Ultimate magazine theme for WordPress.

Koncert za šleper, monovolumen i dva mopeda

Ovih proljetnih dana, kad je vegetacija krenula, a voćke zadivljuju tisućama raznobojnih cvjetova, osjetim neko zadovoljstvo, i obično se i sam “probudim” iz neke zimske začahurenosti. S radošću promatram neku ptičicu kako već od rana poskakuje na mojoj, također procvaloj magnoliji i divim se skladu boja i ptice i procvaloga cvijeta.
Čuje se cvrkut, a sićušno tijelo poskakuje u nekom svom ritmu na tananim nožicama, bacajući pogled čas lijevo, čas desno, pa prema cvijetu, oko i ispod njega, ne bi li ugledala još sićušnijeg crvića – svoj doručak. Onda poskoči na drugo mjesto, ponekad se pridruži i partner ili partnerica, pa sve to ponavljaju u dvoje, dok ne odlete.

 

I moje uživanje potraje koji dan, dok ujutro ne ugledam moju ptičicu na otiraču kućnoga praga, a pored nje moju “ponosnu” micu, kućnu ljubimicu, koja kao da mi se hoće pohvaliti – jesam ju. A ja, bijesan, izmislim neku novu kletvu, ispalim stotinu prijekora u stilu – mrcino jedna, pa jesi li gladna – a oboje znamo da nije jer je ptica cijela, ali mrtva. Mica me gleda kao da očekuje pohvalu, gleda me u oči kao da mi govori, a onda mi migne lijevim okom, što me otjera u očaj.
Drugi dan je opet dragam, a ona mi prede, pa se prekoravam kako tako lako opraštam. Možda i stoga što dođe neka druga ptičica, pa opet pjeva, ili možda plače za izgubljenim drugom ili družicom.

S druge strane moje ulice, na zapadu, “pjesma” traje konstantno i ništa je ne može zaustaviti. Ali prije nego išta nadodam, pomislim na te ljude koji žive na “odvojku” županijske ceste koji se zove Supilova ulica.
Kuće zbijene uz samu prometnicu, i nogostup širine niti metar, samo s jedne strane, čine neku vrstu rezonantne kutije u kojoj “pjevaju” oktani. Kad prođe poveći kamion, šleper, tegljač, ili kako se već zove, gotovo retrovizorom može zakvačiti prozore, i pretpostavljam koje snove snivaju ti ljudi koji spavaju unutra. Kaže mi susjeda da kad djeca dovedu kolege koji ponekad i prespavaju, ujutro se bude nenaspavani i puni čuđenja kako je tek domaćima koji tu žive.

A vozila jure bez milosti, bez usporavanja u naseljenom mjestu, bez razmišljanja što bi se moglo dogoditi uslijed brzine.
Kad se uključujem u promet iz moga naselja, postaje to pomalo poduhvat koncentracije, razmišljanja i pomalo rizika. Postoji ogledalo koje donekle pomaže, ali tek na temelju iskustva moguće je donositi dobre odluke. Naime, kad pogledam u ogledalo, vidim dolazeći  automobil s lijeva, ali slika vara: izgleda sićušno i daleko, a u stvarnosti je bliže. Za pogled desno nema ogledala, već treba “nosom” automobila proviriti na cestu i vidjeti ide li nešto s desne strane. Međutim, može se i na “slijepo” zaključiti po buci da li i kakvo vozilo dolazi. To, svakako, ne primjenjujem, već pogledam, ali za to vrijeme onaj “maleni” s ogledala gotovo protutnji ispred mene.
Događa se i da kad pogledam lijevo, nema vozila, pa pogledam desno i zaključim da je “slobodno”, a onda s lijeve strane dojuri netko kao grom iz vedra neba, koristeći vjerojatno svoje pravo prvenstva, ali ne razmišljajući o mogućim posljedicama. Htio sam samo reći kako jure, i mali i veliki, natovareni i prazni, svaki u svome smjeru hitajući svome cilju pod svaku cijenu.

Kuća mi je udaljena oko 10 metara od Supilove, odvojena susjednom kućom i vrtom s mnogo zelenila. Možda sam još i povlašten činjenicom što nisam direktno na cesti, ali sve više me “ubija” cjelodnevni koncert (noću nešto slabijeg intenziteta), koji počinje u samo svitanje.
Poput laganog huka približavaju se naši jutarnji “gastarbajteri” koji love jutarnje vlakove prema privremenom radu u bližoj okolici, a svoje automobile ostavljaju na željezničkoj stanici. Vjerojatno ne tiskaju  “gas do daske” jer imaju svoj uhodani tempo kretanja na vrijeme, pa lagano prohujaju poput uvertire za “melodiju” koja slijedi.

Kad započne radno vrijeme, a što je ipak relativan pojam, mijenja se i melodija uvjetovana nastupom težih igrača, mjerenih s desetak tona. Jedni startaju prazni, drugi već natovareni hitaju prema svome cilju u trci s vremenom i normativima učinka, i svaki od njih proizvodi specifičnu melodiju. Oni natovareni dolaze poput podzemne tutnjave koja krši sve pred sobom, a vibracije se prenose na zgrade mijenjajući decibele zvuka s obzirom na to jesu li među zgradama ili tek na trenutak “izrone ” u zelenu barijeru koja djeluje poput probijanja zvučnog zida. Začuje se i među gas promjene brzine prije raskršća, i tutnjava lagano nestaje uz, još uvijek, pristojnu buku.

Oni ne natovareni zvuče za nijansu drugačije. Stvaraju nešto manju buku, vjerojatno zbog ne preopterećenoga motora, ali kod promjene brzine ili na manjoj neravnini poskoče, a prazna “truga” proizvede udar kao sinkopu na naglašenu notu. I nema pravila: i jedni i drugi idu i gore i dolje, i prije i poslije podne, i svoje razarajuće zvukove i tutnjavu miješaju s onima manje zvučnim i pogubnim za temelje kuća i uho čovjeka.
Ima i jedna “kategorija” za koju ne znam kamo točno spada, ali zvuči poput prolazećega tramvaja. Jedino, nema onoga “cviljenja” na zavoju, kao ni zvona upozorenja nepažljivom pješaku.


 

Povremeno projuri i poneki moped, ili “prdalica”, kako smo tu kategoriju nekada nazivali, a to prijevozno sredstvo koriste još jedino penzići na putu do tržnice ili novinarnice  pa do omiljenoga kafića i kave. Projuri i neki ranojutarnji ribič koji hita na Čabraje ili, kasnije, u povratku. Njihov reski zvuk omladina je zamijenila modernijim prometalima ugodnijeg zvuka koja prolaze gotovo nečujno.
Ponekad, ali nešto rjeđe, začuje se “grmljavina” 1000 kubika čiji ne znam pravi naziv i marku, ali ta je melodija slična onoj ispaljene rakete. Zvuk je nešto dublji, ali para nebo turažom i poput projektila dođe i nestane. Onda se sjetim naših moto-trka, kad jure jedan za drugim, kao ispaljeni iz višecjevnog raketnog bacača…

No, da se odmah izjasnim, podržavam trke (kao da je to bitno ako i ne podržavam) i kao Križevčanin ponosan sam kad naši momci pobjeđuju. To je i jedna manifestacija koja okuplja velik broj gledatelja, pa bi (je) mogla biti i ekonomski korisna kao jedan oblik turizma.
Međutim, onih prvih godina nisam baš uživao. Gotovo izluđen zbog buke, “tješio” sam svoje preplašene mačke koje su drhtale u nekom najskrivenijem kutu zajedno sa mnom. Sljedeće godine bih se uključio među publiku kao promatrač, i okom i kamerom, i bilo mi je ugodnije. Znao mi je i “puknuti film”, pa smo toga dana jednostavno otišli u Varaždin. Zadnjih nekoliko godina toliko sam se priučio da jednostavno mogu leći  poslije ručka i – zaspati. Ali, trka je jednom godišnje. Pa ako i treba podnijeti neku žrtvu, onda je to za opće dobro.

Još do nedavno sajmenim je danom bila “invazija” svih mogućih prometala koja su dolazila iz okolnih sredina i žurila na sajmište. Prolazili su u “cik” zore, vjerojatno radi boljega mjesta ili dogovorenih susreta s nakupcima, a najbrojniji su bili traktori. I oni su žurili, a o brzini svjedoči i jedan udes, kad je na pješačkom prijelazu “pokupio” jednu gospođu koja i danas snosi posljedice udesa.
Gledajući rotor, pomislio sam da će otežati savladavanje zavoja motoristima. Dugo mi je trebalo dok nisam shvatio (a tko mi je kriv) da su otočići montažni, i za vrijeme trka, oni se jednostavno maknu, a županijska cesta usred grada postaje pista. Takav je bio projektni zadatak, a projektanti su ga savjesno odradili. Slijedi i proširenje ceste prema groblju, a ja pomislim na GUP, i čemu on služi?

To je dokument popriličnoga opsega, i treba biti i donekle “pismen” da bi se sve shvatilo. Ali ovako laički, kako ja gledam, ne vidim ucrtani rotor, nego obilaznicu ili brzu prometnicu uz potok Korušku, koja bi trebala rasteretiti središte grada. Govori se u GUP-u i o mjerama zaštite zraka pa predviđa izmještanje tranzitnog prometa iz središta grada. Govori se i o mjerama zaštite od buke pa se predviđa – … izmještanje tranzitnog i teretnog prometa iz središnjeg gradskog područja i stambenih zona izgradnjom brzih gradskih prometnica i brze ceste. Kao stanovnik Gornjega grada ne pamtim da je provedena neka rasprava na nivou gradske četvrti ili slično, nisam čuo za neku studiju utjecaja na okoliš, a siguran sam da djelomično uništavanje parkovnih površina ne bi odobrila ni jedna “zelena akcija”, a da i ne spominjem stručne institucije kompetentne za očuvanje baštine svih definicija.

Ali, dobar smo mi narod. Taman takav kakav je vlasti potreban za provođenje svojih zamisli, a sve pod parolom – sve zbog vas. Pa ako ta vlast ponekad i promaši, lako ćemo. Građani malo negoduju, pa se smire, a s vremenom kažu – pa i nije to tako loše (kad boljeg više i onako nema). I zaborave ili i ne znaju da imaju “pravo na grad”, kao i oni u Zagrebu, u Varšavskoj koji se bore “do posljednje kapi krvi” ne bi li sačuvali onih nekoliko stabala i ulicu kojoj je zaprijetila bahatost krupnoga kapitala i mentaliteta koji je stran većini građana.

Znam, uzalud mi trud jer “koncert” iz mojega kvarta ne čuje se do Mladina i Nehajeve. I pomislim na nedavnu dodjelu Gradskih priznanja zaslužnim građanima Križevaca. A narod kaže da se i tu umiješala politika, pa su nagrade dobili i “naši” i “njihovi”. Konačno, to i nije bitno ako su ih zaslužili. Ali, imam i jedan prijedlog: osim nagrade za životno djelo, trebalo bi ustanoviti i dodijeliti nagradu za životno NEDJELO, bez obzira na to bi li dobitnik bio “naš” ili “njihov”.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.