Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Ljudi i majmuni

– Ime, molim.
– Gavrilo.
– Prezime.
– Princip.
– Kada ste rođeni?
– 25. srpnja 1894.
– Gdje ste rođeni?
– U kući, doma.
– Ime oca?
– Blagoje.
– Ime majke?
– Radojka.
– Djevojačko prezime majke?
– Nisam je pitao, baba se preudavala šesnaest puta.

– Hobi?
– Hobi, čiji hobi?
– Majčin!
– “Koje majke, Ede Maajke?”, upadam.
– “Edo?”, pita policajac, “Koji Edo?”
– “Pa, Maajka”, kažem.
– Je l’vi to mene zajebavate?
– Je, pomalo, ali ne znam kako van se hvata. Mislim…
– Što vi mislite, da mislite ne bi bili sada ovdje!
– Aha, nego kad smo kod toga, zašto sam ovdje?
– Radi anonimke.
– Hm, bilo je i onih s imenom i prezimenom, nisu mi se žalile…
– “Ne razumijem…”, kaže policajac.
– “Ni ja…”, složio sam se s njime.
– “Što vi ne razumijete?”, pita me.
– Pa to, zašto sam ovdje, recimo.
– Rekao sam vam, radi anonimke…
– “Anonimke”, opet ja.
– “Da!”, kaže policajac.
– “I što, prijavila me?”, pitam, sad već malo zabrinut, “Što kaže, što piše, mislim, ta anonimka, na što se žali?”
– “Da ste u prisutnosti osobe u potpisu”, pokazuje mi na neki papir na stolu, “izjavili…”. smrzao sam se u trenu.
– “Da imate… i da ćete…”, ja se još smrzavam.
– Da ću je…?
– “Nije ćete je, nego ćete ga i ne samo njega!” Tad sam požalio što sam javno obznanio da volim dečkiće plavih okica i da, istina je, često obećam i nemoguće.
– “Da ću ga, ih?”, požurujem sad već nervozan.
– “Da imate…” citira on njega.
– “Imam, ali…”, nadopunjujem se.
– I dakle, priznate da imate.
– Pa imam, pitajte anonimku, recimo.
– Jeste li već pucali?
– Pucao? Jednom davno u Somboru, ali od deset ni jedan u metu. Bila košava, zanosilo mi malo udesno, stari vodnik Cvetić, Ličanin, jeb’o mi majku, vikao da nikad od mene vojnika.
– O čemu vi, čovječe?!
– A vi?
– Pa, imate li pištolj, imate li dozvolu?
– Hm, pa sad baš da je pištolj, a dozvola… to je sada već filozofsko pitanje, mladiću”, pokušavam omekšati tvrdo srce policijsko.
– Da, imate li ga ili nemate, recite već…

Turnem si prste u krilo ispod stola, onako svih deset između bedara, zapjevušim ispod glasa “Im’o sam strašnog petla, bio je pravi đavo…”, on poskoči – policajac, mislim, sad već siguran da ga imam.
– “Nee, ne vadite ga… ni slučajno, vjerujem vam!”, panično će on, “I daj, čovječe, koncentrirajte se, ovo je policijska stanica!”
– Da, znam, ali tu sam prvi puta u životu i još se pitam što ja tu radim.
– Dakle, vama stvarno treba objašnjavati kao malom djetetu.
– Da, ponekad, loše kužim, kad slušam gluposti – posebno.
– Prijetnja ubojstvom nije glupost, gospodine!
– “Nije”, kažem ja, “Nije. Nego, tko je kome prijetio ubojstvom i kakve ja veze imam s time?”
– Vi ste prijetili ubojstvom. ovdje u anonimki lijepo piše…
– “Kome, anonimki?”, pitam.
– “Gradonačelniku i županu ste prijetili ubojstvom!”, podigne glas mladi policajac, a ja prasnem u smijeh, ustajem i krenem prema otvorenim vratima kancelarije broj 11, na prvom katu policijske stanice u Križevcima, ovoga petka, 16. ožujka 2012. godine, natašte u sedam i nešto ujutro.

Koliko me sjećanje služi, tako se nekako odvijao razgovor mladog policijskog službenika i mene, poslije prvotnog šoka, kad sam poslije tri zvonjave u 7:00 otvorio kućna vrata, a na vratima ugledao dva mladića i isti tren htio zalupiti vratima, misleći da su Jehovini svjedoci izgubili svaki mjeru u naumu da mi otvore Dvore nebeske.

“Policija!” podviknuo je mladac i pred još pospane oči, malo preblizu, tutnuo mi, nadam se policijsku iskaznicu, a ne mjesečnu kartu Čazmatransa. Čitao sam do pred jutro bradatog Jergovića i njegove “Dvore od oraha” – opsežan, pomalo zamoran roman u kojem na stranici 173. opisuje kako je 1969. milicija hapsila Hrvate u Bosni, pred sarajevskom operom, jer su pjevali “U boj, u boj!” Zaklopio sam knjižurinu i vikao na Jergovića, jebao mu sve po spisku – da su tako lako hapsili za pizdarije, 11 milijuna Jugoslavena bilo bi u reštu, a ostalih 10 na baušteli! Ispod popluna se oglasio moj kućni ljubimac sa dva-tri oštra “Av-av!” Bio sam ponosan što se i on u gluho doba noći složio s mojom povijesnom istinom.

Kad eto, 2012. je, ni dobro usnuo nisam, a na mojim vratima policija i upravo privodi još jednog Hrvata – mene brižnoga, sina jedinca u majke četvrtog po redu. Dakle, priveden sam, jer – ponudio sam im da uđu, sjednu i pitaju po što su došli, ali su mi rezolutno pokazali na policijsko vozilo pred kućom i tražili da se odmah spremim, kao da me negdje na Sv. Vuriju čeka streljački vod i iskopana grobnica.

Bio sam siguran da je u pitanju zabuna, ali sam ipak upitao da li da uzmem četkicu za zube i što mi još treba. Njihova kisela lica jasno su mi dala do znanja da se oni nemaju ni malo volje sa mnom šaliti, pa sam oteturao do vozila. Nisu me pridržavali (zaključio sam da ne gledaju “CSI NY”), primio sam kvaku prednjih suvozačevih vrata, ali mi je drugi (prvi je, naime, bio “dobar” policajac a drugi “opak”) kiselo dobacio “Nismo mi taksi!”, primio za glavu, gurnuo prema dolje i posjeo na zadnji, za uhićenike rezerviran sic. Našao sam se pored odbačene rotirke i seta lisica i ostataka tek zagrižene krafne. Dugih cijevi nije bilo pa sam kasnije zaključio da dečki nemaju pljuce ili ih skrivaju u čarapi ispod nogavice sivih policijskih hlača, odmah uz nož koji skrivaju dolje u čizmama.

Zamolio sam ih da izbace rotirku, upale sirenu i da krug po gradu provezu onako, u karnevalskom raspoloženju, jer jednom se živi i jednom se hapsi i vozi Gavrila Principa, atentatora na prijestolonasljednika Ferdinanda, koji se nekim čudom ovih dana pojavio u Križevcima, s namjerom da ubije “kralja i pijuna” metkom u čelo njihovo bedasto.

Gavrilo se, eto, nesmotreno pohvalio baš njihovom žbiru, koji je svojim jadnim rukopisom, na žutom papiru (uzetom negdje iz podrumskih katakombi dične gradske ustanove), “tintanom” olovkom (koji su mu dali potencijalne žrtve) napisao anonimku kako bi svojim nalogodavcima i zaštitnicima, izmišljenim prijetnjama o ugrozi, dao na značaju, a križevačkim policajcima posla, kojim oni “po pravilu službe” moraju obaviti. A oni, šeprtljavi, amateri naivni i kao da ne gledaju, ne čitaju, ne uče, pa ne razlikuju muhe od slonova, gluposti od uma, a ljude od majmuna.

Čuvar ključeva i pečata kao avet hoda gradom, uhodi građane i piše anonimne prijave i redovito ide na brifing svojim nalogodavcima. Na sramotu sebi i idiotima koji su ga instalirali i koji ga štite, blamirajući policiju i policijski posao. On i oni, sretno živeći na gradskim i županijskim jaslama.