Prvi dan u Kopenhagenu doista se činio kao da je nešto trulo u državi Danskoj. Čekanje na sobu u hostelu čak tri sata iza najavljenog dolaska (navodno je grupa sobarica dala kolektivni otkaz, pa su preostale tri odrađivale čak 250 soba), zatim neimanje lokalnog piva u obližnjem pubu, pa zatvaranje restoranske kuhinje tik pred nosom – jednostavno nije bio dan za hedonizam. Ali sve je to nekako nadomjestio pogled na sramežljivim suncem okupanu turističku luku, dok je vjetar njihao usidrene jedrenjake, a zov galebova podsjećao na neke daleke otočne lučice u Dalmaciji.
Čovjek bi pomislio kako Danska i Hrvatska imaju dosta sličnosti: obje imaju 4.5-5.4 milijuna stanovnika, nisu toliko različite površinom, imaju more i otoke te veličinom slične glavne gradove, važna gospodarska grana im je turizam, a za 100 eura možete dobiti praktički isti iznos hrvatskih kuna kao i danskih kruna. Čak i obje zastave imaju dvije boje zajedničke. No, nažalost, razlika u životnom standardu je očita, a ako se upadne u zamku uspoređivanja danskih cijena s hrvatskim (pivo oko 50 kn, pizza 90 kn, jednosmjerna karta za gradski prijevoz 40 kn) ta se razlika osjeti još i više.
Razlike postoje i u odnosu prema različitome; dok su hrvatske novine na jutarnjem letu za Kopenhagen još uvijek bile pune analiza splitskog kamenovanja gay-parade, stanovništvo “najstarijeg kraljevstva na svijetu” gleda tolerantno na ljude oko sebe, ma koliko različiti (ili isti) bili u iskazivanju ljubavi, dostojanstva i ponosa. Samo u tako tolerantnom okruženju mogla je stasati, odnosno opstati i npr. Christiania, posebno otkriće Kopenhagena, skvoterska komuna nastala još početkom sedamdesetih na ostacima napuštene vojne baze u četvrti Christianshavn.
Tijekom godina taj je sociološki eksperiment izrastao u pravu samoodrživu zajednicu oko 650 stalnih stanovnika i par stotina povremenih došljaka, koji slobodni teritorij ukupno 85 hektara koriste za prakticiranje alternativnog, slobodnjačkog stila života i rada. Temeljni zakoni ovdje zabranjuju oružje, teške droge, nasilje, privatne automobile, motociklističke bande, pancirke, prodaju vatrometa, upotrebu dinamita te krađu i prodaju ukradenih predmeta. Iako se na jednom dijelu (Pusher Street), pod krilaticama slobodarstva otvoreno prodaju marihuana i hašiš, zbog čega je prije par godina izbio međusobni sukob trgovaca te s policijom, izgleda da je ovaj kutak Kopenhagena doista mirniji od onog “civiliziranog”, izvan granica komune. Zgodno je spomenuti da su tu koncerte svojedobno održali Bob Dylan, Metallica i Rage Against the Machine.
Stanovnici Christianije daju minimalni novac za stanarinu u zajedničku blagajnu (dok često sami besplatno primaju došljake u svoje kućanstvo), za pokriće komunalnih troškova i poreza gradu i državi, a sve odluke bitne za zajednicu donose konsenzusom (jedna od tih je nedavna ponuda gradskoj upravi za konačnim otkupom zemljišta na kojem počiva Christiania za čak 20 milijuna eura). Snažno prakticiraju održivost i zeleno graditeljstvo – recikliraju otpad, koriste kompostne WC-e i mnoge druge metode koje se mogu vidjeti na onom imanju Dražena Šimleše i ZMAG-ovaca u Vukomeričkim Goricama kod Zagreba. Bitno je naglasiti da su neke od tih inicijativa sve više u praksi i diljem Danske, što upravo govori o svijesti i brizi tamošnjeg društva prema ekološkom otisku koji ostavljaju.
Dio te ekološke priče su zasigurno i bicikli – posvuda, u svim smjerovima i oblicima – po tome je također poznat Kopenhagen. Dobro, ne radi se o masovnim bike-paradama kao recimo u Pekingu ili Šangaju, ali zarazna je inovativnost kojom ravničarska Danska koristi ovo prijevozno sredstvo. Bilo da otac vozi klince u sjedećoj kabini ispred upravljača, ili mladenci projure u klasičnoj rikši, ili pak bakica šeta kućnog ljubimca privezanog za paket-sic, svi se nekud i stalno voze. Jutarnje vožnje na posao biciklom ovdje su jako česta pojava, a sigurnost u prometu povećana je širokim biciklističkim stazama koje se pažljivo planiraju uz svaku cestu i aveniju.
Svakako ovo nisu sve posebnosti danskog glavnog grada, no turist će upravo vožnjom biciklom (kojih se može, uz malo sreće, unajmiti za samo 20 kruna) moći u jednom danu doživjeti npr. jazz festival na splavi, dok je publika ispunila dokove, čuti staru dansku pjesmu djevojačkog zbora na latinskom u modernom aranžmanu, u noći uoči Ivanja, kada Danci tradicionalno spaljuju “vješticu” na lomači, ili pak vidjeti uličnu svirku svjetski poznatog samoukog pijanista i jazz-muzičara Yula Andersona na njegovom 150 godina starom pijaninu, svega par dana prije nego li će njegov koncert dupkom ispuniti koncertnu dvoranu Tivoli. Od atrakcija tu je još vožnja brodicom kanalima Kopenhagena, fotografiranje uz statuu Male sirene iz bajke danskog pisca Hansa Christiana Andersena ili pak uživanje u vrtovima dvorca Rosenborg, parku koji navodno godišnje posjeti 2.5 milijuna ljudi.
Švedski grad Malmö tih se dana činio gotovo nadohvat ruke, niti sat vremena vlakom ili busom od Kopenhagena preko poznatog mosta Øresund (koji vijuga iznad i ispod razine mora), no ipak je bilo još toga za vidjeti u danskoj prijestolnici, pa će sam sjever Europe ostati za neko od sljedećih putovanja. No, prije toga se ukazala prilika obići par belgijskih gradova, manji Ghent i onaj veći Bruxelles, i barem pokušati saznati zašto hrvatski političari toliko rado hrle na tu adresu, odnosno zašto bi građani Hrvatske zapravo željeli biti primljeni u to EU društvo.
Copenhagen, you’re the end,
Gone and made me a child again.
Warmed my feet beneath cold sheets,
Dyed my hair with your sunny streets.
–Scott Walker (“Copenhagen”, 1969.)
Komentari su zatvoreni.