Ivan Kraljević: Od križevačkih podruma do pop-rock top lista

Koncert benda Ivan Grozny 1993. u Spideru u Križevcima

Glazbena karijera Ivana Kraljevića započinje polovicom devedesetih godina u Križevcima, s bendom „Ivan Grozny“ koji su, osim njega, činili Dražen Skrba i Alen Ištok. Bio je to tipičan mladenački bend koji je svirao jednu zanimljivu i prilično originalnu inačicu hard rocka, no, na žalost, iza njih nije ostalo kvalitetnih tonskih zapisa.

U drugoj polovici devedesetih, Ivan, zajedno s Tomislavom Bahunekom, Markom Marciušom i Antunom Tončom Martinovićem, oformljuje novi bend „Tripl Kripl“. Pod utjecajem tada vrlo popularnog grungea, „Tripl Kripl“ iznjedrili su niz pjesama koje poznavatelji tadašnje križevačke rock scene još uvijek dobro pamte: „Jutro“, „Inshalah“, „Boje u glavi“, „Trpizid“. Enigmatični, katkad pomalo dadaistički tekstovi („Zagrizi život, pusti mu krv, da li patuljci postoje?“) izvrsno su se uklapali u bučnu i pomalo tjeskobnu glazbenu kulisu. Na žalost, ni iza „Tripl Kripla“ nije ostalo studijskih, ali jest nekoliko „živih“ snimki koje i danas svjedoče o užarenoj atmosferi s njihovih javnih nastupa.

Iz približno istog perioda datira i jedna demo snimka koja zavređuje poseban osvrt – riječ je o blues improvizaciji inspiriranoj Tom Waitsovom skladbom „The Black Rider“ s njegovog istoimenog albuma. Stvar su u jednom dahu snimili Ivan i Dražen Skrba, i to na nekom tavanu, ako me pamćenje još dobro služi. Usprkos skromnim produkcijskim uvjetima, postigla je kultni status među njihovim štovateljima. Ako ste mislili da nije moguće iščašeno obraditi jednu od najiščašenijih stvari jednog od najiščašenijih rock-autora, duo Ivan & Dražen pokazao je da je to ipak moguće, iznjedrivši zafrkantski off-projektić kakvog se ne bi posramili ni jedan Hali Gali Halid (a.k.a. Bare, „Hajde da se drogiramo“) ili Marko Brecelj („Otrovi kod Ljube“).

Nakon tog ranog razdoblja Ivan se pomalo povlači sa scene i uglavnom miruje sve do početka drugog desetljeća 2000-ih. S obzirom na to da se u međuvremenu preselio u Pulu, tamo s Markom Jovanovićem oformljuje duo „Ishatai“ koji 2011. godine izdaje album „Vrtić mudraca“. U produkcijskom smislu album donosi veliki korak naprijed u odnosu na prethodne snimke, a u glazbenom smislu predstavlja svojevrsni prijelaz prema onome što će tek uslijediti: zvuk je za nijansu „mekši“, utjecaji grungea još uvijek su prisutni, ali u nešto manjoj mjeri nego prije, a osim grungea, naglašeniji su i utjecaji bluesa, mainstream rocka, pa čak i industriala u pjesmi „Mother“. Zanimljivo je da je potonja nastala za potrebe dokumentarnog filma „Prašina svakodnevnog života“ koji govori o pulskoj glazbenoj sceni.

Treća faza Ivanovog glazbenog opusa započinje formiranjem benda „Audio Remains“ koji su, osim njega, sačinjavali Ivan Štifanić Štif i Sebastian Stell Sebo. Njihov album „DreamStop“ izlazi 2013. godine i obilježen je svojevrsnim otvaranjem prema široj publici. Utjecaji grungea ostali su još samo u tragovima (možda zato i ono „Remains“ u imenu benda?), a prevladava zvuk pod utjecajem britanskog popa 90-ih – bendova poput „Stone Roses“, „Charlatans“ ili „Inspiral Carpets“. Zapravo, ne mogu se odlučiti čujem li tu više brit-pop ili tzv. „novi američki rock“ 90-ih na tragu R.E.M.-a i Walkaboutsa. U svakom slučaju, pjesme su na engleskom jeziku, melodije plesne i povremeno blago melankolične, a produkcija izvrsna. Najveći hit bila je „She Comes In Circles“ na kojoj vokalom gostuje Gabrijela Galant Jelenić iz grupe „Nola“. Moj favorit je „The River Is About To Dry“ koja otvara album i čiji bubnjevi prizivaju onu začudnu zloslutno-idiličnu atmosferu, karakterističnu za neke od pjesama „Velvet Undergrounda“.

„Ostaci zvuka“ svojevrstan su nastavak priče započete s „Audio Remains“, ali s blagim povratkom grunge-korijenima. S „Ostacima“ stiže i povratak tekstovima na hrvatskom, kao i „tvrđem“ zvuku. Utjecaj brit-popa 90-ih prepoznatljiv je u „škripećim“ gitarama na prvom singlu „Govoriš o sebi“ iz 2014. godine, za što su zaslužni gitara Roberta Buršića i bas Tee Tidić. Na kasnijim uradcima („Sve što želim“, „Petkom“, „Kritičar sustava“, „Komplikacija“), na kojima, osim Ivana, postavu benda čine Kristijan Pitzek Bijažić, Karlo Mirković, Matija Dadić i Robert Matysiak, mogu se ponovno čuti elementi grungea i hard rocka. Premda, dakle, u glazbenom smislu „Ostaci“ prizivaju sjećanja na ranu fazu Ivanove karijere, tekstovi sada predstavljaju zaokružene cjeline, ponekad s elementima društvene kritike („Kritičar sustava“), miljama daleko od dadaističkih fragmenata iz doba „Tripl kripla“.

Moglo bi se ugrubo reći da u rocku postoje dvije vrste ljudi: oni koji, poput Curtisa, Cobaina, Cornella ili Winehouseove, suviše doslovno shvate Bowiejevu „Rock’n’roll Suicide“, te oni koji, poput recimo „Rolling Stonesa“, uspiju iskontrolirati i pripitomiti svoje rock-demone, ne gubeći pritom na autentičnosti. Ivan je svakako bliži ovoj drugoj skupini: nakon pomalo neobuzdanih početaka približio se srednjoj struji, ali bez suvišnih kompromisa. Osobno su mi, ipak, rani radovi s „Ivanom Groznym“ i „Tripl Kriplom“ najdraži dio njegovog opusa – možda zato što su prvi, možda zato što sam s njima najbolje upoznat, a možda i zato što se najviše preklapaju s mojim glazbenim afinitetima. Rekavši to, moram također dodati da i u kasnijim fazama nalazim male bisere kojima se često vraćam, poput već spomenutih „The River Is About To Dry“ ili „Govoriš o sebi“. A kad sam već spomenuo „Stonese“, preostaje mi na kraju još samo poželjeti junaku ove priče stounsovsku duljinu karijere i jednako takvu trajnost vrela rock-inspiracije.

Možda vam se svidi

Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno