križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Vijesti / Društvo  Ne križaj Križevce: Dvije godine poslije

INTEGRALNO IZVJEŠĆE - U petak 19. ožujka 2010. s početkom u 19:30 sati održana je u novootvorenoj Koncertnoj dvorani glazbene škole u Križevcima gotovo dvosatna tribina s naslovom "Ne križaj Križevce: Dvije godine poslije". Uvrštenom u program 6. Culture Shock Festivala, organizator - neprofitna udruga P.O.I.N.T. - ovom je tribinom htjela podsjetiti na građansku inicijativu "Ne križaj Križevce" koja je 2008. godine javno istupala s argumentima i peticijom koju je potpisalo 882 građana za odgodu radova na preuređenju središnjih križevačkih trgova. Sada, kada su radovi (uglavnom) završeni, Inicijativa je upriličila ovu tribinu kako bi predstavila tiskanu publikaciju "Ne križaj Križevce: Kronologija građanske inicijative" i još jednom potakla raspravu, ovoga puta o izvedenom stanju Nemčićevoga i Strossmayerovoga trga. Uz tribinu upriličena je i tematska izložba fotografija Ivana Mihalića koja će, samo na drugome mjestu (u kavani "Arteria" na Strossmayerovom trgu), ostati dostupna javnosti još preko mjesec dana, do samog Dana Grada.

Organizatori su na tribinu pozvali predstavnike gradske uprave, projektanata i izvođača radova, kao i stručnjake s područja šumarstva, parkovnog uređenja, arhitekture i povijesti umjetnosti, kako bi tribina bila što objektivnija i pružala veću mogućnost rasprave, ali se većina nije odazvala na poziv te je  održana s raspoloživim diskutantima koji su se odazvali pozivu. Uvodničar tribine bio je novinar Ottone Novosel, moderator je bio novinar-kolumnist Branimir Pofuk, rođeni Križevčanin, a za okruglim (samo metaforički, jer nije bio takvoga oblika) stolom našli su se Anđelko Nervo, pročelnik Upravnog odjela stambeno komunalne djelatnosti grada Križevaca, Ksenija Petrić i Stjepan Lončarić, predstavnici Udruženja hrvatskih arhitekata i Društva povjesničara umjetnosti, te Križevčanka Tatjana Đuričić-Kuric, diplomirana inženjerka šumarstva.

Tribinu je otvorio Ottone Novosel, kao memento na zelenu dušu Križevaca koja je nestala radikalnom preobrazbom vizure glavnih križevačkih trgova. Nakon što je pročitao svoju pjesmu "Ispovijed srebrne jele", vođenje tribine prepustio je Branimiru Pofuku.
Branimir Pofuk zahvalio je Inicijativi na ukazanoj časti da vodi tribinu, čime se bar na trenutak aktivno vratio u svoje Križevce. Istakao je da bi kao moderator trebao nastojati zadržati svoje stavove za sebe, ali će ipak uskoro primijetiti, sjetivši se slučaja Cvjetnoga trga u Zagrebu (u što je, kao sadašnji Zagrepčanin ali i prirodom svoga posla i osobnog interesa, prilično dobro upućen), da mu se u odnosu na promjene u Križevcima, problem Cvjetoga trga može učiniti gotovo beznačajnim.

Kao uvod u diskusiju Branimir Pofuk pročitao je pismo arhitektice Irene Jurin, autorice projekta koji je ostvaren u Križevcima. Ona zahvaljuje na pozivu, ali smatra da njeno prisustvo na tribini nije nužno, jer sluti nostalgičan i emotivan pristup ovoj temi, a nikako ne objektivan. Njen prilog diskusiji su korektno izvedeni radovi, i po proceduri i po pravilima struke. Što se tiče zelenila, o tome je prerano govoriti, jer treba pričekati nekoliko godina da trgovi poprime željenu i planiranu vizuru. Umjesto žaljenja za onim što je bilo predlaže Inicijativu da se prikupe sredstva za uređenje pročelja nekih zgrada na trgovima.

