Što smo više zatvoreni u kućama, to se više okrećemo sami sebi: na kraju krajeva, ništa drugo nam ni ne preostaje. Cijela ova situacija s koronavirusom izvukla je na vidjelo jedan gotovo općeljudski fenomen. Ne, nije to ni ljubav ni prijateljstvo, već nešto mnogo dvoznačnije – riječ je o usamljenosti. Nekako mi je ovih dana pod ruku došla zgodna knjižica „Filozofija usamljenosti“ Larsa Svendsena, profesora na Institutu za filozofiju Sveučilišta u Bergenu, u prijevodu kolege i vrsnog prevoditelja Miše Grundlera. Isti autor izdao je i druge knjižice vrijedne čitanja poput „Filozofije dosade“, „Filozofije zla“ ili „Filozofije slobode“ u kojima pruža filozofski uvid u teme od vječnog interesa, no nekako mi se čini da danas od usamljenosti nema teme koja je relevantnija, a da se o njoj toliko malo govori.

Socijalna distanca i usamljenost: iako je Svendsen knjigu napisao davno prije ove epidemije, za oko mi je zapela zanimljiva misao autora koja je danas i više nego aktualna: „Socijalna izolacija… ostavlja negativne posljedice na psihičko i somatsko zdravlje. Izgnanstvo iz društva nekoć je bilo najteža moguća kazna, a u antičko doba smatralo se gotovo jednako strogim kao smrtna kazna. Mnogi i danas slanje u zatvorsku samicu smatraju prestrogom mjerom“. Kako smo svi više-manje zapeli u nekoj vrsti samice, vjerujem da je svima – čak i najzagriženijim introvertima – došlo do glave da pretjerana samoća i samovanje nipošto ne godi ni duhu ni tijelu.

No uslijed sveg tog negativnog promišljanja pažnju sam usmjerio na nešto ili, bolje reći, nekog drugog. Sinulo mi je da u našoj zajednici postoje osobe koje zbog nedostatne socijalne mreže i poznanstava te nedovoljno prilika za druženje i upoznavanje žive ovakav život i kad nisu prisilno zaključani po kućama zbog koronavirusa. Socijalna isključenost pogađa razne skupine od osoba s invaliditetom do starih i nemoćnih, a upravo danas svi je možemo iskusiti čak i ako smo prije pandemije imali zdrav društven život. Pa nije William James, otac američke psihologije, bezrazložno tvrdio da bi „najsurovija zamisliva kazna bilo isključenje pojedinca iz društva da ga nitko drugi više i ne primjećuje. Da… svatko pored nas prođe kao da nas nema i ponaša se kao da ne postojimo, obuzeo bi nas takav bijes i očaj u nemoći da bi i najgora fizička tortura bila olakšanje.“ Ista ideja dovedena je do konačnog zamislivog oblika (koji pokazuje da ovaj citat ne treba nužno odbaciti kao predramatičan) u jednoj epizodi TV serije „Black Mirror“ u kojoj je prikazan svijet u kojem napredak tehnologije omogućuje blokiranje pojedinaca u stvarnom svijetu, kao što to danas činimo na društvenim mrežama. Ne „blokiramo“ li i mi tako osobe koje smatramo, iako je to grubo reći, nevažnima?

Pružimo stoga usred ove sveopće pandemije samoće jedni drugima ruku pomirenja jer čovjek nije rođen da bi sam koračao svijetom. Ništa nas košta da se primimo posla, da – na primjer – volontiramo i na kraju krajeva pridonesemo svojoj zajednici. Vjerujem da vam odmah na pamet pada barem jedan poznanik ili prijatelj s kojim se možda i godinama niste čuli, iako to zapravo želite. Ima li boljeg vremena od sadašnjeg da stresemo prašinu s tog odnosa?

Vezano

Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno