Neposredno prije koncerta 29.09. u Klubu kulture na kojem su
nastupili Debeli precjednik, RedSKAdrila
i Antenat, Svijet glazbe obavio je
jedan razgovor sa Tin Kovačićem
zvanim Koca, vokalom i basistom Debelog precjednika. Razgovaralo se o
svemu i svačemu, ponajviše o novom albumu, o prošlosti i o sadašnjosti, pa
provjerite.
Ajd Koco,
predstavi se križevačkoj mladeži koja se tek upoznaje sa vama te svim ostalim
čitateljima web portala Križevci.info. Tko ste, što ste, kolko vas ima, otkad
postojite, što svirate?
Mi smo Debeli precjednik,
hardcore/punk bend iz Osijeka u sastavu Bubi, Šanac, Davke i ja (Koca), sviramo
od 1994., sad smo upravo izdali novi album “Through
the eyes of the innocent”, treći dugosvirajući album kojeg po prvi puta
promoviramo u Križevcima.
Reci nam,
otkud ime Debeli precjednik?
To je ustvari bila dječja igra kad
smo bili klinci i počinjali svirati sa 14, 15 godina, smišljali smo ime i
mislili smo biti provokativni i duhoviti u isto vrijeme.. (op. Tuđman, malo alegorije, ha?)… pa da, to je razdoblje Osijeka
94.’, ali na kraju nismo ispali niti duhoviti niti provokativni, ali stalno smo
se vrtjeli oko tog imena, 4 čovjeka u atomskom skloništu, priraslo nam je srcu
iako smo svjesni da nam je ime malo idiotsko (haha)
Izdali ste
novi album, “Through the eyes of the innocent”, na albumu postoji, između
ostalog i pjesma World through pink glasses. Pa recite mi, čije su to nevine
oči kroz koje vi gledate, otkud takva imena?
Cijeli album je jedna dosta
zaokružena priča, tako da ne bih sada mogao izdvojiti jednu pjesmu i reći
konkretno o čemu se radi, svaka se radi o nečemu. Samo ime “Through the eyes of the innocent” albuma se radi na oči nevinih
ljudi koji su pobijeni u Osijeku u ratnom i post ratnom razdoblju, od 91’ i
dalje… (op. Glavaš i njegovo suđenje, zar
ne?). Konkretno, vrijeme će pokazati da li je on kriv ili nije, sada je
trenutno na suđenju zbog toga. Iako je bilo svakavih stradanja, ta stradanja
nisu imala veze sa ratom, oni su ubijeni samo zbog srpskih prezimena i zato što
se krivo zovu, to su stvarno ljudi koji nemaju veze sa ratom, to su nečiji
očevi i muževi, strašne su to stvari koje su se tamo desile i tragedija je da
to ispliva na površinu sada, nakon 15 godina. Međutim, na kraju krajeva, nikad
nije kasno za ubojice, zločine i fašiste u bilo kojem obliku. Što se pjesme “World through pink glasses” tiče, ona
više govori o nekoj iskrivljenoj slici realnosti, može se i u tom kontekstu
shvatiti.
Sa
sviračke strane albuma, utjecaj metala i hardcore prizvuk, otkud to?
Mi smo oduvijek volili i slušali
metal, jedino što ne znamo tako dobro svirat, pa smo se držali punka i
hardcorea, a sa vremenom smo valjda neki k… naučili pa onda eto.. (op. što ste slušali kad ste radili taj novi
album?).. Konkretno, taj metal utjecaj je došao od strane Slayera, zapravo mi slušamo cijelo
vrijeme jednu te istu glazbu, Bad Brains,
Dead Kennedys, ta američka škola
osamdesetih, s tim da smo to sad malo promodernizirali sa modernim utjecajima i
razno raznim uplivima.
Odsvirali
ste stvarno na stotine koncerata, bili na turnejama, na sceni ste već dugi niz
godina, a bend se drži vrlo kohezivno, recite mi – jel ste kad razmišljali o
raspadu, jel bilo teških trenutaka gdje vam se činilo da daljnje sviranje nema
više smisla?
Mi stvarno volimo to što radimo, i
drugi su nas pitali kad je tu kraj? Prvi puta kad ću se ja osjećati bezveze sa
tom gitarom, kad mi se neće ići na probu i kad neko kaže idemo negdje na
koncert – a meni se neda nikuda, da neću biti siguran, tada bi mogao pričati o
kraju. Ta je kemija utoliko u tome što mi to stvarno volimo. Eto,
mi osim tog Debelog precjednika radimo i na drugim projektima. Recimo, ja i moj
bubnjar imamo drugi bend, pa radimo još na jednom novom, stalno novi projekti,
stalno nešto novo izmišljamo, nama je stvarno ta muzika ispušni ventil. Ja sve
svoje frustracije kroz tu muziku ispoljim van, to mi je stvarno veliko
zadovoljstvo, plus to što mogu reći nešto tipa
puno stvari kroz muziku, i ako me dvoje, troje ljudi čuje da je dosta sa
tim silovateljima, nasiljem i budala, imam neku satisfakciju od toga, tako da
je to stvarno jedan dobar ispušni ventil i mislim da bih bio triput
iskompliciranija osoba bez te neke vreće za lupanje.
Ništa, idemo na malo opuštenija pitanja, dosta tmurnih riječi. Gdje ste,
prema vlastitom mišljenju, održali najluđi koncert, nešto što posebno pamtite,
neku raspemećenu publiku ili možda najbolju svirku?
Posebno ću pamtiti naš prvi
koncert 91’. Ja nešto luđe nisam vidio nikad. To su bili naši frendovi sa
kojima sam odrastao iz dosta problematičnog naselja u Osijeku zvanog VBK (op. Vijenac Borisa Kidrića, danas Vijenac Ivana Meštrovića, al još
uvijek ga svi zovu VBK) odakle smo ja i gitarist, tamo je nastao bend, i
tamo smo imali prve probe. To je bila ekipa koja nije imala veze sa muzikom, to
su sve bili ulični klošari i huligani, mi smo odrasli sa njima i tako su se oni
osjećali pozvani na taj koncert i napravili su vrhunsku pizdariju, na mjestu gdje
je bio koncert niti jedna čaša ili sijalica nije ostala čitava, baš kompletna
štala. A mi u bendu smo bili tako razvaljeni od cuge da je svatko od nas svirao
jednu pjesmu, ali drugu u istom momentu. Izgledao sam gore nego na zadnjem
koncertu u Križevcima (haha). To je bilo tragično, ali
i užasno zabavno (haha).
Preferirate
li manje klubove ili veće dvorane, festivale i sl.?
Mi smo došli do te granice kada
moraš napraviti neki veći koncert poput onog u Pauku na FERovoj brucošijadi ili
relativne nedavne promocije albuma zajedno sa Overflowom ili odsvirati neki
veliki festival, ali nama je uvijek srcu najljepše kad sviramo u klubu veličine
recimo vašeg Safehousea, to je ono najljepše, najviše energije, topline,
najviše kontakta sa publikom, kao da smo na probi ili na tulumu.
Kako ti se
čini Klub kulture u Križevcima, prvi put svirate u njemu?
Odličan je, super je stvarno. Malo
me podsjeća na Kuglanu u Koprivnicu,
čak mi se čini i nešto veći od Kuglane. Vidi ovo, kolko stanovnika imaju
Križevci? (op. desetak tisuća..)
Vi imate taj Klub kulture sada, imali ste Safehouse.
