Jedan – devet – dva

– Alo 192, policija?
– Da, PU Koprivničko-križevačka, izvolite.
– Pred bankom sam, gledam kroz staklo kako tri naoružana razbojnika trpaju gotovinu u vreće, svezane službenice koprcaju se na podu!
– Trenutak molim, prespajam vas… (tu tuu, tuuu…)
– Policijska postaja Križevci, izvolite.
– Tri naoružana razbojnika upravo su opljačkali banku i s tri pune vreće, automobilom bježe prema Bjelovaru!
– Znate li registraciju?
– Čiju registraciju?!
– Pa, automobila…
– Čijeg automobila?!
– Njihovog!
– Ne, navijam za njih, molim Boga da ih ne uhvatite!
– Hvala, naše vozilo je na terenu…
– Ha, lijepo, i njihovo je!
– ‘Đenja. (tuuu, tu tuu…)

Nešto slično može vam se dogoditi u slučaju da kao građanin svjedočite nečemu za što mislite da hitno treba pozvati MUP, križevačku policijsku stanicu u Grdenićevoj. Komplicirano je to putovanje, Križevci-Koprivnica-Koprivnica-Križevci; Halo-molim-izvol’te, itd. Da ne biste mislili kako je priča s početka teksta sasvim nemoguća, ispričati ću vam istinitu, od jedne večeri prošle zime. S prijateljem sam bio u šetnji, pričali smo i onako usput “rušili državu”. Na raskršću Gundulićeve i Koprivničke, pred našim očima, na zebri je automobil pješaka poslao na pod, a njegovu vrećicu s namirnicama u nebo. Bili smo u šoku, ali sabrao sam se, izvadio mobitel i nazvao, tada još, 92. U isto vrijeme prijatelj je zvao hitnu:
– Policija PU Koprivničko-križevačka, izvolite.
– Automobil je oborio pješaka i pobjegao!
– Gdje?, upitao je dežurni s centrale.
– U Križevcima!
– Trenutak, sačekajte molim… (tu tuu, tuuu…)
– Vozilo je na raskršću oborilo…
– Tko zove, predstavite se.
– Ma, zar je bitno tko zove, čovječe?!

Prišli smo pješaku, podigli ga, u međuvremenu se vozač vratio, iskočio iz automobila, a pješaka smo ukrcali u automobil. Malo smo bili skeptični hoće li ga voziti na hitnu ili na gradsko groblje. Gledajući za automobilom i sami smo se uputili prema hitnoj i odahnuli kad je vozilo stvarno skrenulo na parking Doma zdravlja. Nekih desetak minuta poslije na parking je u “drugoj” stiglo i policijsko vozilo:
– Vi ste zvali?, upitao je policajac, još se izvlačeći iz automobila.
– Zvali? Nismo, a zašto bismo vas zvali, mi smo u šetnji, gledamo kako vozači gaze pješake, onako iz zabave…!

Sjećate li se kako smo nekad tijekom dana i noći na ulici, u gradu susretali policajce, hodali su u paru (tada se milicajcem postajalo tečajem ili kratkim kursom pa su zlobni govorili da jedan čita, drugi piše). Od onih sam koji baš ne vole dečke u plavom. Iskonski od njih zazirem i ma koliko imao povjerenja i družili se, neka diskrecijska crta zauvijek nas dijeli. Ipak, događa mi se da na ulici zavapim: “Pa, gdje je sada policija?!”. Moram priznati da, uz sve ono čemu kao građanin svjedočim na ulici, u prometu i lokalima, sam jedan od onih koji će teško (nikada) okrenuti 192. Evo, pišući i ovaj tekst mislio sam, htio sam nazvati policiju pa mi se javila hitna (nadam se samo da nije simbolika).

Već desetljeća gledam kako maloljetnici šaraju crkvu Sv. Križa i kulu uz crkvu. Neka “djela” su rađena temeljitije i duže nego je Leonardo radio Mona Lisu. Stoljetnu, metalnu ogradu oko stare munjare obijesni mangupi savijali su i rušili u akciji koja je trajala duže nego polaganje asfalta preko Pake. Noćna galama, prevrtanje kanti, šamaranje prometnih znakova, razbijanje flaša – svaki su petak i subotu sastavni dio zabave i noćnog života grada. Uvijek se upitam gdje je dežurni policajac, kvartovski, gradski, koji li već?
Ipak, divljanje vozača po gradskim prometnicama, pa i onim u strogom centru, posebna je i sveprisutna pojava. Kulminirala je rušenjem semafora u centru neki dan i jutros kada je vozač u samom centru gradu, na Stossmayerovom trgu, s prometnice skrenuo na travnatu površinu, preletio stazu-šetalište, probio staklenu (hik) ogradu i drveni rukohvat i preko “fontane tuge” završio pred stoljetnim paviljonom.

Kao građanin očekujem da je policija na ulici, da je prisutna makar diskretno, da oni vide ono što vidimo mi građani i da ih u slučaju potrebe mogu pronaći tu iza ugla. Što je još važnije, da oni koji divljaju po ulici, prijete građanima, razbijaju i galame, ZNAJU da je policija TU i da to saznanje izaziva barem respekt, ako ne strah. Dečki i djevojke u plavom, istina je, automobilom kruže gradom (bojim se, češće predgrađem), ali to očito nije isto što i prisutnost policajca “samohoda” na ulici. Ophodnja policijskog vozila je neefikasna, iz daleka upadljiva i prekršiteljima daje mogućnost da nestanu iza prvog ugla.

Jutrošnje mjesto i vrijeme nesreće (ili ludosti) na takvoj je prometnoj točki da je prava sreća što je sve prošlo bez ozbiljnih posljedica. Ja ipak vjerujem da bi češća i malo odlučnija prisutnost policije na ulici bila korisna. Ne kao prijetnja ili represija, dečki u plavom, već KAO PREVENTIVA!

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.