Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Vitalni križevački umirovljenik Zvonko Stipić (81) trči, igra nogomet i radi trbušnjake

SPORTSKI ENTUZIJAST Triput sam trčao maratone za građane od 5 kilometara u Varaždinu. Svaki put dobijem pljesak jer volim šprintat zadnjih 100 metara pa ljudi to prepoznaju. U srednjoj školi sam osvojio drugo mjesto u skoku u dalj.

Zvonko Stipić (81) je nepresušan izvor energije u svojim umirovljeničkim danima i legenda križevačkog sporta. Razgovor smo vodili u dva navrata, prvi je bio u gradskoj kavani gdje smo se dotaknuli zanimljivih detalja iz privatnog života, a drugi, sportski razgovor, vodili smo dan kasnije u ranim jutarnjim satima jedne sunčane nedjelje.

Pravnik po struci, bogato radno iskustvo isprepleo je sa sportskim angažmanom od mladih dana. Za vrijeme intervjua je žonglirao, nizao krugove oko stadiona, poskliznuo se i pao u blato te opet nastavio lupati po lopti. I taman kad sam mislio da se umorio i da ćemo nastaviti razgovarati, Zvonko je počeo raditi trbušnjake.

– Bil sam odvjetnik i sudac, delal poslove od javne uprave i gradilišta do kombinata i mesne industrije. Nisam voljel politiku koja zgadi sport. Ali moja prva ljubav je nogomet, igral bi ga i sad, samo mi lopta treba. Veli mi unuk – deda, kak tebe lopta povuče (smijeh). Ja sam se htel igrat, bil sam kapetan skoro svugde i malo sebičan, ali puno sam trčal. Imal sam fintu na mjestu, ko čunjevi su padali braniči – s nostalgijom se prisjeća vitalni Stipić.

Zvonko je organizirao prvu rukometnu utakmicu u Križevcima koja se igrala na nogometnom terenu, organizirao je prve teniske mečeve, a obožava igrati ping pong.

– U Virovitici je bio centar rukometa i oni su imali tradiciju, a ja sam bio fiskulturni referent pa sam došel nekak do pravila. Skupil sam prijatelje, ekipu, malo su trenirali, a na kraju smo i pobijedili Učiteljsku školu (današnji Modec), bilo je to negdje 1954. godine, bili su to počeci rukometa – prisjeća se on.

Na Bukvićevom igralištu sam igral tenis, to sam isto ja organiziral, dopeljal sam prvakinju Jugoslavije Kokezicu iz kluba Mladost da se promovira tenis. A pingić, joj kak mi je to išlo. Strašno sam grizel, dan danas kad igram s kolegom od 62 godine koji mi nabija lopticu, ja mu vičem, udri Bane, mazni ga (smijeh). Meni je interesantno što je teže, volim vraćat nazad lopticu iz teških situacija, stanem par metara iza stola. Tu sam odskakal od drugih – Stipić kroz smijeh priča o svojim sportskim uspomenama.

Aktivan je sportaš u 81. godini svog života, trči skoro svakodnevno na križevačkom gradskom stadionu, a voli i tišinu šumskih puteljaka.

– Triput sam trčao maratone za građane od 5 kilometara u Varaždinu. Svaki put dobijem pljesak jer volim šprintat zadnjih 100 metara pa ljudi to prepoznaju. U srednjoj školi sam osvojio drugo mjesto u skoku u dalj. A danas uglavnom odem u šumu u jutarnjim satima, a nekad me ulovi i da odem popodne. Imam ugrađen stent, ali trčim bez problema – prepričava on.

Bez obzira na izrazitu vitalnost i sportski život tijekom cijelog života, Zvonko nabraja mnoštvo zdravstvenih problema koji su ga opteretili kroz karijeru, a doživio je i srčani udar.

– Prije 12 godina sam dobio infarkt usred teniskog meča. Osjetio sam hladno kod srca, a igrali smo i dalje dvadesetak minuta, odem doma, popijem čaj i još uvijek mi je bilo hladno. Otišao sam na hitnu, odmah su me poslali na EKG i završio sam na bolnici i u toplicama. To nikad nebum zaboravil, bil sam ljut, ja koji ne pušim i sportaš sam, mene pogodi takva stvar. Bil sam hrpu puta u bolnici, ali nisam očekival probleme sa srcem – iskreno se naljutio Stipić.

Kako smo kopali po sportskoj povijesti koju popularni Zvonko nosi u svojoj memoriji, Stipić se prisjećao na desetke crtice i anegdota kojima smo se glasno smijali.

– Kad smo išli na utakmice, prevozili su nas kamioni, vozili su nas ko stoku, sjedili smo na podu, par sati vožnje po neasfaltiranim cestama, hahaha. Vozač je spustil ceradu, bila je totalna kmica, vozili se mi kroz Pakrac, Đurđevac, Krapinu, Oroslavje, to su bila putovanja. Joj, bili smo pravi trubaduri, ekipa se dobro zezala. Bili smo pravi sportaši, ali bilo je i bećarenja. Nakon takve vožnje, došli smo na tekmu, dobivali i davali golove, a uopće se nismo sekirali, bili smo još veseli – otkriva Zvonko i veseliju sportsku stranu priče.

U nekoliko navrata prilikom razgovora, kad smo spomenuli roditelje, navrle su Zvonku suze. Za sebe kaže da je veliki emotivac, jako je volio svog oca dok majku opisuje kao čvrstu ženu porijeklom iz Like. Od dnevnih rituala ističe kako ujutro voli popiti kavu u omiljenom gradskom kafiću kod prijatelja Draženka, a strastveni je ljubitelj knjige, kaže da ih je pročitao na stotine.

Ispričao nam je i kako voli zimske radosti, a jedna anegdota sa skijanja ostala mu je urezana u pamćenje za cijeli život.

– Dok nije bil izgrađen križevački bazen, na tom je mjestu bil ribnjak. I jedno žalosno drvo, mi smo to zvali otok sa žalosnom vrbom. Moj tata je bil malo imućniji, imal je gostionu i kuhinju, pa sam imal par klizaljki. Sklizali smo se i skakali u dalj na tom ribnjaku. Skijat se isto volim, bil sam od Austrije do Makedonije na Šar Planini. Ajoj, tam sam upoznal jednu prekrasnu crnku, zvali smo je Lile, tak me gledala da sam stal i odma znal da je to ljubavna priča. Ona je bila studentica, ja sam bil stariji, ali ona je bila autoritet. Cijelu noć sam putoval vlakom u Skoplje zbog Lile, a u međuvremenu se i udala, napravila uspješnu karijeru. Kaj da ti velim, vele ljudi da sam bil šarmer, haha – smijao se Stipić dok nam je otkrivao neke zanimljive privatne detalje.

Zvonko je izrazito vezan za Križevce, od rođenja do danas, mnogo je dao svom gradu kojeg jako voli, ali mu i zamjera neke stvari.

– Nikad ne bi mijenjal Križevce, mogel sam biti u Zagrebu, ali nije to za mene. Ja sam Križevčanin, politički sam neovisan. Moram reći i da su Križevci postali seoski grad, gospode više nema, na prste ih mogu nabrojati. Križevci su lijepi grad, puni duha, nekad je bila tu jaka ekonomija, Čelik, Mlinar i dr. A danas je sramota, ali svaka čast na Komunalnom koji stvarno drži grad čist. Mentalitet gradskog duha se izgubio, to me brine – rekao nam je Zvonko za kraj razgovora.(ePodravina.hr)