IN MEMORIAM: Vladimir Kranjčević (1936.-2020.)


U nedjelju, 9. veljače u 84. godini života napustio nas je velikan hrvatske glazbe, proslavljeni hrvatski dirigent, pijanist, glazbeni pedagog, maestro Vladimir Kranjčević, počasni građanin Križevaca, Katedralnog zbora grkokatoličke katedrale i veliki prijatelj Glazbene škole i grada uopće.
Prije nego što je izašla ova posveta, a pisana u ime Križevčana, već su gotovo svi mediji objavili vijest u rekordnom vremenu o velikom gubitku za generacije pjevača, zboraša, svirača, solista, studenata, učenika, publike i poštovatelja.

Teško je dragom i omiljenom profesoru posvetiti retke, naročito kad njegov odlazak nismo još ni osvijestili. Imali smo osjećaj da se to neće dogoditi.

Njegov slabi glas još je doslovno jučer govorio da je oporavak težak i dug, ali nije nemoguć. Još jučer je rekao kako je sretan i ponosan na svaki korak kojeg još može učiniti. Kao autor ovog teksta dozvolit ću napisati par rečenica osobnoga.

Danas je uslijedio poziv maestru oko 13 sati zajedničke poznanice kojoj je rekao kako se danas ne osjeća dobro, ali da mi javi da ga slobodno nazovem.

Međutim, nije mi uspjela javiti jer ju je s istog broja preduhitrio poziv kako maestra više nema. Odjednom. Da, rekli su maestra. Tako su ga zvali u bolnici, domu, tako su ga zvali susjedi, prodavačice u susjednoj trgovini pa i studenti, učenici i oni ispred i iza njegovog dirigentskog pulta. Stoga ću opisati njegova sjećanja iz grada kojeg je smatrao svojim.

Njegov glazbeni put započeo je baš u Križevcima. Od rođenja pa sve do bolesti zbog koje je bio nekoliko mjeseci u domu u Odri, živio je u zagrebačkoj Nodilovoj 1. Kako je znao često isticati; četvrti kat, sto i dvije stepenice, bez lifta. A onda se na sam fašnik 1943. u Nodilovoj 10 gdje je bila vojarna dogodilo bombardiranje pa je mama njega i sestru preselila u Križevce svojim roditeljima, poznatoj pekarskoj obitelji Heršak kod kojih su nastavili školovanje. Uvijek nam je svima govorio: „Deca, takav kruh i peciva nikad ne bute jeli”. Tu je počeo učiti klavir zajedno s proslavljenim hrvatskim pijanistom Dubravkom Detonijem kod profesorice Štefanije Heruc, u poznatoj vili Heruc u Tomislavovoj ulici, kako je sam govorio „iz inata svojoj sestri”, koja je već učila klavir. „Ona je brzo odustala, a ja sam, vidite, zaglibio u glazbene vode”, govorio je. Nezaboravni doživljaji vezani su uz zvonjavu crkve sv. Ane u kojima ga je djed učio kako u 4, 12 i 19 sati zvoniti, a da broj udaraca bata o zvono ne prijeđe 30. Kad mu je to uspjelo, djed ga je pohvalio riječima: „Vidi se da si ti zvonio – bilo je muzikalno”.

Kada su se 7. svibnja 1945. vratili u Zagreb, školovanje su tamo i nastavili. Njegov prvi doticaj sa zborskom glazbom koja je obilježila njegov cijeli život, zbio se u grkokatoličkoj katedrali u Križevcima kada je s djedom i bakom kojima je dolazio za vikend ili praznike odlazio na nedjeljne liturgije. Tada je za velike svečanosti poznati zagrebački Ćirilo-metodov kor s velikim dirigentom Borisom Komarevskim, u kojem su pjevali i mnogobrojni solisti zagrebačkog kazališta, gostovao u Križevcima. Stoga je davao veliku podršku novoosnovanom Katedralnom zboru kako iz tog razloga tako i zbog toga što je liturgije Mokranjca, Čajkovskog, Rahmanjinova i Grečanjinova izvodio diljem svijeta.

Nakon nekog vremena dok je imao svega 12 godina počeo je svirati orgulje u crkvi sv. Križa. Kako je svake godine dolazio na ljetne praznike baki i djedu, s vremenom je oko sebe okupljao najprije djevojke, a potom i odrasle pjevače i pjevačice te na poticaj križevačkog kapelana vlč. Mije Pavišića i župnika dr. Stjepana Kranjčića oformio zbor kojeg je pripremao za proslavu blagdana sv. Ane, 26. srpnja. Tako se sa svega 16 godina odlučio uvježbati Händelovu Hallelujah iz oratorija Mesija i tu je njegov dirigentski put započeo. Do nedavno je znao nabrajati imena svih pjevačica i pjevača koji su prije gotovo sedam desetljeća pjevali kod njega, što je njegova besprijekorna memorija pamtila.

Nakon nebrojenih funkcija i ansambala koje je vodio, njegov glazbeni put doveo ga je u Križevce i 2002. godine kada je na inicijativu tadašnje uprave Hrvatskoga pjevačkoga društva „Kalnik” ravnao Križevačkom misom nepoznatog autora iz 17. stoljeća u adaptaciji Franje Dugana, a u povodu 750. obljetnice slobodnoga i kraljevskoga grada Križevaca. Tim povodom je proglašen počasnim građaninom grada. Osim što je dirigirao opere za obnovu grkokatoličke katedrale i doveo Varaždinske barokne večeri u Križevce, te ravnao Slovenskim komornim zborom i filharmonijom u križevačkoj katedrali, na poziv uprave Katedralnog pjevačkog zbora odlučio je 2014. godine o petoj obljetnici postojanja dirigirati križevačkim pjevačima istu Hallelujah s kojom je svoj dirigentski put i započeo. Tim doprinosom i poticajem za nastavak rada zbora, proglašen je njegovim počasnim članom.

Vrhunac njegovog doprinosa Križevcima bila je izvedba velebne Carmine burane Carla Orffa koju je na poziv Glazbene škole u povodu 70. obljetnice dirigirao bivšim i sadašnjim učenicima i nastavnicima u gradskoj Sportskoj dvorani u Križevcima 2015. godine. Mnogi profesori škole bili su upravo njegovi studenti. Svime ovime opravdao je omiljen maestro povelju o počasnom građaninu. Uvijek strog, ali pravedan, u svojim špotancijama toliko je znao nasmijati ansamble kojima je ravnao da mu nikada nitko nije mogao zamjeriti njegov specifičan odnos prema izvođačima.

Dragi profesore i maestro, dragi Braco, kako bi Vas zvali stari Križevčani u čije ime također pišem, neizmjerna Vam hvala za sve što ste učinili za kulturu Hrvatske i naših Križevaca. Nikada nećemo dozvoliti da se zaborave Vaša djela, napor i rad koji ste uložili u sve nas – studente, ali i pjevače kojima ste ravnali. Hvala Vam što ste u nas usadili mnoge ljudske vrijednosti, što ste nam otvorili vidike u glazbi, što ste nas naučili kako raditi s ljudima i kako ih voljeti. Neka Vam je vječna hvala i slava i vječni pokoj.

Vaši Križevčani

Vezano

Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno