar, nezadovoljan svojom pozicijom u pregovorima, krenuo je u napad na Tripoli, u kojem smo bili smješteni. U početku je to bilo neozbiljno, bar su nam tako prezentirali, ali nakon pet dana počeli smo čuti zvukove paljbe i granata oko grada i tada smo shvatili da je ‘vrag odnija šalu’. Prvenstvo je prekinuto, već smo kupili avionske karte za odlazak. Kada je bačena bomba na aerodrom, ostalo nam je samo da potražimo izlaz kopnenim putem. To je bila prava avantura i sigurno je neću zaboraviti dok sam živ. Hvala Bogu, sve je dobro prošlo i sigurno smo stigli do Tunisa, iz kojeg smo kasnije avionom došli do Zagreba, ali putovanje je bilo sve samo ne zabavno”, podijelio je za tportal svoje dojmove Luka Bujas.

Vezano
Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno