Veliki prasak je spekulativna ideja za koju nemamo nikakvih dokaza

Televizijska serija “Svemir Stephena Hawkinga”, svojedobno emitirana na HRT-u, napunila je glavu jednog dječaka u Karlovcu crnim rupama, svemirom, kozmologijom.

– Već nakon nekoliko epizoda bio sam gotov, navučen na fiziku s odlukom da ću se upravo time baviti u životu, odnosno da ću barem pokušati da mi fizika bude poziv – rekao mi je ovih dana Petar Pavlović, danas znanstvenik, astrofizičar s doktoratom iz Hamburga, koji se potkraj prošle godine vratio u Hrvatsku iz Indije, gdje se svojim teorijskim istraživanjima svemira bavio na sveučilištu Vivekananda u Calcutti (ili Kolkati, kako se taj grad zove na bengalskom). Osim toga, smatra srećom što je u sedmom razredu osnovne škole, kada se u nastavni program uvrštava i fizika, dobio i sjajnog profesora. Ipak, dugo mu je trebalo da shvati kako proučavanje fizike i svemira može biti i zanimanje. Mislio je da je to nešto čime se čovjek može baviti onako za svoju dušu, a da u životu mora naći neki drugi posao. Recimo, kao Einstein u patentnom uredu.

Križevčanin Andrej Dundović imao je ponešto drukčije iskustvo i kaže kako je u fizici završio usprkos našem obrazovnom sustavu prema kojem su obojica kritični smatrajući lošim način na koji se za prenošenje znanja priprema nastavnički kadar prirodoznanstvenih predmeta.

– Nastavnik fizike u osnovnoj školi jasno mi je rekao “ništa od tebe”, a u gimnaziji sam redovito dobivao dvojke, sve dok na kraju ipak nisam završio na republičkom natjecanju. U mjestima poput Križevaca nema primjera i uzora od kojih bi se moglo saznati da izvan škole uopće postoji zanimanje kao što je fizičar, ali ja sam ipak imao podršku svog profesora matematike koji je i prije mene znao i rekao mi da ću završiti u fizici. Ja sam to otkrio u posljednji čas, nakon što sam već bio položio prijemni ispit na FER-u koji mi je bio prvi izbor. Usprkos čuđenju mnogih, zaključio sam da se ne želim cijeli život baviti računalima i studij fizike odjednom se pokazao kao logičan izbor – rekao mi je Dundović koji je također doktorirao u Hamburgu.

Upravo jedne kišne hamburške večeri, koje su se obojica prisjetili, prvi su put počeli fantazirati o nekom budućem zajedničkom projektu u domovini, stvaranju nekog novog malog žarišta u kojem će novim generacijama djece i mladih otvarati vrata prema beskonačnosti svemira, njegovih zagonetki i znanosti koja ih pokušava odgonetnuti.

Dundović se također potkraj pandemijske 2020. godine vratio u Hrvatsku iz Italije, gdje je sudjelovao u istraživanjima na Znanstvenom institutu Gran Sasso (GSSI) koji je osnovan uz Nacionalni laboratorij Gran Sasso (LNGS) – najveće podzemno istraživačko postrojenje na svijetu, smješteno 1800 metara pod planinom, gdje se obavljaju eksperimenti za koje je potrebna najveća moguća tišina, bez ikakvih pozadinskih šumova. Naš mladi znanstvenik, uključen u projekt u suradnji s velikim argentinskim Opservatorijem Pierre Augere, tamo se nastavio baviti opažanjem i proučavanjem kozmičkih zraka, za što se specijalizirao već doktoratom u Hamburgu.

