Top 12 filmova 65. Pulskog filmskog festivala prema ocjeni publike – 1. dio

Foto: HAVC, IMDB

Od 9. do 22. srpnja održao se 65. Pulski filmski festival na kojemu je prikazano više od 200 projekcija na 17 lokacija, otvoreno je 5 izložbi i održano 9 glazbenih večeri, šezdesetak polaznika pohađalo je 3 radionice za djecu i mlade, predstavljene su 3 knjige i akreditiralo čak 200 medijskih predstavnika.

Dodjela Zlatnih arena održala se 22. srpnja, a od 17 filmova u konkurenciji (10 u Hrvatskom i 7 u programu manjinskih koprodukcija) grand prix je osvojio film Mali redatelja Antonija Nuića, dok je publika najboljim ocijenila film Comic sans redatelja Nevija Marasovića.

U nastavku je dan pregled top 12 filmova domaće i manjinske koprodukcije u konkurenciji za nagradu, poredanih prema ocjeni publike nakon prikaza u Areni.

12. Duboki rezovi – Film koji je na moje osobno čuđenje imao najmanju ocjenu publike. Daleko od toga da je bio najbolji, ali ne bih se usudio reći da je bio toliko loš. Tematika filma i koncept osobno mi se ne sviđaju, ali ne mislim da su loši kao što ukazuje ocjena publike. Jedino što zamjeram jest ono što i mnogim drugim filmovima na ovim područjima često nedostaje, a to je mrvicu konkretniji završetak. Film je podijeljen na tri dijela, a prvi se fokusira na problem homoseksualnosti u jednoj tradicionalnoj sredini („zar nisu žene uvik na kasi“). Prvi dio osobno mi je i najzanimljiviji, poglavito zbog vrlo dobre glume malog Jakova (Roko Glavina), najmlađeg brata koji tek s vremenom shvati što se događa sa njegovim starijim bratom. Drugi dio filma žanrovski bio se mogao smjestiti u okvir psihološke drame. Kulminacija se javlja nakon dječje igre u kojoj Marko (Borna Fadljević) doživi traumu koju je uzrokovala njegova prijateljica Marija (Lily Antić) koja je također najsvjetliji dio filma s obzirom da je nevjerojatno uvjerljivo odigrala ulogu jezive gotovo shizofrene starije sestre koja umalo ubija prijatelja. U nastavku filma Marko tragično nestaje za vrijeme sljedeće igre što još više podiže napetost, no ipak dosta naglo film završava bez nekog prejasnog kraja. Treći dio filma prikazuje unutarnje borbe oca (Vinko Kraljević) koji sumnja da mu kćerka trpi nasilje u braku, a svemu tome ne pomaže činjenica da njegov prvi susjed također proživljava slične borbe zbog prerane smrti sina. Sva tri dijela filma nisu toliko loša koliko bi se dalo zamisliti prema ocjenama, no ono što bih se usudio reći jest da je vjerojatno neobičan koncept filma uz izostanak konkretnog kraja u kombinaciji s osjetljivom problematikom pridonio lošoj ocjeni publike. Ekipa na kameri Radislav Jovanov Gonzo, Luka Matić i Dubravko Kurobasa dobila je Zlatnu Arenu za kameru.

11. Do kraja smrti – Samo po sebi veliki je i povijesni uspjeh što se jedan autor dvije godine zaredom natječe s novim filmovima, no prema ocjeni publike, drugi najlošiji film, osobno, najlošiji. Jedina razlika je da ove godine je prvo napravljen film, a književno djelo će tek uslijediti. Glumačka ekipa kao i u prethodna tri Jurkasova filma sastavljena je od poznatih lica (Judita Franković, Leon Lučev, Jelena Veljača, Bojana Gregorić, Borko Perić, Mislav Čavajda, Tara Rosandić i mnoštvo drugih), no nažalost i ove godine nije u potpunosti briljirala. Ono što je zajedničko Jurkasovim filmovima je nepresušni motiv ljubavi i izuzetne empatije koji se u ovom slučaju pojavljuje u tucet priča. Ove godine redatelj je bio puno manje prisutan u samome filmu (u samo jednoj sceni) te se mora priznati djeluje vrlo prirodno glumeći lika koji se vozi kući sa ženom. Upravo ta scena je jedna od boljih u filmu što ukazuje na postupni progres. Najveći minus u filmu je stalna prisutnost neke vrste usiljenosti i dosta iritantne patetike koju samo još više naglašavaju i upotpunjuju neke sasvim neizazvane psovke koje bi trebale (pretpostavljam) ukazati na frustraciju. Zanimljiv je koncept filma u kojem svakoj sceni prethodi ulomak pjesme sa citatom koji najavljuje o čemu se radi. Dijalozi osim pomalo nepotrebnim psovkama obiluju mnogim stankama da se naglase stvari koje ispadaju nažalost dosta neprirodno. Film bi se mogao dopasti ljudima koji u istom traže mnoštvo izljeva emocija, empatije i povrh svega pregršt nesebične i nepresušne ljubavi kojom film obiluje, ali osobno u tolikoj mjeri da prelazi u sferu patetike.

10. Dom – Film koji na žalost nisam imao prilike u potpunosti odgledati bavi se vrlo aktualnom temom deložacije koja služi kao glavni motiv i radnja filma iz čega se rađa prikaz odnosa u obitelji Nje (Judita Franković) i Njega (Mislav Čavajda). Mišljenja sam da dugačke scene tišine i napete glazbe mozda prenaglašavaju dramatičnost situacije u kojoj se obitelj našla što može izgledati kao hodanje po granici zapadanja u patetiku. Film obiluje prekidima scena, pomalo naglim throwbackovima u prošlost i vraćanju u potresnu sadašnjost koja će izvući najdublje i najiskrenije zatomljene osjećaje u obitelji. Može se reći da film ima dosta praznog hoda s obzirom na mnoge već spomenute scene šutnje i napete glazbe što pomalo drži publiku nestrpljivom/iziritiranom. Fokus je na Juditi Franković koja kulminaciju svih nakupljenih problema iskazuje u hodniku, koji je ujedno mjesto koje sa sobom vuče najviše simbolike te ujedno i mjesto radnje vjerojatno najbolje scene, Njenog monologa o čistoj nepravednosti izbacivanja obitelji. Može se reći da je poanta filma jasna, ali pomalo usiljena dramatičnost kvari dojam što svakako ne znači da film nije vrijedno pogledati.

9. Lada Kamenski – zasigurno jedan od najboljih ovogodišnjih filmova, ne samo zahvaljujući uigranoj ženskoj ekipi (Ksenija Marinković, Nataša Dorčić i Doris Šarić – Kukuljica koja je dobila nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu), već i uz odličnog Franu Maškovića koji je uz Janka Popovića Volarića apsolutno izmamio simpatije na ovogodišnjem festivalu. O samom filmu govori dovoljno nagrada Breza za najbolji scenarij uručena Sari Hribar kao najboljoj debitantici. Također, film je odnio i nagradu FEDEORA-e za najbolji film. Zanimljivo je da se koriste prava imena glumaca, a ističe se isprepletenost fikcije i stvarnosti. Iako možda zvuči kao dokumentarac i početak filma možda izgleda kao priprema za snimanje dokumentarca, film to nije, baš suprotno, prikazuje audiciju koja se cjelokupno odigrava u stanu redatelja koji je odlučio iznenaditi sve 3 glumice koje nisu znali da će međusobno se morati boriti za glavnu ulogu. Propast tvornice samo je pokretač radnje, a fokus je na glumicama i procesu nastajanja filma koji pokazuje sve zapreke i zavrzlame koje će kompetencija među kandidatkinjama izroditi. Film prikazuje potpuni kontrast od tvornice u kojoj su se žene zajedno borile i udruživale, za razliku od situacije u stanu gdje se one međusobno beskompromisno bore i iskazuju jedna drugoj svoje pravo lice. Fokus je na psihološkoj strani, poglavito jer je samo jedno mjesto radnje koje još više doprinosi atmosferi zatočenosti i fokusa na socijalni kontekst.

8. Mali – Film Antonia Nuića dobitnik je Velike Zlatne Arene te ujedno dobitnik nagrade Oktavijan HDFK-a čime je potvrđen citat Joea Gillisa da je nekad dovoljna samo priča, a ne nužno i poanta. Nagrada za specijalne efekte pripala je Saši Budimiru. Film ima vrlo zanimljivu priču, a svojevrsni je nastavak na film Seks, piće Krvoproliće. Inteligentni dječak Mali (Vito Dijak, koji je fenomenalno odigrao svoju ulogu) je procvjetao otkad je pod skrbništvom oca (Franjo Dijak) koji je izašao iz zatvora, no pitanje je koliko dugo jer će skrbništvo nakon smrti teško oboljele majke pripasti njenim roditeljima. Ovaj segment uz općenitu brigu cijele problematične skupine prijatelja oca koji brinu oko Malog, čini ovaj film više psihološkom dramom nego kriminalističkim filmom. Na ovu drugu pak naginje zbog niza sumnjivih likova počevši od korumpiranog policajca (Zivko Anočić), mutnoga odvjetnika (Bojan Navojec) te pomalo problematičnih, ali dosta simpatičnih očevih prijatelja (Hrvoje Kečkeš, Robert Ugrina i Rakan Rushaidat). Film do svoje zadnje trećine izgleda kao opuštajuće druženje uz upoznavanje problematike likova iz kojeg se ipak da naslutiti, ponajviše po nastupu korumpiranog policajca, da se nešto loše sprema. I uistinu to je tako, ali ne bi bilo u redu uništiti napetost ako već do sad nisam. Odlično je promatrati ulogu Frane Dijaka koji uzrokuje svojom neravnotežom između dilera, ubojice i briznog oca čime drži gledatelje na rubu sjedala. Zanimljiva je i paralela koja se stalno vuče sa šahom u kojem je Mali kao i kroz cijeli film zastrašujuće miran i hladnokrvan, dok u očevom slučaju vrijedi isto samo uz dozu preprednosti ne bi li svaka figurica na ploči omogućila njihov zajednički zivot. Iako me malo iznenadilo da je odnio kući Veliku Zlatnu Arenu, film je uistinu dobar pa ako ste fan zagrebačkih štemera, problematične i dobre glumačke ekipe film će vam se dopasti.

7. Rudar – odličan slovenski film uz brilijantnog Leona Lučeva koji glumi rudara Aliju pridošlog iz Bosne (točnije Srebrenice) koji je poslan u rudnik u koji još nitko nije kročio od Drugog svjetskog rata zbog sumnje/skrivanja posmrtnih ostataka ubijenih ljudi. Radnja filma događa se u vrijeme obilježavanja žrtava Srebrenice među kojima se vjerojatno nalazi i Alijina sestra čije tijelo nije pronađeno. Upravo u tom periodu Alija otkriva tijela zakopana u rudniku što kod njega osim što izaziva niz slika iz prošlosti, daje mu i dodatnu motivaciju ne bi li svima u rudniku omogućio sprovod i miran san njihovih bližnjih koji on nikad nije imao. Dodatnu čar filmu daje i činjenica da je snimljen prema istinitom događaju tako da film iako je dosta potresan je bio zanimljiv za pogledati.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.