Spravišče? A kaj to je?

Raduje čovjeka da se i u ova, recesijska vremena, ipak nešto događa. Pogotovo ako je to iz domena kulture makar i u najširem smislu te riječi. Posljednja dva mjeseca vrlo su intenzivna događanja u Klubu kulture u sklopu Culture Shocka, i gotovo je nevjerojatno da ti mladi ljudi dovode u Križevce relevantne ljude i programe. A sve to s malo ili ništa novaca.
Ima i drugih događanja (jer amaterizam kod nas još uvijek živi) koja promaknu manje ili više obilježena medijskom pažnjom ili nepažnjom. Mnogo toga i meni promakne (a tko sam da je to bitno?), no i pored toga imam osjećaj da nam Grad živi svojim raznolikim kulturno zabavnim i inim životom. Kad sam pročitao vijest da su počele pripreme za Spravišče, pomislih – O.K., i treba, ali opet, čini mi se, kasno. Pa, još u nastavku vijesti kaže da se piše novi scenarij uz/za novoga režisera, rekoh – do kada tako?

 

Misli mi se vraćaju u prošlost, i bude se sjećanja na prva Spravišča tamo daleke 1967., ili koju godinu kasnije. Sve je nastalo spontano, pod Gorjanskom LIPOM  uz zvuke tamburica i havajki starih «pesjaka», pod hrvatskim barjakom (na lipi), dobru kotlovinu i dobru kapljicu. Slavilo se Đurđevo. S vremenom, manifestacija je dobivala na značaju i povećanju broja učesnika, priča je povezana s legendom o pomirbi kalničkih plemenitaša (šljivara) s križevačkim purgerima i nastalo je Križevačko veliko spravišče.
Organizaciju je ispred Turističkog saveza preuzela «teta Nena», dinamična dama koja je znala što hoče i kako to napraviti, uz to dobra organizatorica posla koja je usput rekla – nema pulitike u mojoj butigi. Program su «nosili» legendarni Slavek (varoški sudec) i Miško (kalnički Kaštelan) uz učešće mnogobrojnih kulturno – umjetničkih društava i  asistenciju Drageca Bahuna koji je, možda, već onda bio režiser priredbe, ali neprimjetno, nenametljivo, ali itekako vidljivo u svojim nezaboravnim doskočicama, komentarima i ostalim «huncutarijama».

Bila je čast sudjelovati na Spravišču. Cijeli Grad toga se dana selio u Gornji grad, a povorka je kretala od hotela «Kalnik» sa stotinama učesnika. Charly (Drago Bahun)  vozio se na seoskim kolima s kravskom zapregom, slijedili su uvaženi gosti i učesnici na svim mogućim prijevoznim sredstvima, radne su se organizacije htjele predstaviti na najbolji mogući, originalni način. Križevci su živjeli za Spravišče.
S ponosom sam pozivao rodbinu iz Varaždina da vide kaj je to – SPRAVIŠČE – a oni su se čudili, divili i ponovo dolazili. Jelo se  i popilo, zapjevalo ili divilo učesnicima. A kad se konačno «srušilo» nebo i prolomio pljusak, sjećam se, s cipelama u rukama bježali smo iz Gornjega grada kući mokri do gole kože. Nije nas ni to pokolebalo, jer pljusak je bio u programu Spravišča.

S godinama, Gornji je grad postao pretijesan; bio je i problem uništavanja trave u parkovima, nedostatak sanitarija i Spravišče se «preselilo» u Donji grad. Upravo zbog ne/vremena pomicali su se i termini održavanja, dodavali su se novi sadržaji. Napustio nas je nezamjenjivi Drago, a Slavek i Miško sve su više još za života ulazili u legendu,  a s njima i gradski notarijuš (Ottone Novosel), naša vječita mladenka Tilčika, nesvjesna da je još mlada samo u srcu, HPD «KALNIK», Tamburaški orkestar i maestro Fortuna kao i mnogi drugi amateri – glumci, koji su taj posao obavljali s dušom i ponosom za slavu staroga kraljevskog grada Križevaca i -  šabesu.
Gornjem je gradu ostalo Đurđevo kao samostalna manifestacija koja se  održavala na Đurđev dan 23.4., i dobila je status važne gradske priredbe kao «preteča Spravišča».
S programom se težilo zadovoljavanju kulturnih potreba svih mogućih profila posjetitelja, ali «pomirba» je bila u osnovi ista, nepromjenjiva. Prateći program kroz tri dana održavanja po mom je mišljenju ponekad bio i preprogramiran, jer uglavnom je trebalo juriti s jedne na drugu lokaciju ako je posjetitelj želio što više vidjeti. Ponekad se to i preklapalo, pa je trebalo birati – ovo, ili ono.

Često smo i bespotrebno potrošili «resurse» priredbama u tri dana koje su mogle biti zasebne, organizirane u neko drugo vrijeme, a koje bi ravnomjernije privukle turiste kroz godinu. Pri tom, ne mogu ne spomenuti konjički turnir za prvenstvo Hrvatske u preponskom jahanju, kad se okupilo i više od dvije tisuće posjetitelja na Ratarnici, a istovremeno se odvijala i izložba pasa na gradskom stadionu, pa je trebalo birati. Rekli su da se psima bave imućniji ljudi, a registracije automobila bile su iz cijele Hrvatske, od istoka i zapada, sjevera i juga i, dakako, iz inozemstva. Kad još tome dodamo da se istovremeno održavala i izložba mačaka (po najvišim standardima evropske asocijacije), postavlja se i ostaje otvoreno pitanje – koje smo mi materijalne koristi od svega toga imali…

Spraviščem su «prodefilirale» tisuće učesnika amatera, ali i eminentnih profesionalaca svih profila; od pjevača/čica, glumaca, zabavljača, alternativaca do sjeverno američkih Indijanaca i nekoliko  – režisera. Pri tom pamtim dvojicu kao izrazito prepotentne ljude, i jednog koji nije znao kamo je došao i što je to Spravišče, te je više bio promatrač u isčekivanju  što će se dogoditi. Bili su to eminentni vanjski suradnici koji su svoje usluge znali «eminentno» naplatiti.
Konačno, jednoga je dana došao trenutak da je nekom sinulo da bi scenarij mogao napisati i domaći čovjek, za «komad» u kojem bi glumili domaći ljudi – križevački glumci amateri.
Radnja je smještena na lokaciju za koju se pretpostavlja da je bila stvarno mjesto događanja – u okoliš crkve sv. Križa.


 

I ne bi vjerovali, bilo je dobro. Djelovalo je nekako prirodno u okruženju crkve i prirodnog okoliša bez suvišne scenografije.
Starog, nezamjenjivoga varoškog suca zamijenio je (uspješno) novi, kao i kalničkog Kaštelana koji je zbog nekih osobnih razloga samovoljno otišao. Mogli bismo reći da je došlo do smjene generacija, ali cijelu «paradu» su preuzele domaće snage. I radili su to s dušom, s ponosom, prezentirajući maksimum svojih sposobnosti i mogućnosti. Obećali su im i neku crkavicu od nagrade za trud  kako ne bi trebali kupiti i sendvič na svoj račun dok služe općem dobru…
Kad odjednom – noga. I domaćem scenaristu i domaćim glumcima (osim poneke iznimke). Scenarist je postao nepodoban kao i njegovo djelo, a glumci amateri ostali su bez «posla» poniženi, odbačeni i nepotrebni kao spirak kad domaćica zaključi da je dao svoje.

Piše se novi scenarij za novu izvedbu na novom trgu, a sve postaje moderno i – skupo.
Renomirani glumac, režiser, direktor i ne znam što još sve ne, prodao nam je svoje viđenje Spravišča na tri aluminijske pozornice  uz dva  isto takova improvizirana gledališta, i renomirane izvođače iz – Zagreba. Ovo – renomirani – nije s dozom podsmijeha, jer oni stvarno to jesu. Ali, s obzirom da je Spravišče deklarirano kao turističko – kulturna manifestacija, ne vidim razlog zbog kojega bi Zagrepčani (turisti) dolazili u Križevce gledati Jaltu kad to mogu doma, u kazalištu i te iste glumce koji, nadam se, najbolje odrade svoj posao u svom ambijentu. Ne želim reći da oni i ovdje nisu bili dobri, ali, jednostavno, Jalta nije Pomirba i mislim da jedno drugo isključuje.

