Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Panem et kurcenses

panem_et_kurcenses_kolumna_ivan_ivanovicPočeci sporta kakvog danas poznajemo mogu se pratiti negdje od antičke Grčke. Legende kažu da su takmičenja bila alternativa ratovanju, kako bi se napuhivanje ega i mahanje falusima prenijeli u kontroliranu okolinu borilišta, bez većih kolateralnih žrtava (ako se zanemari efekt navijačkog ludovanja i pokoje krivo izbačeno koplje). Ne treba puno naglašavati kako su sportska natjecanja još uvijek jedna specifična kategorija za koju se izdvajaju basnoslovne cifre novca, a vrhunskim sportašima po prihodu vjerojatno mogu parirati samo šefovi meksičkih narko-kartela i kojekakvi drugi ekononomski fenomeni. U inflaciji svoje moći, sportske organizacije nisu preuzele samo simboličke karakteristike ratovanja i ispoljavanja moći. Kao i svaki drugi nadmoćni entitet počele su nemilosrdno gaziti sve pred sobom, u želji da još više populariziraju sport i donesu atletski duh tamo gdje ga još nema. Nešto slično kao što Amerikanci šire demokraciju po Bliskom istoku, a Rusi ovih dana na Krimu.

Prije nekoliko tjedana svi su pričali o onoj jednoj pahulji u Sočiju koja se nije otvorila i zbog koje su Putinove obrve promijenile oblik. Iza spektakla, scenografije, farse i osjećaja zajedništva kojeg su nam tako sjajno prenijele Zimske igre ostao je skriven i neprimijećen smrad megalomanskog razbojništva nad lokalnim stanovništvom, robovlasničkog odnosa prema radnicima koji su zdanja u Sočiju podigli vlastitim rukama, a o pravima, plaćama i sličnim „sitnicama“ da se i ne govori. „…Raseljavanje stanovništva, korupcija i radnička prava neka su od pitanja o kojima Human Rights Watch redovito izdaje izvješća i upozorava Međunarodni olimpijski odbor.“ Ovdje se „…plaće radnika ne isplaćuju redovito, radi se po 12 sati dnevno bez slobodnih dana, a dokumenti kao putovnica i radna dozvola su zaplijenjeni, tako da su radnici prisiljeni ostati na tom mjestu.“. Egipatske faraone se uglavnom pamti kao epitome robovlasništva, ali će zato današnji popularizatori sporta nedvojbeno biti zapamćeni kao dobrotvori prvoga reda.

Nešto južnije, na užarenom pijesku Katara teku pripreme za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. godine. Katar je jedna od najbogatijih zemalja svijeta po glavi stavnovnika, ali to nažalost nije mjerilo ničega osim jezive pohlepe i moći. „Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru 2022. igrat će se na krvavim temeljima: Gradeći stadione, poginulo je 650 indijskih i nepalskih radnika!“, „…osim zastrašujućeg broja poginulih, u izvješću stoji kako su na deseci tisuća žrtve svakodnevnog zlostavljanja: neisplate plaća, prekovremeni rad u najtežim uvjetima, nedovoljna zaštita na radu, prisilni rad, trgovina ljudima.“. Svjestan ovih činjenica, ali ipak odvagnuvši prioritete, Theo Zwanziger (FIFA) smatra da bi „…oduzimanje toga sportskog događaja Kataru bilo „kontraproduktivno“. Kontraproduktivno za koga? Radnike? Njihove obitelji? Ili za naftne magnate iz Dohe kojima FIFA liže guzicu?

Poslije Svjetskih prvenstava, Olimpijskih igara i sličnih manifestacija ostaju kompletno devastirani brisani prostori, lišeni bilo kakve povijesti i identiteta, a na mjestu naselja i sela izrastaju spektakularne dvorane i borilišta čiji troškovi, a kasnije i održavanje, sisaju iz regije svaki potencijal ekonomskog rasta i razvoja. Trgovina ljudima još je uvijek unosan biznis, a sport je postao još samo jedan način da se civilizacija anestezira i ušuška u duboki san lažnih vrijednosti i spektakla. Sve one toliko puta ponavljane parole o slobodi, ljudskim pravima i sličnim izmišljotinama ovakvim su činom diskreditirane do temelja. U tim uzvišenim trenucima vidi na kojim temeljima počiva naša civilizacija.

wpDiscuz