FOTO: Magični dani i noći u Milanu, koji opet ‘živi punim plućima’

Kao slobodni, dvostruko cijepljeni ljudi, opskrbljeni EU digitalnom covid potvrdom, za prvo putovanje izvan granica Hrvatske u lipnju odabrali smo Italiju, točnije Bergamo (Milano), za koji je od sredine lipnja uspostavljena nova aviolinija s jeftinim kartama Ryanaira iz Zagreba (letova je bilo još u srpnju, ali za kolovoz su obustavljeni, zbog slabog interesa).

No, gotovo smo “ostavili svaku nadu za ulaskom”, da parafraziramo velikoga renesansnog pjesnika Dantea Alighierija, kojem Italija ove godine obilježava 700. obljetnicu smrti. Jer ta zemlja tad se držala svojih pravila u vezi prihvata ljudi na svoj teritorij, dolazili kopnom, brodom ili zrakom.

Najviše se to odnosi na nužnost ispunjavanja tzv. dPLF-a – digitalnog lokatora putnika, koji svatko mora ispuniti, detaljno navesti vrijeme i mjesto boravka i ostanka, ali i svoju kućnu adresu u državi u kojoj inače živi.

Znajući kakav je ‘danteovski’ Pakao Italija, i to baš Bergamo, prošla u prvom krugu (valu) pandemije lanjskog proljeća, ovakva je mjera opravdana i svaki je namjernik prihvaća kao nužnost. Kao i to da mora (i djeca starija od 2 godine) imati negativni PCR ili brzi antigenski test, ne stariji od 48 sati prije ulaska, da bi uopće mogao stupiti nogom na Čizmu.

Bez skeniranja čela nema kupnje

U zračnoj luci Franjo Tuđman tražit će vas i dPLF i taj test, čim vide kamo letite. Let od “Tuđmana” do aerodroma Bergamo Orio al Serio traje oko sat vremena, a po ateriranju slijede dvostruke policijske kontrole, s mjerenjem temperature.

Kako izgledaju pripreme za putovanje u „novom normalnom“?

Bude li ona ‘kritičnih” 37,5, bez panike, poliziotti će vam dati da se umijete hladnom vodom i ponovno vam je očitati, da bi vas uputili kolegama na novi upis podataka o mjestu boravka u Italiji, ovaj put i namjeri, tražeći na uvid i negativni test, ali sad i EU covid potvrdu.

Odavde je sve krenulo…

Bergamska zračna luka je prema broju putnika treća u Italiji. Prijevoznik Ryanair vodi je i kao milansku, premda je udaljenija od Milana nego dva njegova prava aerodroma. Zato je od centra Bergama vrlo blizu, nekih 3,7 km, kamo se može i autobusom javnog prijevoza.

U tom je gradu korona proljeća 2020. ostavila prvi tragični biljeg, s tisućama zaraženih i mrtvih, no 120 tisuća duša tamo danas nastoji gledati naprijed, ali sa sviješću da im se takvo zlo ne ponovi, realni da to ovisi i o njima samima, maski na licu i volji da cijepljenjem suzbiju novi vrtlog Covida. I radi toga da mogu napuniti svoj stadion, gdje “vlada” La Dea, kako od milja nazivaju nogometni klub Atalanta, sve jači faktor na talijanskoj nogometnoj sceni.

Klub je pretprošle sezone kao debitant u Ligi prvaka stradao u Zagrebu od Dinama, ali mu se i osvetio da bi potom njena utakmica u Milanu protiv Valencije bila označena prvim covid-žarištem u Europi, s kojeg je i Hrvatska dobila “svojeg” prvog oboljelog…

U Bergamu se ‘klanjaju’ Atalanti

Svaki treći građanin kojeg smo sreli ponosno će istaknuti da prati Atalantu, lokalne trgovine nakićene su njenim oznakama, posjećen je i veliki službeni “store” kluba kojem je glavni sponzor Radici Group, velika kemijska korporacija sa sjedištem u Bergamu, koja je nedavno izvijestila o većoj neto dobiti u 2020. nego 2019., unatoč pandemiji. Bergamo je i jedno od tekstilnih središta Italije, a u turističkom smislu obilaska je vrijedan njegov Gornji grad, s nizom utvrda.

Do nj vodi i uspinjača, veća i dulje trase od zagrebačke. Zona malo vuče na zagrebački Gornji grad, ali je življe. U baru Pasticceriji (slastičarnici) Donizetti, po skladatelju, rođenom Bergamascu, priznaju: “Postoji nada i volja da idemo “avanti”, naprijed, trebamo živjeti, turista je zasad vrlo malo”. Povjesničarka umjetnosti i turistička vodičkinja Nives Gritti ne žali se: “Domaći dolaze, razgledavaju, zanimaju se”, kaže.

Talijani, prema našem dojmu iz prvih dana ljeta, žude za “renesansom” koja može značiti i “novo normalno”, ali sigurno ono koje bi im omogućilo da rade i zarađuju kao nekad. Važan uvjet da im se to dogodi je i – cijepljenje.

Razina procijepljenosti u regiji Lombardiji, najbogatijoj i najrazvijenijoj u Italiji, s 11,2 milijuna stanovnika, iznad je državnog prosjeka. Barem jednu dozu primilo je 65% ljudi starijih od 12 (Milano i Bergamo po 75%, a cijela Italija 45% s obje doze). Broj zaraženih krajem lipnja dnevno je bio stotinjak, da bi ovih dana skočio na petstotinjak, zbog širenja delta soja.

