Top 12 filmova 65. Pulskog filmskog festivala prema ocjeni publike – 2. dio

Foto: HAVC, IMDB
0

Nakon objavljenog prvog dijela, u nastavku je dan drugi dio pregleda top 12 filmova domaće i manjinske koprodukcije u konkurenciji za nagradu, poredanih prema ocjeni publike nakon prikaza u pulskoj Areni, na 65. Pulskom filmskom festivalu, koji se održao od 9. do 22. srpnja. Dodjela Zlatnih arena održala se 22. srpnja, a od 17 filmova u konkurenciji (10 u Hrvatskom i 7 u programu manjinskih koprodukcija) grand prix je osvojio film Mali redatelja Antonija Nuića, dok je publika najboljim ocijenila film Comic sans redatelja Nevija Marasovića.

  1. Egzorcizam – apsolutno osvježenje na sceni s obzirom da se radi o hororu u koji su integrirani zanimljivi elementi današnjice. Psihološki horor pravo je osvježenje na filmskoj pozornici Hrvatske (s obzirom da zadnji pošteni horor koji sam gledao za glavne glumce imaju tad mlađahne Ivicu Vidovića i Mustafu Nadarevića), a o kvaliteti govori i priznanje Grand Prix za najbolji film na festivalu fantastike u Brasiliji. Prvi međunarodni festival na kojem je Matanić sudjelovao i osvojio nagradu. Treba istaknuti odličnu filmsku ekipu koja je prenijela jezivo stanje psihološke napetosti na odličan način. Tim više, film se navodno temelji prema istinitoj priči, a prikazuje obred egzorcizma mlade djevojke uz prisustvo svećenika, radikalno ateistične psihijatrice i licemjerne reportere konzervativne Obiteljske TV. Film je nastao nakon istoimene predstave u INK-u kada je redatelj saznao da je u obližnjem Vodnjanu proveden egzorcizam. Sam obred predstavlja kolektivno pročišćenje koje je i sam redatelj opisao kao „svojevrsni okidač promjena u kojem pojedinac mora preuzeti odgovornost i utrti put za ostvarivanjem progresivnije, otvorenije, tolerantnije, odgovornije i ravnopravnije zajednice.“ Ono što me najviše dojmilo u vezi filma, osim toga da je horor što je samo po sebi rijetkost, je prikaz radikalnog ateizma što se izbjegava u proporcionalno mjeri koliko je postalo in prikazivati crkveni konzervativizam. U ovom filmu oba elementa su vrlo dobro prikazana zajedno sa svojim manama koje su, nakon kulminacije obreda, isplivale na površinu ne bi li pomogle obredu za koji se rješenje nalazi negdje između dva krajnja suprotstavljena strujanja. Glumci su odlično iznijeli svoje uloge počevši od opsjednute Maše (Nika Ivančić), Helene Minić kao njezine sestre, Janka Popovića Volarića kao svećenika, Senke Bulić kao psihijatrice Sofije i drugih. Dio ekipe bio je i Križevčanin Frano Homen u obradi tona, a Sanja Rivić odnijela je nagradu za masku. Film sadrži scene obiteljskog i seksualnog nasilja, provocirajućeg licemjerja koje otkriva zlo i kod vjernika i kod nevjernika te potresni čin egzorcizma koji na kraju nije pročistio samo Mašu, već sve prisutne.

  1. Žaba – film koji je već na ZFF-u pokazao da vrijedi i ovdje je dokazao svoju vrijednost. Vrijednost opravdavaju nagrada FEDEORA-e i Zlatna Arena za najbolji film i režiju (Elmiru Jukiću) u kategoriji manjinskih hrvatskih koprodukcija. Nastao prema kazališnom tekstu Dubravka Mihanovića istog naziva. Radnja se gotovo u cijelosti odvija unutar 4 zida što samo pojačava dramski prikaz ove turobne i napete drame gdje vlasnik brijačnice Zeko (Emir Hadzigafisbegović), obolio od PTSP-a, na bajramski dan zove brata (Aleksandar Seksan) i prijatelja Švabu (Mirsad Tuka) koji umalo postaju žrtve nakon što Zeko dosegne breaking point svojih psiholoških nedaća. Vrlo potresan film o kojem neću previše duljiti ni spoilati ga, već ću samo reći da ga vrijedi pogledati ako ste za dozu kvalitetne drame o Tri posleratna druga od kojih jedan proživljava najteže trenutke života.

  1. Aleksi – Četvrti film po ocjeni publike. Valja istaknuti odlične pejsaže, svima pomalo poznat, a ne toliko često viđen (barem ne u našoj kinematografiji) lik Aleksi, izgubljene djevojke koja se pronalazi upravo tamo gdje nije niti željela niti očekivala, na svom otoku (slično kao protagonisti u Osmom povjereniku i Comic Sansu). Film Barbare Vekarić je s prethodnim otvorio festival. Inače duo Aleksi – Goran, odnosno Lazović – Marković, smo mogli vidjeti i u Zvizdanu Dalibora Matanića. U Americi bi ovaj film vjerojatno bio svrstan pod indie kategoriju s obzirom da junakinja blizu 30-ima pokušava pronaći sebe misleći kako će to uspjeti odlaskom u Berlin. Film pruža prikaz perioda nakon fakulteta koji raspršuje iluzije protagonistice nekim romantičnim idealima i inzistiranju da njezina sreća zasigurno leži svugdje samo ne na otoku s kojeg dolazi. Zanimljivo je da je glavno sredstvo promocije bio Instagram na kojem Aleksi ima svoj profil. Film uz glazbu Jure Ferine i Pavla Miholjevića i nekolicinu songova Tvrtka Hopeka Lesa ima zanimljiv repertoar glazbe, izuzev kratke scene Lidije Bačić koja je odlično poslužila za kratki prikaz publike koja frustrira glavne likove. U filmu se pojavljuju dobro poznati glumci poput Sebastiana Cavazza u toliko prirodnoj mu ulozi markantnog zavodnika (sličan lik kao u seriji Senke nad Balkanom) i Jasona Manna kao Amerikanca, koji pridonose dašak inozemstva za kojim Aleksi čezne, ali se postupno od njega razočara i udalji, kao i od dva prethodno nabrojana lika. Imamo cijelu lepezu likova, tatu neostvarenog umjetnika, majku koja brine o vinogradu i stalno prigovara Aleksi, Leona Lučeva koji je izuzetan ma o kakvoj se ulozi radilo i dr. Odnosi likova možda nisu dovoljno razrađeni da se uđe u dublju analizu socijalnog konteksta , ali je dovoljno jasan prikaz generacije koja misle da je čitav svijet njihovo igralište, a često niti ne vide niti nadiđu svoje životne okolnosti uvjetovane mjestom rođenja. Aleksi je antijunakinja koja nema jasnu psihološku motivaciju izuzev fotografije. To sve dovodi do toga da se odnosi prema svemu prevrtljivo i površno kao i u odnosima sa tri muškarca, a sama nedefiniranost odnosa možda i najbolje prikazuje nedefiniranost same Aleksi.

  1. Za ona dobra stara vremena – Treći film po ocjeni publike, pomalo iznenađujuće moram priznati. Nema neku poantu i pouku, ali ima dovoljno dobru priču. Film koji uz umjerenu dozu humora prikazuje zlatnu mladež kako dangubi i propada te u jednoj kolotečini pokušava ignorirati nezavidnu situaciju generacije tranzicijskog postsocijalističkog konteksta vremena. Ono što se odmah dalo primijetiti bilo je određeno nerazumijevanje tog istog konteksta vremena u određenom dijelu publike, a najmanje problema s tim imali su zaljubljenici u nogomet pomoću par sitnih detalja (gol Alena Bokšića Belgiji potvrđuje da se radi o 2002., mada će ljudi s okom za detalje primijetiti neke greške poput para ulaznica za utakmicu Dinamo – Ajax iz 2007. godine). Radnju smo već sad smjestili na početak milenija, a govori nam o problemima jedne generacije kroz primjer skupine mladih propalih studenata s fokusom na njih dvojicu, Hrvoja (Marko Petrić) i Bornu (Karlo Mrkša), čiji se život (poglavito Bornin) sveo na opijanje u birtiji, neprekidno konzumiranje trave i lov na usputni seks koji dovede do sukoba unutar grupe. Ostatak ekipe, ali one filmske, čine Mustafa Nadarević, Miljenko Brlečić, Ksenija Pajić, Zijad Gračić, Matija Prskalo, Ivo Gregurević i ostali. Film osim što daje svojevrstan uvid u navedeno razdoblje, može poslužiti i kao kritika tj. prikaz određene stagnacije (tim više što je publika mislila da se radi o trenutnom periodu). U filmu ima dosta scena namijenjenih starijoj publici, no u usporedbi s drugima u kojima je kokain jedan od sveprisutnih poroka, ovaj film s obzirom na članove ekipe je sasvim pristojan. Ne smatram da je film loš za pogledati ako imate nešto manje od dva sata viška, no osobno nisam ostao previše impresioniran.

