Križevčancije: Komedija iz tradicionalne spelancije

Nisam namjeravao komentirati spelanciju tradicionalne pomirbe purgera i šljivara na ovogodišnjem Križevačkom velikom spravišču koja je barnumski najavljivana kao spektakularna kazališna predstava i mjuzikl. Nisam kanio da to ne bi bilo pogrešno shvaćeno kao zavist, jal, ljubomora, što poslije dvije godine uvođenja promjena u dosadašnjoj koncepciji Spravišča nisam ponovno autor scenarija i redatelj.

No, previše je toga na ovogodišnjoj spelanciji bilo nakaradno i karikaturalno prikazano, a na štetu jedinstvenih regula ponašanja u veselim društvima, znanima kao štatuti, da bih to mogao prešutjeti bez obzira na moguće reakcije.
Predsjednik Organizacijskog odbora Spravišča, gradonačelnik Branko Hrg, koji nakon lanjskog događanja i trodnevne spelancije kod crkve sv. Križa nije punih godinu dana našao ni sat vremena za analizu prošlogodišnjeg programa, najavljivao je ovogodišnji program kao izuzetni spektakl, kao predstavu nad  predstavama koja će uzvisiti Spravišče nad svim dosadašnjim Spraviščima. Takvim ga je jamčilo ime uglednog majstora mjuzikla u zagrebačkoj Komediji Vlade Štefančića i imena isto tako proslavljenih junaka-pjevača iz popularnih glazbenih predstava.
Iako je bilo dvojbeno kako čak i takav majstor kao Štefančić može u samo nekoliko mjeseci spremiti i uvježbati mjuzikl o Spravišču, ponadao sam se da će to ipak uspjeti. Takvom uspjehu Spravišča u novom ruhu trebao je jamčiti i novi Trg J.J. Strossmayera, tri pozornice, dva glazbena orkestra, tribine, dobro ozvučenje, video zid, mnoštvo znatiželjne publike.
No, umjesto tradicionalne spelancije ili kako su to ponjemčili u špelanciju, vidjeli smo zmešanciju od popularnih arija iz muzikla, poneke kajkavske popijevke sa španjolskim šlagerima, začinjeno prastarim vicevima i varijacijama o ljubavi, ispremiješano prema “canovacciu” (obrascu) iz commedije dell’arte i formuli “Uđite glumci” s negromantom (prizivačem duhova) s otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara.
Meštar od mjuzikla vješto je kao redatelj na sceni, a istodobno i glumac i voditelj, ispremiješao glazbeno-scensku kašu s ponekim štiklecom iz tradicionalne pomirbe (spominjući pogrešno da je Marija Terezija pomirila purgere i kalničke šljivare umjesto građane Gornje i Donje varoši Križevca u Križevce), nazdravljajući “trilikumima” (nepostojeći naziv za trostruki vrč, jer bilikum je pehar dobrodošlice i dolazi od njemačke riječi willkommen, a ne zato što bi imao dvije ili tri spojne posude). Pjevači su zapalili publiku poznatim arijama, glumci su se klanjali i međusobno se pozdravljali, put neba su poletjele raznobojne rakete.
I bogovi su pali na tjeme. Bravo, bravo, super, fantastično, to smo čekali 42 godine!
Na žalost takvo prikazivanje legende o pomirbi i nastanku Štatuta, tih u svijetu jedinstvenih pisanih pravila ponašanja, kulture pijenja, radosti življenja, preštimavanja sloge, prijateljstva, ljubavi među ljudima, slavljenja Domovine, lijepog govorenja, domaće popijevke, zapravo je negacija tradicije i legende. Bilo je to carevo novo ruho koje Križevčani nisu prepoznali, čak niti nakon bjelovarske Terezijane na kojoj je odigrana slična komedija.
Uistinu, je li Spravišče bilo samo generalna proba? Navodno će gradonačelnik i na godinu pozvati Štefančića da pripremi nešto slično i novo, što će ponovno oduševiti publiku.
Zaboravlja, ili ne zna, da se ovogodišnji navodni mjuzikl ne može više ponoviti i da je legenda oskrnavljena do te mjere da je se može spasiti samo ako se vrati svome početku. Treba je obnoviti istinskim vrijednostima koliko god se to nekome činilo “uvijek isto”, čak i onda  kad nije isto. Čak i onda kad smo predlani i lani s velikom ekipom domaćih glumaca amatera uveli niz ličnosti iz križevačke prošlosti i odigrali predstave tri večeri za redom u povijesnom ambijentu crkve sv. Križa.
Uz dobru dramaturgiju spelancija se može uprizoriti i kao krimić, drama, tragedija, komedija, ali bit, okosnica mora ostati vjerna legendi. Zašto nikome u Đurđevcu ne pada na pamet Picokijadu pretvoriti u mjuzikl? Zato jer na taj način Đurđevčani ne bi nikada dobili status nematerijalne kulturne vrijednosti.
Prava kulturna sredina koja cijeni svoju baštinu iliti nasljeđe neće nikada skorojovićevski mijenjati svoj istinski kulturni identitet pod izgovorom da ga treba osuvremeniti jer se nekome “ono staro” čini dosadnim.
Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.