Ispričao mi je priču, vrlo poučnu u pogledu strateškog razmišljanja i razvoja znanosti, o nastanku tih postrojenja. Kada su svojedobno probijeni tuneli ispod planinskog lanca Gran Sasso za autocestu koja je to područje i taj dio talijanske jadranske obale spojila s Rimom, na zahtjev znanstvenika probijena je još jedna cijev za njihove potrebe, što je znatno olakšalo da se u njihova postrojenja i laboratorije, kakvi se obično postavljaju u duboka napuštena rudarska okna, novom autocestom lako dostavi i potrebna zahtjevna i teška oprema. No, Dundović upozorava na još jednu, za Hrvatsku u ovom trenutku osobito važnu pouku iz Italije. Naime, Znanstveni institut Gran Sasso, osnovan kao istraživački i obrazovni centar te ustrojen kao posebno sveučilište koje provodi doktorske programe te svojevrsni komplement Nacionalnom laboratoriju Gran Sasso, utemeljen je u L’Aquili nakon katastrofalnog potresa koji je prije 12 godina razorio taj grad i čitavu regiju. Novcem namijenjenim za obnovu L’Aquile, u tom i otprije poznatom sveučilišnom gradu osnovana je tako još jedna prestižna znanstvena ustanova. 

– To je zanimljiva paralela s našom situacijom. Nije dovoljno obnoviti građevine, jer se 30 posto stanovništva L’Aquile odselilo nakon potresa, a da se život vrati, potrebno je puno uložiti i u društveni život. Tako su ondje nastale i brojne kulturne manifestacije, kao što je mnogo uloženo i u razvoj znanstvenih kapaciteta – kaže Dundović.

Njegov rodni grad, srećom, nije pogodio potres, ali je, kao i cijela Hrvatska, već godinama pogođen kataklizmom iseljavanja, osobito mladih, obrazovanih i ambicioznih mladih ljudi. Da bi današnja djeca i mladi imali u svom gradu ono što on kao dječarac i đak nije imao, Dundović se već prije 10 godina, zajedno s još nekoliko entuzijasta, među kojima je i još jedan profesor matematike, Ratko Matić, uključio u osnivanje Križevčke astronomske udruge Perzeidi. Uz Pučko otvoreno učilište Križevci te sam Grad Križevce, ta je udruga postala partner jednoj drugoj, još starijoj, vrlo agilnoj križevačkoj udruzi P.O.I.N.T. u projektu osnivanja znanstveno-obrazovnog centra pod nazivom “Future Hub Križevci” koji je u prosincu 2020. počeo s radom zahvaljujući u prvom redu izdašnim financijskim sredstvima iz fondova Europske unije, za koje se trebalo izboriti temeljito razrađenom pametnom koncepcijom. Dvojica od četvero zaposlenih na tom projektu, za sada na dvije godine, upravo su Petar Pavlović i Andrej Dundović koji su tako postali dio iznimno pozitivne priče u kojoj su se, usred općeg egzodusa, dvojica mladih znanstvenika, barem privremeno, vratila u svoju domovinu.

– Znanstvenici su danas prekarni radnici svuda u svijetu i mi smo obojica to mogli nastaviti biti i u inozemstvu, ali isto tako to možemo biti i kod kuće – kaže Dundović koji je mogao birati između nastavka rada u Italiji ili odlaska u Kanadu ili Njemačku, dok je Pavlović mogao nastaviti rad u Indiji. Obojica će se nastaviti baviti svojim temeljnim istraživanjima. Za Dundovića to je područje kozmičkih zraka u kontekstu magnetskih polja kojima je ispunjen cijeli svemir, a o kojima zapravo, kako on kaže, ne znamo baš ništa. Njegov se rad bavi utvrđivanjem prirode tih magnetskih polja, kako se ona mogu ponašati, kolika im je snaga, kako su raspoređena, što ih održava i kakva je njihova interakcija s kozmičkim zrakama, o kojima sam naučio da zapravo i nisu zrake, nego čestice toliko velikih energija da ih na putu prema Zemlji i našoj atmosferi ne mogu otpuhnuti ni snažni Sunčevi vjetrovi.

– U kojem god smjeru krenuli, to je znanje dobro imati. Kad je nešto sveprisutno, poput magnetskih polja, to onda ima i neki generalni učinak na razvoj svemira, dinamiku ponašanja galaktika, rađanje novih zvijezda, ponašanje supernova, to su sve stvari koje uključuju magnetska polja i mi o njima moramo nešto znati da bismo bolje razumjeli sve oko njih – kaže Dundović.

Kozmolog Petar Pavlović se bavi još apstraktnijim teoretskim područjem ideje o cikličkom svemiru koji nema ni početak ni kraj, kako u prostoru, tako i u vremenu, nego se neprestano širi i skuplja.

