San Francisco – ‘Zlatna vrata’ Zaljeva

Jutarnji pogled kroz prozor s 23. kata hotela “MGM Grand” obećavao je prekrasan sunčan dan. To čudo s gotovo 7 tisuća soba bio je najveći hotel na svijetu kad se otvorio početkom devedesetih, nije ni danas puno niže na toj listi, a zanimljivo je da se tu lako može pronaći smještaj po cijenama ne puno većim od onih u gostinjskoj kući “Kalnik” u pitoresknim Križevcima. Web odjava iz hotela, ukrcavanje stvari, kojih je nakon lutanja trgovačkim centrima Las Vegasa bilo i previše, u terenac, podešavanje rute na GPS uređaju prema Dolini smrti, pa pravac sjeverozapad.

Poseban je osjećaj tog slobodnog izbora kamo krenuti, kuda skrenuti i gdje zastati u prostranstvima stranog kontinenta, zemlje do tada poznate tek kroz filmove, knjige i glazbu, a pogotovo politiku, koji često bombardiraju zdrav razum, nekad i doslovno. Novim vidicima razbije se koja predrasuda, potvrdi poneki stereotip, a na pojave u životu nauči gledati tolerantnije i nekako opuštenije. Vjerojatno je taj osjećaj opuštenosti djelomično uvjetovan činjenicom godišnjeg odmora, no kako i sami lokalci kažu, život i ljudi na Pacifičkom zapadu doista su ležerniji, nasuprot poslovično nervoznije Istočne obale.

Preporučljivo je okrijepiti se pred ulazak u nacionalni park Dolina smrti, a posebno je simpatično mjestašce Shoshone, koje nosi naziv Šošoni indijanaca, koji na ovom području imaju jednu od kolonija. Toj plemenskoj skupini pripadaju i Komanči indijanci, čiji je jezik u 2. Svjetskom ratu savezničkim snagama bio dragocjen način radio-komunikacije, neprijateljima praktički nemoguć za dešifriranje. Tu se nalazi mali Shoshone muzej s postavama o rudarskoj povijesti kraja te prije par desetljeća pronađenim ostacima mamuta, a odmah pokraj je i restoran komičnog naziva “Pajser” (Crowbar).

Pustinjske krajolike Doline smrti čine pješčane dine i livade divljeg cvijeća, koje se izmjenjuju s kanjonima i planinama u daljini, a posebno su fascinantni prljavobijeli predjeli s naslagama soli ostalih nakon što su jezera isparila. Uglavnom ugodna vožnja ovim najnižim i najsušnijim područjem SAD-a postala je posebno uzbudljiva večernjim ulaskom u pješčanu oluju, zbog koje je vidljivost na trenutke bila minimalna. Ispiranje pijeska iz ustiju točenim pivom uz živu glazbu u poznatoj Crystal Palace u jednoj od prijestolnica američkog countryja – Bakersfieldu, te zasluženi odmor u indijskom motelu.


Odmah pri dolasku u nacionalni park Sequoia može se uočiti sva živost tamošnjeg životinjskog svijeta – američki crni medvjed bezbrižno se hrani plodovima stabala koji rastu odmah uz cestu, kroz rijetko šipražje oprezno se kreće mlado lane, znakovi upozoravaju na znatnu aktivnost medvjeda i apeliraju da se hrana ne ostavlja na vidljivom mjestu u automobilima. Usponom na veću nadmorsku visinu od 1500 do 2500m temperatura je sve niža, magla sve znatnija, a krajolik potpuno prekriven snijegom koji povremeno pada. Unatoč lošem vremenu vrijedilo je prošetati i vidjeti dva od tri najveća stabla divovske sekvoje na svijetu, “Generala Shermana” i “Generala Granta”. Sherman je s 2500 godina navodno nastariji živući organizam na Zemlji, a sa svoja 83 metra i dalje raste.

Namjerna promjena smjera prema jugozapadu, uz noćenje u ribarskom gradiću Morro Bay, kako bi se prošlo obalnom regijom Big Sur, gdje između strmih planina i Tihog oceana bujaju šume i prekrasna priroda, s brojnim potocima i vodopadima, a pogled s vidikovaca u bilo kojem smjeru oduzima dah. Dalje prema sjeveru može se skrenuti prema dvorcu i imanju Hearst, koje je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća William Randolph Hearst pretvorio u najveći privatni zoološki vrt, a ujedno i snobovsko okupljalište društvene kreme onoga doba, gdje su tulumarili npr. Charlie Chaplin, Joan Crawford, Clark Gable i Dolores Del Rio.

Od tamo parsto kilometara do San Francisca (što je sitnica nakon prijeđenih gotovo 4 tisuće) koji se, površinom i brojem stanovnika blizak glavnom gradu Hrvatske, nalazi na poluotoku na samom ulazu u istoimeni zaljev, oko kojeg se još prostiru Oakland i San Jose. Na tom je području i “Silicijska dolina”, gdje operiraju svjetski tehnološki giganti, poput Googlea, e-Baya ili Applea. A upravo su pite od jabuka i bundeva bile izvrstan desert nakon ovelike pečene purice s kuhanim povrćem i umakom od brusnica, prigodne večere za Dan zahvalnosti s hrvatskim iseljenicima i turistima.

Dnevni ili noćni izlet brodicom na Alcatraz, koji se može promatrati i s poznatog Mola 39 uz piće ili obrok guste juhe “Crab chowder” poslužene u izdubljenom kruhu, vožnja starim tramvajima ili pak vučnim kolima (cable car), jutarnja kava u Castru ili Haightu, shopping po Marketu i trgu Union, lutanje Missionom, Chinatownom ili Fisherman’s Wharfom, noćni provodi u Yoshi’s Jazz Clubu ili poznatom “Bottom of the Hill”, izleti preko mostova Bay ili Golden Gate, pogled na grad s Twin Peaksa ili pak Treasure Islanda – neki su od doživljaja iz brdovitog grada uz zaljev. Vremena kao da nikada dovoljno, do idućeg puta.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.