Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Zašto tako?

Kad smo davne 1980. počeli graditi kuću u naselju “GROZD”,  gotovo sve su kuće u naselju već bile izgrađene. Tek na ponekoj, odvijali su se radovi na postavljanju krovišta, neke su imale i dovršenu fasadu, a na nekima bila je i fasada u fazi izrade. Ljudi su zasadili prve voćke, neki su formirali vrtne gredice, sadile su se žive ograde čempresa ili ligustruma, a naselje je pomalo dobivalo “dušu” i status mirne gradske oaze zadovoljstva.
Imali smo svu infrastrukturu; plin, vodu, struju, telefon i kanalizaciju, pa čak i asfaltiranu cestu za koju su rekli da ima samo osnovni sloj, a završni će se napraviti kad svi građevinski radovi budu dovršeni.

Kako su odmicale godine, a s njima i svi planirani radovi kuće vlasnika, jednoga smo dana mogli reći da je naselje dovršeno. A nekako u to vrijeme je i preimenovano u ulicu Ive Vojnovića.
Prošlo je i dvadeset godina, pa su neki zamijenili salonitne ploče krova, drugi su obojili fasadu novim, življim bojama, radile su se neke bolje ograde i ostale blagodati koje život čine ugodnijim. Jedna strana ulice za jačih kiša imala je problema s kanalizacijom, mene je smetalo što je zapriječen drugi izlaz iz /kružnoga/ naselja jer bi u slučaju neke nepredviđene nepogode stanari ostali “zarobljeni”.

Djeca su postala odrasli ljudi pa su i oni imali djecu, pa čak i ta djeca svoju djecu. Nikada nije nedostajalo dječje galame i igara u okruženju zelenila i ozračja radosnoga života.
Poneki agilniji stanari naselja znali su priupitati “vlast” – a kada će naš završni sloj ceste – a još ona bivša, kao i ova sadašnja “vlast” odgovarale su – bit će, ali sada nije planirano, nema sredstava.
Oni s “pehom” i dalje su ispumpavali vodu iz garaža, ponekad je puknula cijev vodovoda, rekli su da i plin “propušta”, ali život je išao dalje.

I onda, jednoga dana “puko je glas” da ćemo dobiti novi sloj asfalta, cestu. Ljudi su upozoravali da bi prije trebalo sanirati “infrastrukturu” jer je nakon 30 godina dotrajala i na tome je ostalo.
Došli su geodeti i mjerili, za njima i radnici s mehanizacijom i uspostavio se neki prijateljski kontakt s ljudima  jer su radili nešto, za naše dobro. Kad je zatrebalo, dali smo im priključak na struju, predahnuli smo zajedno s njima uz pivo, a radovi su išli svojim tempom. Konačno je stigao i veliki stroj i položio novi asfalt. Slijedila su još sitna dotjeravanja i cesta je bila završena.

Svakako, za tako veliki i dugo očekivani poduhvat, trebalo je upriličiti i otvorenje. Dileme  – da li odojak ili nešto drugo, pivo ili vino, ili oboje, ubrzo su riješene, i došao je taj dan. Sakupilo se poveće društvo, došla je “vlast”, izvođači, stanari ulice pa čak i novinari, i ceremonija je uspješno privedena kraju.
A naša nova cesta, ruku na srce, bila je prava milina za gledati. Onako nova, crna i široka, djelovala je poput najmodernijega autoputa. Još se širio miris svježega katrana, a djeca su izvadila sve postojeće bicikle, tricikle, romobile i ostale slične rekvizite i danima su vozili “probne” krugove. Mlade mame, pojedinačno ili u skupini, vozile su djecu u krug i čavrljale, a i stariji, pješice su napravili krug da isprobaju blagodat civilizacije.

I ja sam napravio dva kruga autom, i nemojte misliti da vam lažem, kad sam se vratio na parkiralište, partvišem sam omeo tragove guma koji su mi nagrdili moju cestu iz snova.
Potrajalo je to ushićenje neko vrijeme dok jednoga dana nije osvanuo bager, a za njim ljudi i pripadajuća mehanizacija. Došlo je do kvara, negdje u “infrastrukturi”, ali meni na sreću, na drugoj stani ulice. Kopali su, izmijenili dotrajalo i otišli. Ali, ostali su prvi ožiljci pored ceste. Takove intervencije ponavljale su se sve češće. Nekome je bager “digao” živicu, nekome potkopao ogradu, a ja sam strepio kad će prekopati našu novu, lijepu cestu.
Konačno, i to se desilo. Na samom ulazu u naselje, na raskrižju, “ranili” su mi/im asfalt i ostavili rupu napunjenu šoderom koji leti na sve strane. Zahvat je bio relativno mali, ali pitanje je kad će biti većih i, ima li tome kraja?

U krajnjoj liniji, manje-više, svi zadovoljni. Političari su dobili poene za dobro djelo koje su učinili, mi, stanovnici dobili smo cestu koja je još uvijek lijepa, a Komunalno kontinuirano ima posla. Doduše, taj posao netko plaća (Grad, iz sredstava poreznih obveznika), a ti iznosi i nisu tako mali. Pokretanje mehanizacije i ljudi košta. Trpimo i štetu što se često isključuje voda, pa kad je ponovo uključe, puni strojeve i uređaje nečistoćama…
Da smo pričekali možda još godinu dana, sakupila bi se neka dodatna sredstva, a nakon 30 godina čekanja, ni ta jedna, ili dvije, ne bi bio problem. A “infrastruktura” bi bila sređena, i cesta bi nekako bolje “legla”.  
Ostaje ovako, kako jest. Ali ostaje i pitanje – zašto tako?