Upalio sam svijeću za maestra Kranjčevića kao hodočasnik na najsvetijem mjestu i grobu

foto: Zdenko Balog/prigorski.hr
foto: Zdenko Balog/prigorski.hr

Pišem ovu kolumnu na dan posljednjeg ispraćaja zemnih ostataka Vladimira Kranjčevića. Na vječni počinak – reklo bi se još u duhu komemoracijske frazeologije. Ali ovdje ne može biti riječi ni o kakvom počinku. Zemni ostaci su pepeo koji će ostati nakon pogrebne ceremonije na mirogojskom Krematoriju. I taj sasvim sporedan fizički trag slobodno bi mogao biti rasut i u vjetar. Jer ono što ostaje je glazba u kojoj nema ni mira, ni počinka, a ponajmanje vječnog. Glazba je neprestano titranje, glazba je strašna sila koja te može jednako snažno potresti i protresti kada grmi i tutnji u zvuku orkestara s timpanima, bubnjevima, orguljama i zborovima, kao i onda kada šapuće i romori na granici čujnosti.

A gdje je najviše glazbe iza sebe ostavio maestro Kranjčević? U tisućama ljudi koji su mu bili učenici i studenti, u čitavim naraštajima, a osobito u goranovskom “plemenu”, kako sami sebe vole nazivati pjevači Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić koji su bili njegovi članovi od 1974. do 1987. pod umjetničkim vodstvom maestra Vladimira Kranjčevića.

Daleko sam od Zagreba i neću biti na Maestrovu ispraćaju. Ali već sam duboko potresen čim se sjetim kako su goranovci pod Kranjčevićevim vodstvom pjevali Mokranjčevu Liturgiju sv. Jovana Zlatoustog i u njoj “Tebe pojem”, jedan od najljepših stavaka sakralne glazbe ikada napisanih, koji stoji ravnopravno u repertoaru sačinjenom od Bachovih i Händelovih oratorija te Mozartova ili Verdijeva Requiema. Taj “Tebe pojem” bio je jedan od zaštitnih znakova goranovaca, jedna od blistavih svjetiljki koja je privlačila u zbor neprestano nove i nove studente.

Maestro Kranjčević prvi je nastup s goranovcima imao na svoj 38. rođendan, 21. studenoga 1974. godine. U Velenju. A Mokranjčevu Liturgiju otpjevali su prvi put u lipnju 1975. u zagrebačkoj gornjogradskoj crkvi sv. Katarine. Crkva je bila prepuna, a jugoslavenska novinska agencija TANJUG vijest o tom koncertu raširila je po cijeloj tadašnjoj državi kao prvorazrednu senzaciju. Sve te podatke nalazim u monografiji “Goranovci i maestro Vladimir Kranjčević 1974.-1987.”, prelijepoj knjizi o međusobnoj ljubavi između jednog dirigenta i jednog zbora i zajedničkoj ljubavi i strasti prema glazbi kojom je dirigent zračio, a tada mladi pjevači je upili toliko da i danas blistaju i da su im životi i sve što rade i što jesu obasjani tom ljubavlju.

U toj knjizi piše da je tadašnji predsjednik zbora Bruno Krnjak nakon uspjeha s Mokranjcem u Svetoj Katarini zakazao sljedeći koncert u katedrali. “Maestro je bio skeptičan, uvjeren da će katedrala zjapiti poluprazna. Iznenađenje je stoga bilo tim veće: bilo je prodano 3200 ulaznica, a publika je u nedostatku stolaca sjedila i na podu”.

Pod glazbenim motom “Tebe pojem” nastala je i spomenuta monografija, najljepša koju je ijedan naš glazbenik ikada dobio zato što nije nastala zbog dužnosti ili službene potrebe odavanja počasti, nego iz želje samih goranovaca da se oduže i da zahvale svom Maestru. Nakladnik knjige je Studentsko kulturno-umjetničko društvo “Ivan Goran Kovačić”, u kojem je veliki mješoviti pjevački zbor jedna od sekcija, a sve su napravili sami bivši, ali i zauvijek goranovci. Prikupili su programe, novinske članke i vlastita sjećanja, svjedočanstva o važnosti Gorana u svojim životima, anegdote i fotografije. Prikupili su sami i sredstva za izdavanje knjige koju su posvetili i darovali svom Maestru za njegov 82. rođendan u studenom 2018. godine.

Vesna Foršek, jedna od članica uredništva, u uvodu je opisala kako se opet intenziviralo njihovo druženje i okupljanje oko Maestra, koje nikada nije bilo ni prestalo: “Skoro svake godine, u studenome, velik broj goranovaca koji su aktivno pjevali u vrijeme dok je maestro Kranjčević vodio zbor, okupi se na večeri kako bi zajedno s Maestrom proslavili njegov rođendan.

Tako je bilo i 2015. godine. Našli smo se u kineskom restoranu na Novoj Vesi (dugo godina taj je naš susret bio vezan uz godišnjicu puta u NR Kinu i Sjevernu Koreju, pa smo se stoga već tradicionalno sastajali u nekom od zagrebačkih kineskih restorana). Na toj nam je večeri Maestro najavio da se sprema u mirovinu i da će u 2017. održati nekoliko oproštajnih koncerata.

Na tu Maestrovu najavu pao je prijedlog (Radovan) da se ponovo okupimo na probama kako bismo pripremili Mokranjčevu Liturgiju koja bi bila naš oproštajni koncert u čast Maestru, ali pod njegovim ravnanjem, naravno. Kako nas uz tu Liturgiju veže bezbroj divnih uspomena, niti jedno drugo djelo nije dolazilo u obzir.”

Tako je i bilo. U dupkom punoj isusovačkoj bazilici u Palmotićevoj ti bivši, ali i zauvijek goranovci otpjevali su Mokranjčevu liturgiju pod ravnanjem svog Maestra.

Volio bih da sam danas u Zagrebu, volio bih da se mogu utopiti u toj ljubavi i suzama ganuća koje će biti jednim dijelom izraz tuge nad prolaznošću, ali mnogo većim i snažnijim dijelom i dašak vječnosti i neprolazne ljepote u “Tebe pojem”.

Ali, slučaj je htio, a ništa nije slučajno u životu ako prepoznajemo znakove koji nas vode, da budem na mjestu na kojem osjećam najveću moguću bliskost i blizinu s maestrom i svom glazbom kojoj je vjerno služio. Kao najpobožniji hodočasnik na najsvetijem mjestu upalio sam svijeću molitve i zahvalnosti maestru Kranjčeviću, a pokraj nje drugu za sve nas koji još živi hodamo zemaljskim stazama vođeni tim svjetlom. Učinio sam to na mjestu koje me do dna bića potreslo kao srce svijeta i svemira iz kojeg su izašli svi ti geniji, Mozart, Beethoven, Wagner, Verdi… i Mokranjac. U crkvi sv. Tome u Leipzigu, na grobu Johanna Sebastiana Bacha. (VL)

 

Vezano

Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno