U petak je na Križevačkom velikom spravišču održan koncert Gorana Bareta i Majki, autor ovog članka zbog ljepote Baretovog bluesa neće fokus postaviti na incident, koji je nažalost postao glavna vijest o Spravišču na mnogim portalima. Goran Bare je, kao što smo pisali u najavi, možda najiskreniji predstavnik rokenrola na našim prostorima – znam ono što treba da znam, moja snaga je u tome što sam to što jesam (Znam ono što treba da znam, Milost, 1994). Ako je Baretu za zamjeriti što je zbog incidenta otišao s pozornice tijekom izvođenja bisa, onda Križevci zaista nisu zaslužili više od narodnjačkih melodija i ritmova.
Majke su križevačku publiku uvele u večer numerom Rođen za suze, nakon čega je uslijedilo još nekoliko bluzerskih, kojima Bare prenosi iskrenu i čistu emociju. S pozornice na Nemčićevom trgu nizali su se hitovi – Krvarim od dosade, Skarabej Go-Go, Put ka sreći i mnogi drugi. Atmosferu su dodatno podigle energičnije numere poput Fantastične vatre, za koju se može reći da je zapalila prostor ispred pozornice. Svojevrsnu kulminaciju koncerta potaknule su Teške boje i Budi ponosan.
Žalosno je što je na bisu, kada se odlučio ponovno popesti na pozornicu, Bare u Križevcima morao “braniti” gledatelja, koji se penjao po ogradi te ugrožavao sigurnost publike. Reakcija zaštitara te organa reda i mira bila je čin zaštite benda i publike, no Baretu se nikako nije svidjelo hapšenje, reagirao je pitanjem “Šta je ovo, policijska država?” te konstatirao da on tako ne može svirati, nakon čega je otišao s pozornice.
Baretova reakcija samo dokazuje empatiju prema okupljenima na koncertu, od kojih neki nepromišljeno učine glupost, potaknuti alkoholnom hrabrošću. Odlično je incident i koncertnu večer opisao Ivan Grobenski u članku za portal Ravno do dna. No, autor ovog članka daje si za pravo istaknuti kako koncerti poput Bareta na Spravišču ne moraju nužno biti shvaćeni u negativnom kontekstu. Sve je manje klubova i festivala kojima se “decentralizira” rokenrol. Nekoć su u Križevcima nastupali brojni “velikani” – na Culture Shock Festivalu, Skavilleu, u Klubu kulture ili pak u organizaciji drugih entuzijasta.
Nažalost, realnost je velikih bendova da zarađuju nastupajući na koncertima u organizaciji gradova i općina, često u sredinama gdje baš i nisu “doma”. Osim toga, javlja se problem manjka financijskih sredstava kod udruga koje organiziraju koncerte i alternativne festivale, zbog čega ponekad nisu u mogućnosti dovesti zvučna imena. Baš iz tog razloga, u vremenu kada najveće bendove nekada može platiti samo grad, valja misliti na one koji koncerte neće čuti u zagrebačkim klubovima, na Brundanju, koprivničkom RockLive-u ili sličnim festivalima. Zasigurno je nekolicina mladih ili pak pojedinaca koji su nekada “živjeli” rokenrol s osmijehom na licu i iskrenom emocijom u srcu promatrala prizor Bareta i Majki, u “poluamfiteatarskom prostoru” te s cvijećem i bačvom na pozornici – baš zato što je rock konačno stigao u grad kojemu kronično nedostaje ovakvih glazbenih sadržaja.
Važan je samo Baretov blues, sve ostalo je manje bitno…
Ja sam sablast na cesti i nisam siguran
Da li sam java ili san
Za tvoju ljubav učinit ću sve
Suviše dugo sam bio bez nje
Sve dok gori fantastična vatra
Ja sam slobodan (Fantastična vatra, Razdor, 1993.)