Nakon pročitanoga pisma Irene Jurin Branimir Pofuk obratio se Anđelku Nervu s prijedlogom da prokomentira pitanje emocija kad se raspravlja o ovoj temi, te da ipak pokuša reći, sasvim osobno i privatno, kao građanin, kakve su njegove emocije prema trgovima koji su nestali i predložio da ih podijeli s prisutnima. Nervo je rekao da su emocije nešto što je osobna stvar svakoga od nas i ne mogu se dijeliti s drugima. Njegove emocije mogu biti vezane za jedno prošlo vrijeme, ali emocije ne trebaju biti naša baština. Nitko ne pita za emocije novog naraštaja, koje će imati neke druge emocije. Parkovi su njegovo sjećanje, a u budućnosti će naši unuci doživljavati drugačije emocije.

Konzervatorica Ksenija Petrić je bila sudjelovala u projektu uređenja trgova svojim stručnim mišljenjem, pa je sada dobila priliku da i ona prokomentira mjesto emocija u ovom slučaju koji nije jedini takav u Hrvatskoj. Ona smatra da je pogodnija riječ memorija nego emocije, a memorija zaslužuje svoje mjesto u starim povijesnim jezgrama. Prelazak na novi izgled naše baštine mora biti krajnje obazriv prema zatečenom stanju i što bezbolniji. Trebalo je razmišljati kako nove zahtjeve aplicirati na već postojeću baštinu. Pofuk je podsjetio da su Križevci zaštićena urbana cjelina pa je upitao što je to zapravo zaštićeno ako je promijenjeno lice grada. Ksenija Petrić je odgovorila da konzervatori imaju pravo i dužnost izraziti svoje mišljenje, to jest izraditi podloge i studije dokle se u izmjenama smije ići. Radi se po zakonu o zaštiti kulturnih dobara. Također postoje i međunarodni ugovori i pravila kad se radi o povijesnim vrijednostima. Ona nema uvid u konzervatorske studije i jesu li napravljene.

Stjepan Lončarić je rekao da ljudi pamte prostore u kojima odrastaju ali se to pamćenje može poštovati na više načina. Kad je riječ o drveću, ima slučajeva da se zbog sjećanja drveće beskonačno održava, kao Gupčeva lipa, ili da se stalno održava isti izgled dijelova grada već stotinama godina, kao u Parizu gdje se u takvim slučajevima svakih dvadesetak godina mijenja drveće kako bi stalno podjednako izgledalo, to jest ne dopušta mu se da "preraste". U Hrvatskoj je čest slučaj da se arhitektura, to jest pročelja zgrada ne održavaju i nisu lijepa pa se memorija građana više veže uz raslinje. "Nadležni za zaštitu spomenika u Zagrebu ne bi nam niti u vlastitom vrtu dali srušiti skoro nijedno ovakvo stablo kakvo je srušeno u Križevcima, jer je njihov stav takav.", rekao je Lončarić. Dakle, mogući su različiti pristupi u tretmanu zelenila. No, i bez izjašnjavanja o zelenilu, Lončarić ima ozbiljne primjedbe na izvedbu Strossmayerovoga trga. Ima mnogo nefunkcionalnih i nesmislenih dijelova: paviljon i dugačke stepenice koje su opasne. Kad ima mnogo ljudi na trgu, na stepenicama zbog same gužve netko može pasti. Postoji još niz arhitektonskih prepreka u prostoru na tom trgu, kao što je stepenište između Strossmayerovog trga i ceste na sjevernom rubu trga. Lončarić je dalje istakao općeniti problem komunikacije između gradske uprave i građana. Ne postoji drugi način te komunikacije osim preko gradskih vijećnika s kojima bi građani trebali biti povezani i preko njih djelovati na gradske vlasti. U nekim evropskim državama, npr. u Nizozemskoj, postoje udruge koje organiziraju radionice s građanima i stručnjacima gdje se sustavno izgrađuje konsenzus o načinu preuređivanja grada. Kad se "iskuje" konsensuz, tek tada se u skladu s tim piše projektni zadatak. A kod nas je taj proces postavljen tako da gotovo u pravilu izazove konflikt.