O tome je Pavlović, zajedno sa svojim kolegom Markom Sossichem sa zagrebačkog FER-a, prije četiri godine objavio važan i u svjetskim okvirima primijećen rad u časopisu Physical Review D Američkog fizikalnog društva.

– Bitno je reći da je veliki prasak, makar se to tako ne prezentira u javnosti, potpuno spekulativna ideja za koju nema nikakvih dokaza. Treba razlikovati teoriju velikog praska prema kojoj se svemir širi i prema kojoj je prije bio u stanjima mnogo veće temperature i gustoće i da su se razvijale u njemu strukture, galaktike, sunčevi sustavi… od ideje da je svemir započeo u singularnosti i da postoji trenutak stvaranja svemira, što je sasvim druga ideja – priča mi Pavlović na način toliko uvjerljiv da već sljedećeg trenutka i ja shvaćam koliko je ozbiljan problem naše civilizacije neusklađenost opće teorije relativnosti i kvantne mehanike.

– Teorija velikog praska i teorija cikličkog svemira, u smislu je li svemir imao početak i odgovara li taj početak singularnosti koja je dio opće teorije relativnosti, ili svemir nema početak nego prolazi kroz cikluse sažimanja i širenja, to je potpuno otvoreno i nerazriješeno pitanje i mi nemamo bolje argumente ni za jednu ni za drugu opciju. To je nešto što se kao područje znanstvene borbe između oprečnih teorija tek mora otvoriti – kaže Pavlović, svjestan da kraj te rasprave on sasvim izvjesno za svog života neće dočekati, što ga ne obeshrabruje da u njoj strastveno sudjeluje.

U današnje vrijeme, kada se čini da sudbina svijeta i sveg ljudskog znanja ovisi o virusu i njegovim sojevima pod mikroskopima, bilo je silno uzbudljivo i osvježavajuće razgovarati sa znanstvenicima čiji se objekti proučavanja, u Dundovićevu slučaju, nalaze u dometu najvećih i najsofisticiranijih teleskopa i drugih još fantastičnijih instrumenata, ili se, na polju kojim se bavi Pavlović, nalaze u domeni čistih matematičkih spekulacija. Za njih čak ni dva sljedeća milijuna godina nisu ključni. O eonima je riječ.

U razgovoru smo se, stoga, samo usput dotaknuli pandemije, a obojica su uočila sličnost kako se današnja znanost ponaša, bilo da je suočena s tim konkretnim, iz perspektive ritma disanja svemira neznatnim malim poremećajem, bilo da pokušava proniknuti doslovno u vječnost.

– Znanost je za mene uvijek bila riječ s nekim romantičnim, plemenitim konotacijama – kaže Dundović.

– Taj naš pogled na znanost i ova današnja institucionalizirana znanost razlikuju se ponekad kao ljubav i pornoindustrija – nadovezuje se Pavlović.

Pitam ih boji li se ta institucionalizirana znanost otvorenog razgovora u svojim vlastitim limitima, ograničenjima?

– Da, boji se, jako se boji – odgovaraju uglas obojica.

– Znanost je zapravo jako konzervativna, a još konzervativniji od znanosti su sami znanstvenici. Tu je na djelu ljudski faktor. Ljudi ne žele narušiti svoju reputaciju, ne žele se zamjeriti svojim šefovima, doći u nemilost kolega, žele pisati i misliti u okvirima uobičajenog – kaže Pavlović, na što se Dundović prisjeća jednog njihova zajedničkog poznanika, starijeg profesora, koji bi uvijek kao argument protiv nečega govorio “to nije uobičajeno” i tako završavao rasprave. Obojica kažu da takva pojava nije uopće rijetkost u znanstvenim krugovima.

Dundović spominje kako, primjerice, znanstvenici imaju više problema s nepouzdanošću mjerenja Hubbleove konstante kao mjere širenja svemira te da se očitanja iz eksperimenata kojima se mjeri “rani svemir” kroz pozadinsko kozmičko zračenje i opažanja iz nama bližeg svemira preko sve preciznijih teleskopa ne podudaraju, a  kad konstanta prestane biti konstanta, onda imamo problema. Princip “šuti i računaj”, za koji kažu da često vlada u njihovoj znanosti, nije pristup na koji njih dvojica pristaju, a obojica vide veliki problem u današnjem diktatu neposredne korisnosti i logike profita.