  1. Osmi povjerenik – Odličan film nastao prema istoimenom romanu Renata Baretića, rame uz rame je sa Comic Sansom ponajviše zahvaljujući odličnima Frani Maškoviću i Borku Periću. Tonina, najsimpatičniju ulogu koju sam vidio u posljednje vrijeme, je glumio već spomenuti Borko Perić koji je sasvim zasluženo dobio Zlatnu Arenu za sporednu mušku ulogu u filmu. Film obiluje prekrasnim kadrovima Trećića (Brača) i mnoštvom simpatičnog humora. Ukratko, radnja započinje u metropoli gdje je Siniša Mesjak (Mašković) pretendira za vladine najviše pozicije, no nakon skandala zbog kojeg završi u novinama određena mu je izolacija od javnosti u koju će kročiti kao osmi povjerenik po redu na otoku Trećiću, gdje prethodnih 7 povjerenika u 10 godina nije uspjelo formirati redovitu lokalnu vlast. Beskrupulozni vladin povjerenik (simpatično nazvan od otočana poveri) s odrješitim stavom dolazi na frustrirajuće izoliran otok na kojem što prije želi obaviti svoj zadatak i otići. Uskoro će shvatiti da će mu za otočane trebati poseban pristup s obzirom na sve spletke koje će doživjeti. Jedina zamjerka filmu je ta što možda traje malo predugo, ali zaista o njemu neću trošiti previše riječi, već ću vam samo srdačno preporučiti da sjednete i uživate u ovom filmu. Ekipa zadužena za vizualne efekte sastavljena od Tomislava Vujnovića, Antonija Patljaka, Siniše Mataića i Sandrina Požežanca također je odnijela nagradu kao i Morana Starčević za scenografiju i braća Sinkauz koji su ponijeli kući Zlatnu Arenu za glazbu.
  1. Comic Sans – Comic sans (fra. bez šale/humora), i zbilja film je ozbiljno dobar. Iako je naslova koji ukazuje na nešto sasvim suprotno, film je čisti užitak za pogledati. Apsolutni favorit publike koja ga je nagradila Zlatnim vratima Pule te ujedno pokazala da ima istančan ukus za filmsku umjetnost. Film ne obiluje nekom teško dokučivom simbolikom i ne nameće neku senzacionalnu tematiku kojom bi si postavio epitete velikog djela filmske umjetnosti. Ono što ga krasi jest dinamika, lakoća kojom se gleda i lakoća kojom glumci donose svoje uloge. Svemu tome pridonosi putovanje ne prekrasni Vis, trademark pjesma Drugi joj raspliće kosu koja je fatalni okidač glavnome glumcu te odlična ekipa u kojoj se ističu fatalna Marina (Nataša Janjić) te vrhunski tandem oca i sina (Zlatko Burić i Janko Popović Volarić) koji su uloge iznijeli zastrašujuće ležerno i prirodno. Osim nagrade publike filmska ekipa je odnijela i velik broj nagrada pa je tako Nevio Marasović odnio kući Zlatnu Arenu za režiju, Janko Popović Volarić kao Alen Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu, Nataša Janjić za najbolju sporednu žensku ulogu, Julije Zornik za oblikovanje zvuka te Tomislav Pavlic za montažu. Ono što se filmu može zamjeriti je možda prenaglašena samodestruktivnost glavnog lika čija faza živčanog sloma malčice odviše traje ne bi li segnula do krajnje točke koju njegova majka zaustavlja. Tada ga šalje ga na put sa omraženim ocem koji je samo jedan od razloga zbog koje je glavni lik doživio živčani slom nakon kojeg se prepušta svim porocima. Odlaskom na Vis Alen sa ocem koji ga podsjeća na sve ono od čega i bježi i ne želi postati, glavni lik, uz određene devijacije, postepeno izglađuje odnose s ocem i neke probleme sa samim sobom. Iako živčani slom glavnog lika na početku filma je publici bio sam po sebi bio pomalo potresan za gledati, činjenica da možda malo predugo traje nastavak filma čini samo još boljim i iščekivanijim. Film na odličan način prikazuje bez previše komplikacija i bez ikakve patetike međuljudske odnose uz dovitljiv i zanimljiv, gotovo improviziran humor. Ne podređuje se nekoj grandioznoj problematici i temi te nema neke romantičnih ciljeva, već je jednostavno lako za gledati i uzivati u njemu, a Vis je još jednom potvrdio da je jedan od otoka na kojem filmovi uspijevaju (Mamma Mia: Here we go again, Svećenikova djeca i dr.).

Možda vam se svidi

Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno