Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Putopisi Križevčana: Sirija

Drevna zemlja na Bliskom istoku, nastala na raskrižju civilizacija, na putu svile, na spoju istoka i zapada (između Sredozemlja i Arapske pustinje). Naselili su je u 8.st.prije Krista semitski narodi: Aramejci, Kananci, Amoničani, a brojni narodi poput Grka, Babilonaca, Feničana i Rimljana ostavili su tu tragove svojeg življenja, kulture i arhitekture.
Danas 90 posto stanovništva Sirije čine muslimani, a ostalo su Kurdi, kršćani, Aramejci. Oko polovice ukupnog stanovništva mlađe je od 15 godina. Socijalni položaj im je opterećen zbog napetosti (ili točnije još uvijek ratnog stanja) s Izraelom, te je za ulazak u Siriju, osim vize i putovnice, uvjet da najmanje 7 godina prije toga niste bili u Izraelu.

Prvi dojam – razočaravajući. Prašina i smeće, hrpetine smeća. Slike predsjednika Bašara el Asada (koji nam je jako sličio na našeg bivšeg ministra znanosti Dragana Primorca) posvuda, na autobusima, privatnim automobilima, zgradama, kioscima. Kao i u ostalim arapskim zemljama, ulice su pune policije naoružane dugim cijevima, tako da je Sirija na nas ostavila dojam sigurne zemlje.

Vozimo se prema Bosri, glavnom gradu rimske provincije Arabije, gdje smo razgledali odlično očuvani rimski teatar iz 1.st sagrađen od tamne bazaltne stijene (spada među najočuvanije rimske teatre u svijetu), Omarovu džamiju, Justinijanovu katedralu, kupalište, trijumfalna vrata.
Odlazimo prema Siednayi i Maalouli (što na aramejskom jeziku znači “ulaz”), drevnim kršćanskim središtima. Maaloula je slikovito selo na 1500 m n/v, u kome se i danas govori aramejski, jezik kojim se govorilo u Isusovo doba i  kojim je govorio i sam Isus Krist. U Marijinu samostanu (u grčko-ortodoksnom stilu) prisustvovali smo i molitvi na aramejskom, koju smo potajno i snimili, budući je snimanje i fotografiranje zabranjeno. Kroz kameni klanac krenuli smo do dvaju samostana Mar Sarkis i Mar Taqla – mjesto hodočašća muslimana i kršćana i čuli legendu o sv. Taqli – kćeri princeze Selucid i učenici sv. Pavla, koju su njeni roditelji dali ubiti više puta (preživjela je), jer je prihvatila kršćanstvo.

Slijedi vožnja prema jednoj od najpoznatijih utvrda na svijetu Krak de Chevaliers (Qal”at Al-Hosn na arapskom), u prijevodu “konjska utvrda”. Sagradili su je križari na koridoru koji povezuje Siriju s Mediteranom. Položaj ove utvrde je za križare bio od ključnog značaja i tu su se desetljećima vodile teške borbe s Arapima. Praktički je bila neosvojiva. Križari su napravili moćnu utvrdu s 13 kula povezanih brojnim zidinama, prolazima, rovovima i mostovima. Imali su čak i pisoare, kapelu, vinske podrume, konjušnice, kuhinju, skladišta hrane, bolnicu (u kamenu, naravno). Utvrda je površine 3000 m2 i mogla je primiti u zaštitu 5000 konjanika s konjima i svom opremom. Na vrhu utvrde danas je jedan dio preuređen u restoran, gdje smo ručali tradicionalne mezze (prebogata i zasitna predjela), i glavno jelo (za koje je ostalo vrlo malo mjesta). Probali smo namaze od slanutka i patlidžana,božanstvenu pečenu mladu cvjetaču prelivenu slatkim umakom s češnjakom (za koju smo se svi trgali), farooj-pečenu piletinu, i kebab (zapravo su to janjeći ćevapčići, a ne klasičan kebab).


Krećemo put istoka u pravcu Palmyre, a krajolik od zelenog ubrzo postaje pravi pustinjski. Navečer dolazimo u Palmyru – oazu u Sirijskoj pustinji, koju su Rimljani zvali Grad palmi, a muslimani Grad datula. Put nas vodi pustinjom pokraj fantastično osvijetljenih rimskih stupova. Prekrasan prizor. Večerat ćemo s beduinima u pustinji. Doček beduina bio je fantastičan. Uz zvukove raznih orijentalnih glazbala,  s pjesmom su nas u veliki šator uveli domaćini gdje su pjevali i plesali. Domaćini su bili vrlo srdačni i gostoljubivi. Šator je bio prepun orijentalnih prostirki. Za predjelo je bio poslužen “švedski stol” s različitim jelima, neka već i poznata.
Slijedi glavno jelo, tradicionalni beduinski specijalitet mansaf, međutim ostali smo zatečeni posluživanjem jela. Pred nas četvero stavili su ogroman limeni tanjur, kakav se kod nas koristi za pečenje kotlovine, samo još veći. Pola tanjura je činila riža, pola zelena pšenica, a povrh svega pola pečenog janjeta. Prva je pomisao bila kako ćemo sve to pojesti, kad je uslijedio novi šok. Za naš stol sjeo je “konobar”, na ruke navukao plastične rukavice (kakve su kod nas na benzinskim pumpama) i počeo trgati komade mesa. Za čas je velika zdjela bila puna savršeno očišćenih kostiju, a krenulo je dijeljenje mesa. Naravno da to nije bilo samo za naš stol, nego za cijelu grupu, no dosta ih je odustalo kad su vidjeli komadanje mesa. Inače, od svega nam se najviše svidjela zelena pšenica, a zaključili smo kako je  naša janjetina ipak bolja.

Slijedi vožnja do hotela. Odlučili smo prošetati Palmyrom, a uz put potražiti i internet caffe. Tada smo začuli poznati jezik usred pustinje – bili su to dečki iz Hrvatske i BiH koji rade na Ininoj naftnoj bušotini. Saznali smo i da naši radnici glavnu ulicu u Palmyri  zovu Ilica, te da  lokalno stanovništvo za Hrvatsku zna uglavnom po nogometašima (Šuker), a stariji i po Titu (vrlo slično je i u drugim arapskim zemljama, a također nije rijetkost sresti akademski obrazovane ljudi koji su studirali na ovim prostorima).

Nakon doručka krenuli smo u razgledavanje Palmyre. Obzirom je bila neizostavna stanica za brojne trgovačke karavane, a i nekoliko rimskih imperatora bili su podrijetlom Sirijci, grad se razvijao. Tako je Palmyra bila bogata i uređena, svakako jedan od najbolje uređenih gradova u Rimskom carstvu, sa brojnim javnim zgradama, hramovima, kupalištima. Razgledali smo i hram Bel, grobnicu, kolonade.

Slobodno vrijeme iskoristili smo za shopping uz neizostavno cjenkanje. Isplati se kupiti srebro, svilu, pamuk, slastice. Pokušavajuci kupiti neki autenticni suvenir u jednoj smo trgovinici ugledali Dinamov šal i zastavicu nogometnog kluba Zagreb, koje su vlasniku poklonili Hrvati s privremenom adresom u Palmyri. Uz žestoko cjenkanje na lokalnoj tržnici uspjeli smo kupiti ručno rezbaren okvir ogledala od orahova drva ukrašen sedefom. Lagane i jeftine sandale od devine kože (cijena 50 kn) na našu veliku žalost nismo stigli kupiti.

Na putu iz Palmyre za Damask posjetili smo i Bagdad caffe u pustinji (takvih caffea vidjeli smo barem desetak i svi se jednako zovu, očito zbog blizine iračke granice i ceste za Bagdad).
Stižemo u Damask, glavni grad Sirije, gospodarsko, trgovačko i političko središte. Povijest grada seže u 3. st. pr.Krista. Damask je najstariji neprekidno naseljeni grad u povijesti čovječanstva. U rimsko doba grad je bio vrlo važno središte. Danas je Damask živi muzej. Prepun povijesti, spomenika iz raznih razdoblja. Ujedno je Damask i velegrad, velik površinom, uz silne različlitosti – od prljavih i niskih sirotinjskih četvrti, pa do luksuznih zgrada u kojima živi elita (predsjednička palača nadgleda cijeli grad i naravno, nije joj moguće prići).

Stigli smo u grad u vrijeme održavanja summita arapskih zemalja, tako da smo umjesto u hotelu bili smješteni u samostanu Mar Ibrahim u katoličkoj četvrti. Pri izlasku iz autobusa dočekala nas je hrpa musavih dječaka i jedini nam je zadatak bio zgrabiti naše kofere prije njih.
Samostan i sobe jednostavni su ali uredni. Kasnije smo saznali da se tamo može noćiti već za 10 eura. Četvrt je siromašna, neasfaltirana s utabanim zemljanim putem, prepuna smeća i, što je tipično za taj dio grada, mnoštva nevjerojatno isprepletenih električnih žica po drvenim stupovima. Pri prelasku, bolje reći pretrčavanju  ulice, treba biti izrazito oprezan jer pješački prijelazi ne postoje, a automobili ne poznaju pojam kočenje.


U Damasku je ostao zapažen posjet Ommayadi džamiji – spomeniku sultanu Saladinu. Sagrađena u 7. i 8. st., prostrta sa preko 3000 ručno tkanih skupocjenih tepiha darovanih kroz stoljeća od bogatih obitelji. Tu se nalazi i sarkofag s glavom Ivana Krstitelja. Prije nego smo ušli u džamiju, mi žene morale smo u posebnoj garderobi – posudionici navući do poda duge ogrtače s kapuljačom, i naravno, svi smo hodali bosi. Cipele se nose u rukama, i ni slučajno se ne smiju ispustiti. Nama ženama prilikom razgledavanja džamije bilo je zabranjeno hodati ispred muškaraca koji su klanjali, morale smo proći iza njihovih leđa. Inače, džamija nije samo mjesto za molitvu, već i mjesto gdje se dolazi razgovarati, čitati, meditirati, a neki čak znaju i zadrijemati.Unutarnje dvorište džamije popločeno je kamenom sjajnim poput ogledala. Sve je izrazito uredno i čisto.

Damaščanski trg i tržnicu (Al Hamadije) starih zanata i začina vrijedi pogledati, jer pored nevjerojatno raznolikih orijentalnih začina tu ima i sušenih šišmiša, guštera, škorpiona, zmija, kornjača, pijavica, insekata. 400 metara duga ulica-bazar prepuna je trgovinica, šarenila, ljudi, a na večer postaje potpuno neprepoznatljiva-savršeno čista i prazna. Ispred tržnice stoji velik spomenik Saladinu na konju, uz pokorene križare de Chatilliona i de Lusignana.

Posjet Nacionalnom muzeju u Damasku također je bio poseban i vrijedan spomena, kao i posjet crkvi Hanamije i mauzoleju Saladina. Za vrijeme slobodnog razgleda došli smo i do gradskih termi, međutim smjeli su ući samo muškarci, a žene su tek u predvorju “škicnule” dio  masiranja.
Odveli su nas i u specijaliziranu trgovinu Al Faisal, gdje smo mogli kupiti prekrasno aranžirane i upakirane tipično arapske kolačiće ma”moul (s rižinom vodicom, pistacijama, oraščićima, sjemenkama bora), izrazito slatke i zasitne  (mogu se kupiti i putem interneta). Cijena za kilogram bila je otprilike 70 kuna, no kasnije smo ih našli u uličici nedaleko samostana upola jeftinije. Iako na dosta mjesta primaju američke dolare, ipak ih je bolje promijeniti i plaćati sirijskim funtama SYP (1 SYP = oko 0,15 kn). Prodavači, a i ljudi općenito, izrazito su ljubazni. Govore engleski i rado će vam pomoći, pokazati, uputiti vas.

Panoramski pogled na Damask s planine Kasjun bio je nezaboravan, a u blizni se nalazi i predsjednička rezidencija.
Slijedi prebogata večera u tradicionalnom sirijskom restoranu u orijentalnom stilu, uz ples derviša. Zanimljivo, žene plešu sa ženama, a muškarci s muškarcima. Ponovo nekoliko slijedova jela, neka i pretjerano ljuto začinjena (razne vrste namaza od patlidžana, slanutka), uz obaveznu janjetinu i lepinje umjesto kruha.
No, bez obzira na jače začinjenu hranu i neobične okuse, kući se vraćamo teži za nekoliko kilograma.

Iako su zbog summita arapskih zemalja i sigurnosnih razloga zatvarali zračnu luku, čak je postojala mogućnost da poletimo iz Beiruta, ipak smo u zadnji tren poletjeli iz Damaska put Hrvatske.