Na Kanalima navečer svega svijeta

U Milano, 50 kilometara od Bergama, stigli smo vlakom. Zabrinutosti nema mjesta, financijska, modna i sportska metropola Italije, s oko 1,35 milijuna ljudi, standardno je bučna, tramvaji su istinabog poluprazni, metroi malo napučeniji, no vozači auta ili motora (kojih je znatno više od bicikala) gestikuliraju skupljenom šakom ‘all’italiana na svaki manji zastoj, maske su saživljene s licem, ili barem pod bradom, obvezne su svugdje na otvorenom, što je ukinuto tek 28. lipnja u cijeloj državi.

Utjecalo je to i na bonton – građani će nerijetko i stranca na ulici upozoriti na propisno nošenje maske ako započnu komunikaciju, da ne govorimo o ulasku u zatvorene prostore, trgovine, gdje će vas, makar bili maskirani, ako uoče “prekršaj” upozoriti da si našpricate ruke dezinficijensom ako dotad niste.

Bonus je i skeniranje čela radi temperature na ulazu. U nekim restoranima i kafićima, koliko smo zapaziti, permisivniji su, dopuštaju konzumaciju i u interijeru. Možda je i to ustupak za privlačenje gostiju, uz pozive onima koji na tren priđu terasi.

“Joj, veselimo se vidjeti vas, turiste, toliko nam nedostaju, nešto je Nijemaca i Francuza, uz ‘naše’, no sve nade polažemo u kolovoz, Ferragosto bi nam trebao donijeti mnoštvo”, optimistična je konobarica u restoranu blizu centra. Priželjkuje zacijelo i reprizu 2019., kad je Milano pohodio rekordnih 11 milijuna turista. Lani ih je bilo 60% manje nego tad, a mediji navode kako se ove godine nadaju “gubitku od 35% u odnosu na preklani”.
75
posto odraslog stanovništva Lombardije cijepljeno je barem jednom dozom

Onima koji ostaju na par dana ugodno je bez gužvi, opuštati se u parkovima, šetati se gradom i “snimati” uredna i čista pročelja, balkone s grmljem koje utječe i na osjećaj manje vrućine, ne čekati predugo u redu za ući u znamenitosti, čime se vrijeme može iskoristiti što je više moguće, čak i za poduprijeti lokalnu ekonomiju potrošnjom kojeg eura u butiku ili svraćanjem u Teatar Scala vidjeti što igra večeras.

Redovi su neizbježni na glavnim lokacijama iz turističkih vodiča – za razgled i/ili uspon na krov “načičkan” gotičkim tornjevima, velebne katedrale Uznesenja Marijina, tj. Duomo, petu najveću kršćansku crkvu u svijetu, za kupnju ulaznica čeka se 20-ak minuta, ali se uđe brzo nakon jedne kontrole.

Galleria Vittorio Emanuele II jedan od najstarijih i najraskošnijih ‘mallova

Na krovu, gdje ionako valja biti oprezniji, redari i usmeno ili preko zvučnika informiraju na razmak zbog sprečavanja širenja Covida. Čeka se ponešto i na pristup znamenitoj freski Leonarda da Vincija – Posljednja večera, u samostanu crkve Svete Marije Milostive.

Razlog su anticovid kontrole i ograničenje broja posjetitelja. Rezervacija i kupnja karata je obvezna, poželjno i danima unaprijed, što je i predkoronska praksa.

Nove pobjede dolaze

Na nekadašnja vremena podsjećaju i slike iz Gallerije Vittorio Emanuele II, uz Duomo. Raskošan nadsvođeni prostor, usporediv samo minimalno arhitektonski sa zagrebačkim Oktogonom, ali s luksuznim trgovinama talijanskih i inih modnih brendova. Susrećemo prvi put i “strane” turiste, vesele mlade Azijatkinje s punim vrećicama odjeće.

I one će otići na pizzu ili pastu, možda i slavni rižoto milanese za ručak – cijene ugostitelji, iako pogođeni krizom pandemije, nisu podizali, no restorani su u to doba polupuni, ali je drugačije ni s odmakom dana – kasno popodne ne propušta se ritualni “aperitivo” poput Aperol Spritza “podebljanog” focacciom i grickalicama. Začudilo nas je što je u širem centru grada malo koji lokal nudio gledanje utakmica Europskog nogometnog prvenstva na kojem su se Azzurri uspinjali na tron.

Ne premasovna okupljanja organizirana su na svega par trgova, samo za covid-negativne ili cijepljene. Dašak “normalnosti” pružio je ipak sustav kanala, Navigli, prema preporuci kolege Enrica Nettija iz poslovnog dnevnika Il Sole 24Ore, pandana Poslovnom dnevniku i po boji papira.

Kad si u Milanu pojedi… i rižoto milanese

Kanali su jedno od omiljenih mjesta večernjeg izlaska svih generacija, gdje covid- mjere kao da su privremeno obustavljene. Bilo u restoranima ili barovima, bilo na betonskim dokovima uz kanal, pije se, jede, grli, nazdravlja pobjedama koje su posljednjih godinu i pol u Italiji bile raritet.

Počelo je s Eurosongom. A “Čarobne noći talijanskog ljeta (Notti magiche)”, neslužbena himna Svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji 1990., ponovno su oživljene i produljile se u dane. Pjevuši se uz vino navečer ili cappuccino ujutro. Grad se budi, sposoban opet živjeti zdravo, “punim plućima”. I u podnožju Torre UniCredita, najviše zgrade u Italiji (231 m), sjedišta banke vlasnice Zagrebačke banke, sve je veći žamor, znak vraćanja ljudi poslu, poduzetništvu…

Brojke trgovinske komore, iznesene u Il Sole 24 Ore, govore: Milano se priprema za ponovni početak, prvi signali oporavka ukazuju na rast industrije, u svim je sektorima ove godine registrirano 17.000 novih tvrtki, predviđa se lokalni gospodarski rast od 5,3% u 2021…

Vezano
Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno