Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l’ cela mi, kuća bela? Si l’ mi, majko, prebolela?
More, more sinje!
— Galiotova pesan; Vladimir Nazor (1876-1949.)
Prošle nedjelje u sunčano popodne u odijelu za vjenčanja i sprovode krenuo sam se prema svom glasačkom mjestu, onom u osnovnoj školi Vladimir Nazor. Dok sam ulazio u zbornicu i gledao ozbiljna lica članova izborne komisije te jedno strogo lice gospođe sa strane (brinula se za moju slobodu odabira), još sam se osvrtao oko sebe, sagnuo pod stol, zavirio iza zavjesa. Duhovi s električnih stupova i prigradskih taraba, sa zapuštenih izloga i psećih kućica, do zadnjeg časa nisu mi dali mira. Uhodili su me i do zadnjeg koraka držali u dilemi – kome dati svoj glas: starim majstorima opsjena ili novima, koji mi obećavaju vedriju budućnost. Plavim, crvenim, žutim, zelenim ili crnim. Onim iskusnim ili debitantima, ozbiljnim ili naivcima… Svi su me oni mjesec dana svojim odlučnim pogledima fiksirali i za mnom vikali, siktali, šaputali: Ja sam tvoj pravi izbor!
Dopratili su me do same glasačke kutije, kao da mi prijete ili mi poručuju: “Nemoj slučajno zajebati, gledamo te!”. Da ne poludim ili ne pogriješim, ušuljao sam se u kartonsku kabinu koja čuva moju demokratsku intimu, zaigrao rulet s kemijskom olovkom i na onom broju na kojem je zastao vrh olovke napravio križić-kružić i olakšao dušu, znajući da sudbinu domovine nisam odlučivao ja već fortuna ili sam Bog pravedni. Prpošnim korakom spustio sam se kroz park ispred škole koja nosi ime najvećeg hrvatskog pjesnika, onda između borova i jela ugledao zapušteno visoko postolje na kojem je jedva vidnim slovima utisnuto sjećanje ili zahvala borcima i žrtvama za slobodu, u jednom davnom zaboravljenom ratu. Na vrhu postolja nema ničega. Ne sjećam se je li tamo gore bio golub ili jastreb, voda, vatra, možda petokraka ili možda samo pjesnički vers. Tragovi su uništeni dlijetom i pokriveni sprejem. Iza, na 30-tak metara osnovna je škola, odgojno-obrazovna institucija.
Malo dalje, desno ispred još jedne odgojno-obrazovne institucije, Učeničkog doma, slična slika. Granitno postolje visoko metar i pol bilo je prazno. Sa strane na podu, s licem u šljunku uvrijeđen i ponižen, bio je Gustav Bohutinsky, genetičar, agronom svjetskog glasa, predavač na križevačkom učilištu, ustanovi i tradiciji kojom se s pravom diče generacije Križevčana. Simbolika – shvatio sam. Postolja čekaju nova brončana lica ili poprsja. Nazor, Bohutinski i mnogi drugi koji su simbolizirali jedno vrijeme, jednu kulturu, nečijim nemarom (ili pak naumom) odlaze u topionicu ili zajedničku grobnicu zaborava.
Utjeha je da odlaze, ili će skoro, oni koji su za svog mandata iz “lojanica” preselili u vile u ili rančeve u predgrađima ili u “penthouse” u centru. Oni koji su štimali svoje i naše bilance, koji su zapošljavali sebe, svoje stranačke drugove, svoju braću i sestre, rođake, kumove i svoje istomišljenike. Odlaze oni koji su asfaltirali samo svoje ceste i nogostupe, gradili svoje mostove, osvjetljavali samo svoje kvartove i ulice. Oni koji su cijelom jednom naraštaju ukrali mladost i osakatili starost.
Na javnu scenu dolaze novi igrači, do jučer opozicija ili anonimni građani koji su uskočili u zadnji vagon vlaka promjena, a ja sa skepsom gledam ta lica, pitam se hoće li stvari biti iste ili drugačije, bolje? Ili će i oni pod krinkom borbe za moje bolje sutra iz lojanica seliti u vile u predgrađima. Vrijeme u kojem su jedan narod i jedna država otišli k vragu, a sve ono što smo naslijedili – od profesora, genetičara, pjesnika, ratnika, gospodarstvenika, do naših djedova i očeva – završavalo je u prašini, mora zamijeniti vrijeme, rada, nade i prosperiteta.
U vremenu koje ćemo pamtiti po tome što su velike ribe završile na udici, ostaje gorčina što i lokalne protuhe neće odgovarati za sve ono što su činili, tiho, perfidno, u sjeni kriminala na nacionalnoj sceni. I nisu bili ništa manje korumpirani od svojih zaštitnika i tutora. Potkupljivi načelnici, pročelnici, suci, sitni inspektori koji haraju gradom, često osobno tjerajući svoju pravdu. Sve može po slovu zakona, ali sve je brže i lakše uz proviziju ili ako se tutne sića.
Lokalni će kriminalci zauvijek ostati nekažnjeni jer jednostavno nisu došli na red. Za godinu i pol izbori su za lokalnu upravu i naša prilika za promjene. Mladi visokoobrazovani Križevčani moraju dobiti priliku i povjerenje, a kumeki, demagozi i vucibatine koji su gradsku politiku vodili iz klijeti, zauvijek neka se vrate na brijeg s kojega su sišli u grad. Na dobrobit grada i njegove budućnosti.
Postolja u našem gradu čekaju nove heroje, nova brončana poprsja, nove pjesnike i nove stihove.
Komentari su zatvoreni.