Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Kladionica

Uvijek i svakoga u svakoj igri želim pobijediti. „Čovječe, ne ljuti se“ moja je najdraža igra i kad sjednem za stol s unucima, dok me oni gledaju u oči ja ih potkradam, umjesto za četiri pomičem za pet ili šest polja samo da bih pobijedio, kradem bez srama i grižnje savjesti, lažem pa trijumfalno odlazim od stola gledajući mala slatka lica kako uplakana tuguju. Želim biti prvi, najbolji, najpametniji, pa nije ni čudo što jedino u toj infantilnoj igri dobivam, a na svim drugim poljima gubim i svakim danom sam sve slabiji karakter, spreman se prodati za najbijednije sume.
Toliko sam samouvjeren i siguran da sam uvijek u pravu da već dvadeset godina igrajući loto stalno na talonu zaokružujem istu kombinaciju, uvjeren da uporno fulaju u „Hrvatskoj lutriji“. Pa čekam da se konačno opamete i na izvlačenju objave kako „jack-pot ide u Križevce, uplaćen u kladionici na Strossmayerovom, molimo Petra da pomakne svoju debelu guzicu i ode s cekerom po lovu.“

I dok bih tako čekao poziv iz lutrije, kladio bih se i na beznačajnije stvari i pojave, pa mi se ukazala prilika kladiti se i na rezultate izbora za predsjednika jedine nam i svete Hrvatske. Ovaj puta sam bio toliko siguran da sam odabrao pravoga konja (konji me i inače fasciniraju; biti jak kao konj, biti vitak kao konj, raditi kao konj), da sam, čekajući nedjeljnu večer 10. siječnja i samo „izvlačenje“, čak prestao uzimati hranu. Samo sam vegetirao na bunarskoj vodi i suhom kruhu te grčevito držao daljinski TV-a, mijenjao kanale i pratio svaki korak svog favorita. U jutarnjim satima, još neumiven i neobrijan, trčao sam na kiosk i kupovao sve novine koje dolaze u grad, a regionalne čak naručivao direktno od izdavača i dobivao FedEx-om na kućna  vrata.
Nikada još nisam bio tako siguran u svoj odabir kao ovaj put. A kako i ne bih, kad se na istoga konja kladila državna i lokalna mafija, katolička crkva u Hrvata na čelu s uzoritim kardinalom, velečasni koji hoda po vodi, a ne smoči cipele, kladio se i moj župnik-nogometaš, prosti puk kome i sam pripadam, kladio se svaki pošteni Hrvat koji štuje Boga, domoljublje i domovinu.
Kad se odabranik mog razuma i mog srca onako jadno srušio pred spomenikom braniteljima, istima u susjednoj nam državi, ja sam pomislio da je to samo zla sreća, jer se i mnogi drugi velikani na putu ka tronu pokliznu na nižoj stepenici, ali prave igrače to nije nikada spriječilo da dostignu vrhunce zaslužene moći i suđene im vječne slave!

A onda se „ON“ osobno jedne večeri, baš u suton, pojavio u našem gradu. Došetao je trgom plemenitog Antuna Nemčića u društvu lokalnih protuha i mafije, njemu sličnih sposobnosti, poštenja i svjetonazora, i s par dirljivih, samo njemu svojstvenih rečenica tumačio „zakon spojnih posuda“ okupljenim novinarskim mogulima i masom građana koja mu je klicala. Među inima, posebno je bilo dirljiv njegov susret s lokalnom prodavačicom ljubavi koja mu je, po svjedočenjima nazočnih, srdačno stisnula ruku, naslonila obraz na njegov i šapnula: „Mi smo ista vrsta, samo nam je tarifa različita“. Onim najbližima potekle su suze, jer u svijetu otuđenih ljudi i zaboravljenih vrijednosti lijepo je kada čovjek naiđe na sebi sličnoga pa se ne osjeća zaboravljen i sam! Kad je u mojim rukama završila nogometna lopta s njegovim autogramom, znao sam da ovaj put ne gubimo – ni on, a niti ja. “Konačno,” uzdahnuo sam i spustio se u dolinu, nastavivši predizbornu kampanju i u susjedstvu, uvjeravajući sve da ne dvoje, da je naš čovjek među nama!

Zadnja utvrda bila je moja punica, umirovljenica sa 1020 kuna mirovine i dodatkom od 100 kuna za 42 godine radnog staža.
– „Baka, u nedjelju da ste se spremili, idemo na glasanje…“
– „Jee, a za koga!?”
– „Pa za onoga koji je naš, onaj koji je kao i mi, vi, ja…“
– „Meni je sklisko, snijeg se ne topi, a ja nemam druge cipele.“
Ponudio sam joj lance, siguran prijevoz, društvo kad bude sama, ali je i dalje bila neodlučna  pa mi je samo obećala da će mi javiti na vrijeme. I onda se oglasila – u subotu, na dan izborne šutnje, došla je pred moja vrata i rezolutno izjavila:
– „Ja ne idem, a ti glasaj za…“
Skokom pantere uspio sam joj ruku staviti na usta i ušutkao je da ne prekrši „izbornu šutnju“, da zbog njenog neopreza regularnost nacionalnih izbora ni u jednom trenutku ne dođe u pitanje!

Svanula je tmurna nedjelja. Oblaci tmasti i crni prekrivali su nebo nad mojim gradom i mojom domovinom. Nisam se dao pa sam iz ormara izvukao najsvečanije odijelo, koje čuvam samo za svatove i sprovode, i uputio se u OŠ „Vladimir Nazor“. U sebi sam recitirao Nazorov Titov “Naprijed”, pjevušio Thompsonove lirske molitve i, na sve spreman, svoj listić sa zaokruženim imenom bez trunke dileme ubacio u glasačku kutiju, izljubivši se sa članovima komisije i promatračima baš kao da sam i sam kandidat i da mene biraju!
Vratio sam se kući u topli dom i dok sam čekao 19 sati i rezultate „izlaznih anketa“ otvorio sam staru škrinju s dokumentima, gdje je pohranjeno moje rodoslovlje, spreman da odmah po objavi rezultata u izborni stožer faksiram dokaze da i sam pripadam „lozi“ pobjednika, pun nade da će se i za mene „netjaka“ iz provincije naći neko mjesto u „Holdingu“. Sve to uzbuđenje koje me držalo danima toliko me iscrpilo da sam čekajući prve rezultate zaspao.

Probudio me moj kućni ljubimac, nestrpljiv (on i ja, naime, isto mislimo), kad na TV-u bez tona ugledah sliku koja me šokirala. Bezdušni Bago pokazivao je grafikon na kojem je i glupljem od mene sve bilo jasno: Opet sam izgubio!
Mom razočarenju nije bilo kraja. Samo sam buncao: „Prijevara, to može biti samo prijevara!“  Pa kako, a bio sam tako siguran ovaj put. Bio sam siguran da sam razlučio crveno od crnog (uz Stendhala), dobro od zla (uz Nietzschea), svjetlost od mraka zahvaljujući Svetom pismu i Ratovima zvijezda, lijevo od desnoga zahvaljujući čelniku lokalnog SDP-a…

I onda me obuzela silna tuga. Ne samo radi sebe, svoje djece i naših unuka. Tugovao sam zbog svih onih prevarenih u svima nama rezervnoj domovini Bosni i Hercegovini, u Njemačkoj, onih u Australiji, Novom Zelandu, prevarenih u Argentini, Čileu, posebno Paragvaju… I što da na nedjeljnoj misi kažem mom župniku, a da ga utješim, znajući koliko  je emotivna i meka duša pa je bez sumnje tužan što su iznevjerene njegove želje i nadanja.  Kako da mu pružim utjehu u času strašnog poraza, nadajući se da ove izborne rezultate nije shvatio tako tragično kao, recimo, poraz svoje malonogometne ekipe na Božićnom turniru u gradskoj sportskoj dvorani, kada ga je na trenutak napustio Svevišnji dopustivši da njegov tim izgubi na sedmerce…

A mogla je sve ovo biti zgodna priča. U gradu godinama vlada „gusta magla“, u Splitu lik s ruba pameti, na čelu države čovjek koji je i sranje pretvorio u cirkus (gdje građani čuče u WC-u od milijun dolara)… Pa ih zatim spojiti dalekovodom ili „glupovodom“ da zajedno s gradovima prijateljima krenemo u sretnu i veseliju budućnost!
Shvatio sam da nisam najpametniji i da je klađenje na konje igra velikog rizika, da se klade mnogi, a samo mafija dobiva, jer prepoznaje i dobro hrani svoga konja!
Iznimka u ovom porazu samo potvrđuje pravilo. Ponekad i najsigurniji igrači gube, ali se ne treba radovati prerano jer oni su žilave sorte i čekaju. Nadajmo se da ovaj puta i zauvijek čekaju uzalud!