Osijek ima
120,000 stanovnika, a nema prostora za svirku. Mi se moljakamo tamo, znaš,
vlasnike nekih birtija, nekih disco klubova, jel bi se moglo tamo svirati, a
kad kažeš da bi radio punk ili hardcore koncert, vlasnici pitaju jel su to oni
divljaci, znaš kako to već ide. Eto ,vi imate deset tisuća stanovnika, a imali
ste Safehouse, u kratko vrijeme došli ste i do Kluba kulture, jednog od najboljih
prostora koje sam vidio po Hrvatskoj, u Osijeku nema toga. Super je to što
imate.
Studirate li vi u bendu, radite ili živite možda od glazbe?
Trojica su završili fakultete. Ja sam apsolvent na Pravnom fakultetu, dvojica sada
rade. Ja
sam isto radio 3 godine, nakon posla na probu i tako. Mi koji preferiramo male
klubove ne možemo zaraditi nešto od svirke, uostalom, nije to niti muzika za
široke mase da bi ti mogao preživjeti od toga.
OK, ajmo
sad riješit “misteriju” oko Farmerskog srca, vašeg apsolutnog hita i pjesme
koja će vam vjerojatno obilježiti bend zauvijek, u Križevcima kao i drugdje vlada
mišljenje da je to navijačka pjesma. Objasni o čemu se tu zapravo radi i za
koga je ta pjesma napisana budući da znam da navijači nemaju veze sa tim?
To je pjesma o jednom mom članu
obitelji kojeg više nema i za njega sam napisao tu pjesmu, ali smo je kasnije
posvetili našim prijateljima s kojima izlazimo zajedno u Kesten, birtiju gdje
se naše društvo okupljalo, ajmo reć “urbani pijanci”, koji se nazivaju Zli farmeri. Među njima ima navijača i
Dinama i Hajduka i Osijeka, stvarno svega, znači nije navijačka pjesma nego
pjesma koja se kasnije razvila u jednu prijateljsku pjesmu. Među tom ekipom bio
je i Nenad Bjelica kojem smo
posvetili tu pjesmu, pa su ljudi povezali sve to skupa, da bi nastalo takvo
uvriježeno mišljenje da je riječ o navijačkoj pjesmi, ali to je stvarno pjesma
o prijateljstvu koja ima malo dublje motive. Meni čak bude i malo krivo da se
prostituira na taj način jer taj čovjek za kojeg sam napisao tu pjesmu bio je
više ulični čovjek, , volio je nogomet i sve, ali nikad nije bio u toj sferi
navijaštva. Iako nemam ništa protiv, kažem samo, volio bih da je
drugačije.
Jeste li ikad dobili kakvu unosnu
ponudu da potpišete ugovor za Menart ili neku sličnu kuću, kružile su
priče i o Epitaphu ako se ne varam? Znamo da Menart gura taj urbani zvuk, Edo
Maajka i slično?
Nikad se nismo čuli sa njima,
ni jedan major label nikad nije bio u
planovima, uvijek smo bili na independentu. Trenutno smo na Moonlee Records iz Slovenije i odlično nam je sa njima budući da
osim te poslovne sfere, svi smo skupa super frendovi, to je prednost.
Naklada novog albuma?
Prva naklada „Through the eyes of the innocent“ albuma bila je 1000 komada, još
nije cijela naklada otišla, ali (k)ako će otići, odštampati će se novi.
Što je sa www.fatprezident.com,
kad će profunkcionirati, već duže vrijeme čekamo da proradi?
Čim prestanemo biti lijeni, ide
gore. Dečko iz Empty Walletsa (op. benda iz Splita) nam je napravio cijelu
stranicu, ja mu samo još trebam poslati neke materijale, znači sve ovisi o
meni, čim ja pošaljem te materije, ide gore.
Eto, pri
kraju smo intervjua, može još neka poruka za Križevčane i čitatelje web portala
Križevci.info?
Ništa, poručio bih da ostanete
toliko osobni kao što ste i dosada bili, drugačiji od ostalih te da se ne
mijenjate.
Komentari su zatvoreni.