Čistim prašinu sa stalaža gradske knjižnice, čitam sve što mi dođe pod ruku, onda se divim ljepoti riječi kao lijepoj, nijemoj ženi, poput one s jumbo plakata „Lisce” ili „Benettona”. Ipak, usprkos vlastitoj ovisnosti, jedno štivo nikad nisam uzimao u ruke – ono o nacizmu. Zadovoljio bih se konstatacijom da pored luđaka i ludosti treba proći ne pridajući im pažnju, jer bismo im time dali značaj i podršku. Sve što pamtim o toj temi jest to da je moj otac već bio ošišan i obrijan, ali im je baš tada nestalo plina. Rusi zatvorili pipe! Smola. Onda se vratio na jug, našao spaljenu kuću i razrušen dom, ali sam se ja rodio. Opet smola.
Jednom davno slušao sam svjedočenje starog križevačkog profesora, logoraša koji je preživio Holokaust tako što je samom Fritzu Sauckelu, u kantini gdje su ideolog robovskog rada i čuvari pili bavarsko pivo, na klaviru, zaklonjen iza zavjese, svirao Wagnera. Tako mu se svidjela njegova izvedba da ga je na kraju poveo kući da mu svira na rođendanskom slavlju sina jedinca, plavokosog i plavookog desetogodišnjaka koji je u uniformi „Hitlerjugenda” gasio svjećice na torti ukrašenoj „svastikom” od vruće čokolade. Paradoks je u tome što je mali Fritz strašno mucao što je „naturalizmu slike, glazbe i ambijenta” davalo gotovo komičan ton.
Između ostalog, profesor mi je pričao o selekciji i redoslijedu kojim su logoraši završavali u plinskim komorama. Prvi su išli stari i bolesni, oni koji bi svojim preživljavanjem i reprodukcijom kvarili čistoću rase i poretka nadolazećeg Trećeg Reicha. Čekati da sami skončaju nacistima je bilo gubljenje vremena.
…Naši gradski nacisti su polupismeni, ali izgleda da su čitali samo onu „lektiru”koju sam ja zaobišao. Metode i postulate primjenjuju danas, tu u centru našeg grada, u još jedinoj preostaloj zelenoj oazi, onoj na Nemčićevom trgu. Iako smo povjerovali da će prevladati razum i pamet, da je glas građana uspio doprijeti do njihovih ušiju – bili smo u zabludi, opet su nas prevarili. Čekali su da prođu izbori i da nemilosrdno, divljački, vandalski započnu rušenje starih kestena te tako unište zadnji trag i uspomenu generacija Križevčana i Križevčanki. Uspomene svih onih koji su na Nemčićevom trgu prvu popušili, prvu poljubili, opijali se i trijeznili i, na kraju, ispod krošnji tih stabala slikali se na dan vjenčanja, ovjekovječivši ambijent, svoju ljubav, sebe, kumove i svatove.
Dežurni lažovi i demagozi, akademici i oni s kupljenim diplomama viših i „visočijih” škola stali su na stranu EKOCIDA i trijumfalno danas, 12. lipnja 2009. godine, svojim aparatima zabilježili pobjedu mraka nad svjetlošću! Bio sam na licu mjesta, gledao kako nestaje jedno stoljeće, kako nestaje pejzaž, uspomene, pluća i toplina grada te kako jedan primitivizam maršira u svoj svojoj silini, inatu i prkosu. Maršira i prijeti ljudskom poštenju i zdravom razumu!
Dok su „plaćeni ubojice” opremljeni strojevima iz „Terminatora” ubijali stare kestene, žene su plakale. Stariji gospodin je protestirao i naglas pitao „Zašto, što fali ovim stablima, ispratila su naše očeve, nas, mogli su i naše unuke…”. Odgovora nije bilo, jer su se odgovorni sakrili u svoje rupe i skloništa koja ste im vi građani ponudili svojim glasom ili šutnjom na zadnjim izborima.
Kad su u podne kesteni, jedan za drugim, pokošeni rafalima, mrtvi bez glasa, ali i prolivene suze, padali na asfalt i travnjak ispred začuđenog Antuna pl. Nemčića – da, na stablima se vidio trag zrelosti i načetost bolešću, uostalom kao i na čovjeku koji uprkos bolesti ponosno hoda, radi, raduje se i tuguje. Iako bolesni, ljudi žive svoju sudbinu! Koja sreća da nisu bili u koncentracijskim logorima, jer bi spoznaja da su bolesni bila dovoljan argument nacistima da s njima požure u plinsku komoru. Baš kao danas prekrasni, raskošni, dostojanstveni Križevački kesteni. Morali su u plinsku komoru, samo zato što su naši mali lokalni nacisti otkrili, ili čak samo sumnjali, da su bolesni i stari.
Dobro otvorite oči i suprotstavite im se. Oni to samo vježbaju. Danas stabla, a sutra ljudi!
Komentari su zatvoreni.