Ali, gle vraga! I oni su dobili – nogu. Piše se novi scenarij, za/uz novoga režisera, glumca i pjevača, a piše ga naš sugrađanin (vjerojatno u nekoj koprodukciji).
No, rekao bih ovako; nakon 44 godine postojanja, mi ne znamo što je Spravišče i kome je namijenjeno.
Nećemo se udaljiti od teme, ako usput spomenem još neke činjenice. Mi, Križevčani i Križevci u mnogo čemu bili smo prvi kroz našu burnu, bližu i dalju prošlost.
Imali smo/imamo prvi na ovim prostorima srednje i visoku školsko obrazovnu ustanovu u poljoprivredi, među prvima  smo proizvodili električnu energiju (Munjara), bazene/kupalište smo počeli graditi još 1951., a prvi dovršili 1953. godine, prvi smo imali ergelu konja, a još davno, gimnaziju, gradsku knjižnicu i čitaonicu, pjevačko društvo…

Prvi i jedini, imali smo Križevačke štatute, pa onda i Križevačko veliko spravišče. Naši susjedi nešto takovo nisu imali. (Poštivan ono što su oni imali, a imali su…) Onda su se, možda, i malo naluknuli k nama (Križevčanima) pa rekli zašto ne bismo i mi? Pa je nastala Picokijada, Kaj su jeli naši stari, Podravski motivi i, na kraju varaždinski Špancirfest.
I umjesto da se sad malo mi naluknemo, i nešto naučimo, bili smo puni sebe, svoje tradicije, zlobe i neznanja pa smo rekli a kaj bi mi na Špancirfestu mogli naučiti? I, mislim da nam je to pogrška, jer stvar je vrlo jednostavna i poučna. Nadodat ću i originalna, pa ne mogu tvrdit da su se i oni k nama naluknuli.

Počelo je prije (mislim) 12 godina, a već danas je Špancirfest međunarodna manifestacija koju posjeti više od 200.000 ljudi. Iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva. Za trajanja Špancirfesta ne možete pronaći slobodnu sobu, u gradu je neopisiva gužva, program se odvija po sedmodnevnom rasporedu, a varaždinske dame i gospoda samo se ŠPANCIRAJU gradom. I za to imaju pristojnu dnevnicu a cijeli grad živi za te dane (tako se to radi u kapitalizmu).

E, sad, Varaždin ima i može, ali i zna. Uložena sredstva su za naše pojmove ogromna, ali kažu da se sve vrati direktno i indirektno tokom godine. Moglo bi se i reći da je to ulog u budućnost, u brend, a Varaždin to svakako jest.
Za nas bi moglo biti značajno pitanje kako su to postigli? Opet jednostavno. Imaju sposobnu direktoricu Turističkog ureda, koja zna što i kako, a okružila se i s nekoliko sposobnih i kompetentnih ljudi za pojedine segmente Špancirfesta stvarajući tim koji zna samo za pobjede.


A mi, pišemo ponovo novi scenarij. A čak ni potiho, politika je ušla u našu butigu, i sve više postaje prisutna činjenica da tko plaća taj i naređuje; tko piše, tko režira, tko glumi i za čiju promociju to radimo.
Doduše, reći za trenutnog tekstopisca da je trenutno podoban, bilo bi, možda, u najmanju ruku nepristojno. Možda bi zgodniji termin bio – sveprisutan, univerzalan, svekompetentan…
Ne mogu ne priznati da sam iz njegovih usta čuo naljepšu zdravicu pajdašiji, na Vincekovo u Badelovim vinogradima, da je glumac – amater sa stažom, i to uspješan, jer jednostavno, čovjek ima duha i «šlifa» kako bi mi rekli po domaćem. Ali ne mogu ni zaboraviti da je «presudio» starim kestenima na «Nemčiću» i onom zelenilu na «Strossu» i time pogodovao vlasti koja je po svaku cijenu htjela rušiti i protiv mišljenja struke i velikog dijela građana.
I, uglavnom, i uspješan pojedinac može «kiksati» pogotovo ako radi po diktatu, a što se scenarija tiče, možemo samo reći – još jedan eksperiment.

 

Još prošle godine jedan je naš sugrađanin u znak revolta i nezadovoljstva scenarijem Spravišča, napisao/komponirao svoje glazbeno-scensko viđenje te manifestacije koje je i izvedeno te je doživjelo samo pohvale. Domaći autor, domaći glumci-amateri, to je Spravišče. Narodna manifestacija za narod. E, sad, tu mi možda imamo mali problem; bolje nam je sve ono što je stranjsko, visokoumno, tuđe. I umjesto što se dičimo da smo jalni domaćem čovjeku ističući to gotovo kao vrlinu, trebali bismo reći dobro, bili smo, ali ne želimo više biti takovi. Za naše dobro. I da, kad drugima plaćamo, platiti i domaćem čovjeku jer on je to zaslužio.

Imamo mi vlastitih snaga i talenata, obrazovanih i onih možda samo nadarenih, i trebalo im je dati šansu. Natječaj za scenarij. Pa da se onda uključe etnolozi, povjesničari, pisci/književnici, profesori jezika… a imamo mi i takovih, pa neka presude. A predsjednik turističke zajednice neka predahne, neka se odmori, jer previše ga iscrpljuje znanje koje ne zna.
Ne mogu ne spomenuti činjenicu da Spravišče nema status nematerijalnog dobra hrvatske kulture. I to mnogo govori samo za sebe. A čuo sam i neprovjereno mišljenje da to nikada nismo ni zatražili.

Možda i to potvrđuje konstataciju da ni sami ne znamo što je Spravišče. A s tim u vezi – i kome je namijenjeno.
Znamo da će koštati 450.000 kuna, ali morali bi i znati svrhu tih potrošenih novaca poreznih obveznika. I sad se nižu pitanja uz neke činjenice.
Već jedno vrijeme dio građana Križevaca je mišljenja da je Spravišče obični vašar na kojemu smo dosada sve vidjeli i više nas ne zanima. Vjerojatno ima i onih drugačijega mišljenja, ali ono i nije baš previše izraženo. Dakle, priređujemo li Spravišče za naše sugrađane i koliko ga oni doživljavaju kao svoje da bi u njemu i masovnije sudjelovali?
Da računamo na posjetitelje iz naše bliže okoline, mislim da je iluzorno očekivanje. I oni preferiraju u prvom redu svoje, a doći će eventualno netko po službenoj dužnosti i to, možda, ako ih pozovemo. A ako ih pozovemo, onda nam je to još i trošak.

Računati na Zagrepčane – možda. Međutim do sada se i nisu pokazali u nekom masovnijem odazivu. Organizirali smo prijevoz specijalnim vlakom, a onda dođu uglavnom penzići i pojedu nam besplatne štrukle, pa onda ne znaju kuda bi sami sa sobom. Možda smo si sami krivi  jer im nismo ponudili adekvatni «paket», a samo gostoprimstvo u ovim teškim kapitalističkim vremenima nikoga ne dira previše.
Računati na goste/turiste iz inozemstva, mislim da je previše optimistično. Konačno i što im možemo ponuditi a da oni to nemaju.  Naša je lokalna i regionalna boljka da smo previše slični jedni drugima pa svi imamo/forsiramo seoski turizam, vinske staze, stare zanate, stare plesove… a stranci to imaju i doma. Fali nam originalnosti i izvrsnosti, ali i strategije da ono što imamo upakiramo u prepoznatljivi celofan i prodamo – priču.

A Spravišče je priča, samo je pitanje kako i kome ćemo je ispričati. I Štatuti su priča, originalna i jedinstvena, ali nažalost i mnogi je Križevčani ne znaju ispričati (čast iznimkama).
Pa koja nam je onda ciljna grupa posjetitelja/turista na koje bismo mogli računati? Iskreno, ne znam. Ali gotovo sam siguran da nikada ne ćemo postati «križevačka silicijska dolina», a na gornje pitanje trebala bi odgovoriti studija strategije razvoja turizma, a mislim da to nije brošura «Križevačkim krajem». Ona je samo djelomična ponuda resursa koje posjedujemo, a strategija bi trebala reći tko, kako, kada, kojim sredstvima i ljudskim potencijalom bi trebalo osmisliti da se ti kapaciteti popune. Isto važi i za Spravišče.

I na koncu, nećete vjerovati, gornji sam tekst napisao u dobroj namjeri. Spravišče je priča duga 44 godine, a samo sam ponešto dotaknuo, mnogo toga ispustio ili zaboravio napomenuti. Život oko i na Spravišču odvijao se pod reflektorima, ali i kad se oni ugase (iza pozornice) pa su i to priče, možda neispričane, ali i one postoje. Sve je to ljudski, a trebali bi jedino izvući pouke. Za budućnost.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.