– U znanosti postoji i ideja izvrsnosti, ali u realnosti se ne radi o izvrsnosti nego o mehanizmu stvaranja mediokritetstva. Težnja za izvrsnošću pokušava se izvršiti tako da se mjeri koliko čovjek izdaje članaka i koliko je članak citiran. A da bi se čovjek pozabavio nekom teškom fundamentalnom temom vezanom na primjer uz fiziku svemira, treba mu da se pet ili deset godina zatvori u neku kolibu i razrađuje tu temu. Ako mora štancati jedan članak mjesečno, to onda nije znanost, nego fast food i ti članci koji se danas objavljuju većinom su, na žalost, smeće. Ali tako se mora raditi da bi se osigurao posao – kaže Pavlović, kojeg, baš kao ni Dundovića, i ne privlači akademska sveučilišna karijera.

– Nevolja je s tim pozicijama na fakultetima postojeća hijerarhija, pa onda uz nju i klanovi, sukobi, određena očekivanja, izostanak kritičkog mišljenja kojim se plaća ostanak na nekoj poziciji jer ne smije se ići previše u svom smjeru. To je uvijek u izvjesnoj mjeri gubljenje slobode i čekanje u redu za napredovanje u kojem se pretvaramo u magarce koji idu za mrkvom – slikovit je Pavlović.

A u međuvremenu će sasvim sigurno barem u nekom mladom umu, u križevačkom Future Hubu zapuhati zvjezdani vjetrovi potaknuti ovakvom misionarskom strašću i predanošću dvojice mladih znanstvenika kojima u današnjoj znanosti silno smeta i sklonost dogmama i dogmatičnosti.

– Obračun znanosti s institucionaliziranom religijom u kojoj su neki mučenici, kao Giordano Bruno, morali platiti glavom je činjenica. Ali, isto je tako činjenica da se današnja institucionalizirana znanost i sama formirala u neku vrstu dogme i gotovo religijske sekte koja ne želi propitivati svoje vlastite temelje i tu onda više među njima nema nikakve razlike – kaže Pavlović.

Dawkins nije njihova ekipa, ne zanima ih nijedan crno-bijeli pogled, pa tako ni na religiju i znanost, a čak i u pojavi i tolikoj prisutnosti ravnozemljaša oni nalaze još jedan razlog za samokritično postavljanje pitanja rade li sama znanost i znanstvenici možda nešto krivo. Dio križevačkog projekta je i gradnja zvjezdarnice koja neće biti nikakav sofisticirani opservatorij, ali će biti samim svojim oblikom svjetionik koji će svakom zainteresiranom pokazivati mjesto gdje se nešto može naučiti o svemiru.

– Opažanje i promatranje neba ima i estetsku funkciju koja je jednako bitna kao i znanstvena. To estetsko stvara strast i ljubav koja goni čovjeka u znanstveno istraživanje. To dvoje usko je isprepleteno – kaže Pavlović poetično, ali obojica su i vrlo realistični kada zamišljaju u Križevcima jezgru jednog budućeg ozbiljnog znanstveno-obrazovnog centra, po uzoru na većinu najvećih sveučilišta u svijetu koja su smještena negdje na rubu, izvan, a opet dovoljno blizu velikih gradova i prometnih središta. U njihovoj viziji, cijela bi Hrvatska trebala biti premrežena takvim žarištima edukacije i poticanja želje za učenjem i znanjem. O svemiru i svemu ostalom što nas okružuje. I naravno da nijedan baš ni po čemu na podsjeća na Sheldona, a teorija velikog praska privlači ih najviše zbog mogućnosti da je upravo oni razbucaju. Ono pitanje problematičnog mjerenja Hubbleove konstante obojicu kopka i privlači kao dodirna točka njihovih istraživanja i moguće polje prvog zajedničkog rada .

– To je vrlo zanimljivo i moglo bi se tu naći dosta materijala kojim bi se narušila paradigma velikog praksa – kaže Dundović, a Pavlović potvrdno kima glavom i bradom. (Večernji list)

Vezano
Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno