Srce za Johna Q

“To sam ja učinio”, veli moje sjećanje. Nije moguće da sam ja to učinio, veli moj ponos i osta neumoljiv. Na kraju – sjećanje popušta. (Friedrich Nietzsche)

U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku pod riječju “čast” stoji: “Dostojanstvo koje se zasniva na etičkim načelima, moralni stav koji potiče da se djeluje tako da se stekne poštovanje drugih i sačuva samopoštovanje”. To je silan životni kredo, bezvremenski u svom trajanju i nemjerljiv u svojoj veličini da bi mu bez rezerve svaki čovjek morao stremiti od spoznaje sebe, u majčinu zagrljaju, do nestanka svijesti na samrtnoj postelji.

U američkom filmu “John Q”, John Archibald (briljantni Denzel Washington) običan je čovjek koji radi u tvornici i brine za svoju obitelj. Međutim, njegov malodobni sin jedinac Michael ozbiljno je bolestan i treba mu hitno presađivanje srca. Johnovo osiguranje na pokriva tako složen medicinski zahvat, a on sam nema novaca niti načina da ga zaradi svojim radom te plati liječenje i boravak u bolnici. Požrtvovani otac nastoji spasiti sina, a kada uvidi da nema rješenje, a ni izlaza s birokracijom, procedurom i troškovima, u očaju postaje otmičar. Otima cijeli bolnički odjel, pa ucjenom hitno zahtijeva operaciju koja će spasiti njegova sina. Dobiva silnu medijsku pozornost cijele nacije koja dramu, tipično “američki”, prati putem TV ekrana. Amerika je podijeljena “za i protiv” čina očajnika.

Život nas svakodnevno prisiljava na kompromis, sučeljavanje želje i potreba, mogućnosti i beznađa. Odgoj, društvo i vjera, temelji su na kojima svatko od nas gradi svoje kriterije poštenja. I uz najbolju namjeru da se držimo usvojenih moralnih postulata, život nas često prisiljava da i sami postanemo “John Q”. Povod ne moramo biti, i najčešće nismo, mi sami, već oni koji su dio naše obitelji, naši prijatelji, nemoćni, bolesni, slabi, prema kojima imamo odgovornost i koji od nas očekuju pomoć. Tada, u ime “potreba, nužnosti, neizbježnosti” i sami u manjoj ili većoj mjeri postajemo John Q.

Krevet u bolnici, red za operaciju, radno mjesto, upis u školu ili fakultet, stan – najčešći su razlozi zbog kojih kršimo moralne kriterije društva i svoje osobne. Gledajući kroz taj aspekt svakodnevnice nitko, osim odabranih, na svijetu nije čist. Naš je život oslikan kroz poštivanje pravila, moralnih normi, poštenja i prava, pravde i pravnih uzanci (nepisanih pravila koja nam nalaže pristojnost, skromnost i obzir). Život nas sve, prije ili kasnije, prisiljava na uzmak, dileme i grijeh. I najjači karakteri, ljudi snažne volje i oštrih kriterija, obećanja danih sebi i drugima, svakodnevno su na kušnji i stavljeni pred dilemu “da ili ne – učiniti ili ne učiniti nešto” što prlja čistoću lica koju imamo.

I nije svijet na granici moralne kataklizme radi sitnih ustupaka sebi ili drugima, već smo tu gdje jesmo, u beznađu i predvorju apokalipse, zato što moral, poštenje i čast, nisu društveno “afirmativna” kategorija individue, već zato što su prijevara, krađa, laž, otimanje onoga što nije naše postalo “životni kredo” većine. Prvom se podsmjehujemo jer je “naiva”, a drugom se divimo jer je “snalažljivost”. U pravilu, prvo proizvodi socijalno dno ili u najboljem slučaju srednji stalež, a drugo stvara viši stalež i društvenu elitu. Svakodnevica prvih puni crne kronike i opterećuje socijalu, unosi nemir u društvo jer “oni uvijek nešto traže”, a drugi ispunjavaju stranice žute štampe i postaju društveni “kumiri”. Oni se ne bune, kolekcionari su i bez kazni otimaju dalje. Jaz između ove dvije grupacije svakim je danom sve veći. Prvi se bude siromašniji i jedva da drže korak s nužnim i svakodnevnim, drugi investiraju i napuštaju gradove pa tabore na obroncima iznad grada i s prijezirom gledaju u tužnu dolinu, kolijevku u kojoj je začetak njihova izobilja.

Lijepo je imati samosvijest i osjećaj da smo “pošteni, moralni i čestiti”, neoptuživani i neosuđivani. Takvima je satisfakcija i  kada netko od “otimača zlatnog kovčega” završi na optuženičkoj klupi, pa i kada ne bude osuđen. U ovoj zemlji sumnjivih malo je suđenih. Uvijek “nedostaje dokaza”, pa osumnjičeni iz sudnice izlaze ozarena lica i putuju dalje. Nebo im je granica. U bespoštednoj jurnjavi u kojoj elita žuri i nikada joj nije dosta, ponekad karta za nebo dođe kroz prigušivač. Mala utjeha, jer njihovo mjesto zauzimaju novi likovi, istih karakteristika ili još gori. 

Da bi preživio, čovjek je primoran na korupciju, mito, sitnu ucjenu, nevinu laž i sitnu obmanu. Tako funkcionira sustav, pa ili se prilagodi ili skoči niz liticu. I to nije smrtni grijeh  ni strašan zločin, zločin je griješiti svjesno, iz sebičnosti i pohlepe gazeći druge i njihova prava i potrebe. Svi smo mi, manje ili više okrznuti u nekom “sudaru”, svi nosimo vidljive ili skrivene ožiljke – duše prvenstveno. Umijeće, obzir i hrabrost je da one sitne rane nanesene drugima ne činimo u zloj namjeri. Tada i one naše rane manje peku, manje bole. Čestitost mjerimo metrom na kojem grijeh treba biti izražen u milimetrima i da je posljedica nepremostivih okolnosti, zle sreće ili nemoći (nesposobnosti, zablude), a ne svjesne namjere. Moralan je i etičan onaj pojedinac koji upire svu snagu duha i volje da tu medalju časti zasluži uz najmanju žrtvu spram svojih načela i etičkog stava. Takvi među nama zaslužuju čast, poštovanje većine i imaju pravo na samopoštovanje.

Svi smo mi “John Q”; važno je poslije svega uzdignuta čela proći gradom, znati da imate prijatelje i čisto srce spremno za dati, pokloniti ga bolesnom – za transplantaciju.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.