Ajmo biti pošteni… Izgledi Luke Belanija na naklade veće od stotinjak kopija i radiofonsku eksploataciju nekog od 11 brojeva s njegova debija debelo su manji od šansi Marka Perkovića Thompsona da, barem kao SMS pridruženi član, uđe u HAZU. Više je razloga tome, no evo barem nekoliko najznačajnijih:
a) skladbe Luke Belanija drsko odudaraju od kantautorskog prosjeka domaće šlageristike kojoj su na jednoj strani Škoro, a na drugoj Marko Perković Šmajser; b) Luka pjeva na engleskome, što je u Hrvatskoj i dalje ravno komercijalnom suicidu s umišljajem; c) Belanijev skladateljski profil, koji nije građen na uobičajenoj dozi šlagerskog dreka, nego na poetici Nicka Drakea, kao metu može imati samo ono malo indie-popu sklonije i glazbeno potkovanije publike.
Unatoče tome – odnosno: baš zato! – Belanijev nastupni album “B-Side Of My Mind” najbolji je nastupni kantautorski album još od Dedićeva prvijenca! Too Long – skladba koja otvara debi te fascinantna zaključna Ride On – kao da su se spustile među Hrvate sa zagubljenih snimki nastalih na istom sessionu kad i Drakeovo remek-djelo Five Leaves Left. Obje obdarene Lukinim sugestivnim prigušenim vokalom, akustičnom gitarom koja istodobno priziva tradiciju britanskog folka na kojoj je poniknuo i sam Nick Drake te, s druge strane, dosege aktualne indie-pop poetike.
Potonja strana vage na kojoj se čitaju natruhe rukopisa Davida Graya s ranih albuma prevagu nosi u brojevima poput We’re Sky, u kojima je kantautorskom folku dodan ritam i jednostavna lo-fi elektronika. Belani nešto slabije, no još uvijek veoma uvjerljivo funkcionira u brojevima poput I Don’t Have Time, koji ga bliže bendovskom zvuku indie-rocka.
Ne bude li baš iznenađenja u jesenskoj sezoni, pobjednik u porinovskoj kategoriji najboljeg debitantskog albuma već danas je poznat: Luka Belani. (SD/Parangall)
Komentari su zatvoreni.