Ida Šimunčić: Divim se svakom sportašu koji ispuni normu za veliko natjecanje, a pogotovo onima koji osvoje medalju i ruše rekorde

0

Mlada križevačka atletičarka Ida Šimunčić ni ovo ljeto nije provela na nekoj od plaža na hrvatskoj obali, već je kao i prijašnjih godina, vrijedno trenirala. Početkom srpnja nastupila je na Univerzijadi u Napulju i istrčala sedmo mjesto u polufinalu utrke na 400 metara s preponama. U kolovozu je postala seniorska prvakinja Hrvatske, zatim je na ekipnom prvenstvu Europe u Varaždinu osvojila treće mjesto, a ovog je tjedna kao članica reprezentacije branila boje Hrvatske na seniorskom Prvenstvu Balkana u Pravetsu u Bugarskoj. U utrci na 400 metara s preponama u cilj je utrčala četvrta, samo 56 stotinki iza Turkinje koja je osvojila broncu.

– Za mene je i ovo ljeto bilo veoma aktivno. Atletika je takav sport, kroz godinu treniram kako bih ljeti, kada se održavaju najvažnija natjecanja, bila najspremnija. Tako da me odmor čeka u rujnu, iako mi to najteže pada – priznaje Ida.

Uvjeravala sebe i trenera da neće moći

I prošla godina bila joj je slična, još se pamti njenih šest zlatnih medalja s Prvenstva Hrvatske za mlađe seniore i seniorke. Ova najbolja križevačka i županijska sportašica trčala je razne duljine, od 60 metara pa do kroseva, no od kad joj je trener Drago Palčić predložio disciplinu 100 metara s preponama, trčanje bez prepreka postalo joj je prejednostavno.

– Međutim, uvjeti u Križevcima ne dozvoljavaju treniranje takvog sprinta pa je trener došao na ideju da počnemo s 400 m preponama. U početku sam se smijala tome, čak sam uvjeravala i sebe i njega da nema šanse za to. Ali eto, ispalo je da mi je to najdraža disciplina i da se skroz dobro snalazim u tome. Jednostavno volim takvu trku koja zahtijeva snagu, brzinu, izdržljivost i koncentraciju – otkrila je.


Put do dobrog rezultata nije jednostavan i medalje nisu došle same od sebe. Trenira šest puta tjedno, u pripremnim periodima pred velika natjecanja čak i dvaput dnevno.

– Uvjeti u našem gradu su nažalost tužni i to što sad imamo više ne mogu nazvati atletskom stazom. Dovedeni smo do situacije da na treninge odlazimo u susjedne gradove, u Varaždin, Zagreb i Brckovljane jer na jačim treninzima postoji preveliki rizik za ozljedu. I oprema je siromašna, recimo, u klubu imamo šest prepona, a u jednoj utrci na 400 metara s preponama potrebno ih je deset – ispričala je Ida.

Sportska infrastruktura u gradu je već godinama loša, ali s druge strane ima izvrsnog trenera Palčića koji je, naglašava uspješna atletičarka, nezamjenjiv.

Mama je kriva za sve

Danas 23-godišnjakinja u atletici je tek desetak godina, počela je sasvim slučajno, uz rukomet i odbojku.

– Na kraju je ipak prevladala ta individualnost u atletici. Oduvijek sam htjela biti u sportu, samo sam se dugo tražila u kojem točno – otkriva i priznaje kako je zapravo mama Darinka, inače profesorica kineziologije i poznata trenerica križevačkih odbojkašica, zaslužna što su sve tri njene kćeri sportašice.

– Zbog nje nas tri živimo sport. Anja je bila uspješna, neke stvari su je spriječile u aktivnom treniranju, ali u sportu je cijelo vrijeme jer radi s klincima atletsku školu, a i meni je velika podrška, kao i Eli koja se ponovno vratila na stazu – kaže Ida.

Iako prati sve što se događa na europskoj i svjetskoj atletskoj sceni, nema nekog konkretnog uzora među atletičarima. Kaže da se divi svakom sportašu na velikim natjecanjima jer zna koliko znoja, želje i treninga je bilo potrebno kako bi ispunili neku normu, a kamoli da bi osvojili medalju ili srušili rekord. Poštivanje protivnika, ali i prijateljstva sa suparnicama, smatra Ida, važni su za dobar nastup na natjecanjima.

– Naravno, u utrci, na samom startu, sve smo protivnice i tad mislimo samo na sebe i svoj uspjeh, ali prije i poslije utrke to je potpuno druga priča. Imam dobro i motivirajuće društvo, natjecanja nas povezuju tako da se družimo i u slobodno vrijeme – otkriva atletičarka što se događa prije i poslije utrka na velikim natjecanjima, koja su za sportaše izuzetno stresna jer se za njih pripremaju mjesecima, tempiraju normu kako bi upravo tamo ostvarili najbolji rezultat.

Ajme, kako ću ja ovo

Osim tjelesne pripremljenosti bez koje nema dobrog rezultata, glava je zapravo ključna.

– Vrlo mi je važno psihički biti mirna, koncentrirana i uvjerena da znam da mogu. Uvijek osjećam tremu, ali mislim da je to pozitivna stvar. Puno puta mi pred sam start dođe pitanje „Ajme, kako ću ja ovo?“, zbog nekog straha, ali osjećaj nakon utrke, pogotovo kad istrčim pravi rezultat i kad znam da sam dala najbolje od sebe, potisne sve te misli prije utrke – priznaje.

Što se rituala tiče, na dan utrke Ida obavezno mora popiti kavu i poslušati pjesmu „Život nije siv“ od Mije Dimšić. U kosi uvijek ima špange zvjezdice, a na ušima naušnice. Motivira je uspjeh i dobar rezultat koji želi ponoviti, ali i pogreška zbog koje, ponekad, ne ostvari ono što je željela.

– Uživam u ispitivanju svojih mogućnosti i granica- otkriva mlada Križevčanka koja je točno pred godinu dana ispunila svoj san i stala uz velike svjetske atletičare na međunarodnom atletskom mitingu Hanžekovićev memorijal u Zagrebu.

Priznaje da uživa u putovanjima, iako ponekad ne vidi puno od grada ili zemlje u kojoj se natjecanje održava. Na pitanje što planira raditi u budućnosti, rekla je: trenirati, trenirati i trenirati.

– Mislim da su ispred mene i trenera jako lijepe sezone i natjecanja. Veselim se svemu što dolazi. U listopadu upisujem diplomski studij u Zagrebu na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu. To su dvije stvari na koje se trenutačno fokusiram u životu i dajem sve od sebe kako bih bila što uspješnija u tome – ispričala je najbolja županijska sportašica i reprezentativka Ida Šimunčić. (GPP)

Možda vam se svidi

Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno