Posarić: Nekad su gospoda i gospođe nosili ručno rađene šešire, danas sve dolazi iz Kine

Foto: I. Brkić

– Ne sjećam se kad je zadnji put netko ušao u našu trgovinu i kupio šešir – rekao je posljednji križevački klobučar Franjo Posarić kad smo ga posjetili u radioni u Tomislavovoj ulici. I nije posljednji samo u Križevcima. Majstora koji izrađuje šešire nema u našoj, ali niti u drugim županijama od Slavonije do Dalmacije i Istre. A nekad je, prisjeća se njegova supruga Božica, bilo potpuno drukčije.

– Imali smo stalne mušterije poput profesora Valentina Puževskog i Željka Kržeka, oni su nosili naše šešire – priča gospođa Posarić i dodaje da su ih nosile i žene.

– Sjećam se jedne gospođe koja je radila preko puta u nekadašnjem Čeliku, često je nosila šešir. Naručila je isti model u četiri moderne boje i mi smo ih napravili. Nakon par dana došla mi je reći da su šeširi prekrasni i kako je svi pitaju gdje ih je kupila, a ona im je rekla da ih je kupila u Zagrebu! Valjda je bolje zvučalo da su šeširi iz Zagreba, nego da su ručno rađeni iz radionice u Križevcima – prisjeća se Božica. Danas se više ne proizvode ni materijali za šešire. Posarići su ih nabavljali u tvornicama u Zrenjaninu i Škofja Loki, a jedan se šešir radio nekoliko dana.

– Prvo se platno izrezivalo, onda se namakalo i navlačilo na neki od više oblika kalupa. Platno je na kalupu trebalo stajati par dana, nakon toga su se obrezivali rubovi, peglalo se i četkalo pa ukrašavalo različitim vrpcama i trakama- objašnjava nam Franjo postupak izrade kojemu ga je naučio otac koji je obrt osnovao prije točno 80 godina, 15. travnja 1939. u Dubravi Vrbovečkoj. Početkom prosinca 1974. radnju su preselili u Križevce i od tada je na istome mjestu. Obrt od kojeg su nekad mogli živjeti, danas spada u stare zanate i uskoro ih više nitko neće znati. Iako su u mirovini, radnju posljednjih sedam godina vodi supruga Božica, ali posla gotovo da i nema.

– Osim ponekog lovca, jedini kupci su nam kulturno-umjetnička društva. Radili smo podravske, slavonske, prigorske, moslavačke, vrbovečke i bilogorske šešire pa čak i mađarske polucilindre koji se nose uz odgovarajuće nošnje. No administracija nas uništava. Zakon ne razlikuje nas tradicijske zanate od obrtnika koji svakodnevno posluju – objašnjavaju Posarići razloge zbog kojih će uskoro zatvoriti svoj obrt za izradu šešira i kapa.

– Stari zanati danas izumiru. Mladi nemaju interes za njih jer nema perspektive i od toga se ne može živjeti. Klobučarstvo, kao i drugi takvi tradicijski obrti, može se očuvati jedino ako ih netko potiče i pomaže, a to se ne događa – kaže Franjo i spominje da zbog toga više ne ide niti na sajmove jer obično više potroši za najam izložbenog prostora nego što zaradi. Iako se radi o ručnom radu, Posarićevi šeširi koštaju dvjestotinjak kuna. No i oni teško pronalaze glave koje bi ih nosile.

– U svaki šešir uloženo je puno znanja i rada koje ne možete naplatiti. Tržište su preplavile jeftine uvozne kape i šeširi i mi se s njima ne možemo natjecati – kažu posljednjih majstori klobučari. A ne tako davno, šešir je nosila svaka gospođa i gospodin koji je držao do sebe. Nestao je čak i običaj da uz pokojnika u lijes ide i novi šešir.(GPP)

Komentari su zatvoreni.