Za sebe je jednom rekao da je Fićo koji se utrkuje s Ferrarijima, no ipak je, sasvim zasluženo, ušao u povijest. On je Branko Zorko, proslavljeni hrvatski atletičar, peterostruki olimpijac iz Križevaca. Trčao je disciplinu koju nazivaju kraljicom atletike, 1500 metara i osvojio prvu pojedinačnu medalju za Hrvatsku, broncu na Europskom dvoranskom prvenstvu 1992. godine u Genovi. Nikad nije promijenio trenera ni klub. Svih 20 godina, koliko mu je trajala karijera, trčao je za križevački klub i ostao vjeran treneru Dragi Palčiću. Danas u trkačkim disciplinama u vrhunskom sportu Hrvata baš i nema pa je uspjeh našeg najpoznatijeg “zeca” još uvijek neponovljen. Međutim, ponavljaju se problemi s kojima se i on susretao na početku karijere, prije svega loši uvjeti za treniranje. Upravo je zato ponosan na mlade sportaše iz svog kluba koji postižu izvrsne rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima.
Ove godine su križevački atletičari pokupili nagrade na dodjeli najboljih sportaša županije. Dolazi li neka nova generacija vaših nasljednika?
Nije to slučajno, to se već iz godine u godinu ponavlja. Bez obzira što sam ja tajnik županijske zajednice sportova, ovo je moj bivši klub i klub kojem sad malo pomažem. Činjenica je da je Atletski klub najuspješniji klub u našoj županiji što se tiče pojedinačnog sporta, klub s najviše osvojenih medalja s prvenstava Hrvatske i to u svim kategorijama, od seniora do mlađih kadeta.
Vi ste relativno kasno počeli ozbiljnije trenirati atletiku. Nakon krosa Sportskih novosti na kojem ste bili veliko iznenađenje, ništa više nije bilo isto.
Počeo sam kao sedamnaestogodišnjak. Do tog krosa Sportskih novosti u svibnju 1985. trenirao sam već puna četiri mjeseca. Prva pobjeda dogodila se, zapravo, na jednom lokalnom krosu gdje me onda zapazio trener Drago Palčić. To je bila subota, sjećam se 20. listopada. Palčić je skužio da bih mogao biti dobar trkač i ja sam počeo trenirati atletiku već u ponedjeljak, znači 22. listopada. Svi pamte taj kros Sportskih novosti, no malo ljudi zna da je tjedan dana prije krosa bilo otvorenje atletske sezone u Maksimiru, na stadionu Dinama. Tamo sam 3000 metara otrčao za 8.30. To je zapravo puno vrjedniji rezultat, ali kros Sportskih je puno jače odjeknuo.
Danas djeca puno ranije počinju ozbiljnije trenirati. Što mislite o tome, je li to dobro?
Po meni, djeca se trebaju baviti sportom, ali kroz igru i svako, nazovimo to, ozbiljnije bavljenje sportom u dječjoj dobi je prerano. Djeca bi trebala polaziti sportske škole, evo, recimo u školi atletike nauče pravilno trčati, zagrijavati se, disati, istezati se. Jer nije to samo trčanje. Važan je i pravilan rad ruku i ako to nauče, poslije mogu biti uspješni nogometaši, rukometaši, košarkaši ili ako žele atletičari. Mislim da nije dobro prerano početi sa ozbiljnim, profesionalnim sportom.
A kakvi su uvjeti za treniranje? Nisu se puno promijenili od vremena kad ste vi bili aktivan sportaš?
To je katastrofa! Pogotovo na onom filmu koji je prikazan o križevačkim atletičarima na proglašenju županijskih sportaša. Još uživo staza izgleda kako-tako, ali na velikom platnu to izgleda strašno. Tu je valjda svima postalo jasno u kakvim se danas uvjetima trenira.
Kako onda komentirate to da Križevci sve ove godine nisu uspjeli iskoristiti činjenicu da imaju peterostrukog olimpijca? Nedavno je jedan sportski djelatnik rekao da bi Zorko svugdje u svijetu već dobio stadion, a kod nas nije ni stazu.
Po meni je politika potpuno zakazala. I prije i danas. Čujem da i sadašnji gradonačelnik govori da su stazu već mogli izgraditi oni prije njega. Ja se s njim slažem, ali od prepucavanja i svađanja nemamo koristi. Nije samo atletičarima loše, uvjeti nisu dobri niti nogometašima, četiri škole su u blizini, svi oni koriste stadion. Pomoćno igralište je uz cestu, puno krtičnjaka. Zapravo, čitav taj kompleks je jedan užas.
Tajnik ste zajednice sportova županije. Kakvo je stanje sa sportskom infrastrukturom u Koprivničko-križevačkoj županiji?
Što se tiče atletskih staza, jedino ova derutna u Križevcima je u standardnim dimenzijama. Koprivnica ima izvrsnu novu stazu, ali nije duga 400 metara. To je dobro za sprintere i skakače u dalj ili vis, recimo, ali na njoj svakodnevno trenirati srednje ili duge pruge je opasno. Krivine su jako oštre i ako biste na njoj trčali sto krugova, više biste opteretili jednu stranu tijela i ona bi, sasvim sigurno, stradala. Kažem, za povremeni anaerobni trening za kraće dionice je izvrsna i svaka čast Atletskom klubu Koprivnica i Gradu što su uspjeli bar to napraviti jer tamo ni nema mjesta za veću stazu.
Spomenuli ste da je važno da se što više djece bavi bilo kakvim sportom, barem rekreativno. No većina klubova nema ni osnovne uvjete. Kako uopće motivirati djecu, ali i mlade trenere da ostanu u sportu?
Zajednica sportova je tu da raspodjeli sredstva prema lokalnim sportskim savezima, a oni imaju autonomiju da ta sredstva rasporede svojim klubovima. Mi financiramo amaterski sport i tu je važna masovnost. Vrhunski sport, moramo to razlučiti, financiraju sponzori. Koprivnica ima tu sreću i ima dva jaka sponzora, Podravku i Belupo, oni su odlučili sve to podići na jedan viši nivo i to je u redu. Teško je danas bilo koga motivirati za rad u amaterskom sportu, to rade uglavnom entuzijasti.
Bili ste na pet olimpijada. To je 20 godina vrhunskog sporta bez ijednog doping skandala. Jeste li ikad došli u napast uzeti neko od nedozvoljenih sredstava?
Ne. Dvadeset godina je puno za vrhunskog sportaša, možda je bilo toliko dugo zato jer nisam koristio nedozvoljena sredstva. Kad čovjek ide preko svojih granica, što mu omogućava doping, tijelo to mora kad-tad osjetiti. Da sam uzimao kakva sredstva, možda bih bljesnuo i napravio kakav izvanredan rezultat, ali sigurno mi karijera ne bi trajala 20 godina. Ništa ne bih mijenjao. Nemam medalju s Olimpijade niti sa svjetskih prvenstava na otvorenom, ali imam dvoranske. Moram reći da su mi dvorane, iako sam trenirao po šumi, uvijek bolje ležale.
Što mislite o dopingu u današnjem sportu? Evo, cijela generacija ruskih sportaša je pod povećalom.
Čitav ruski savez je stajao iza toga, to se znalo. U moje vrijeme možda dopinga nije toliko bilo ili kontrole nisu bile toliko česte i precizne, a navodno su bile i skupe. Recimo, kad sam bio među top dvadeset u svijetu onda sam morao potpisati da mi doping kontrola može doći bilo kad i bilo gdje, u bilo koje doba dana i noći. Meni su ovdje u Križevce došli četiri puta na trening, morao sam odmah dati urin, i dva, tri puta su mi došli na pripreme u St. Moritz. Znači, svaki boravak van grada sam morao prijaviti i to za svih 12 mjeseci u godini. I uvijek je sve bilo uredno.
Zdravstveni ste fenomen. Naime, nakon prometne nesreće ostali ste bez slezene. Kako to da tada niste odustali od atletike i sporta?
Nakon te nesreće liječnici su mi preporučili da prestanem sa sportom. Do tada u svijetu nije bio poznat slučaj aktivnog sportaša, a kamoli vrhunskog, bez slezene. Ja sam odlučio nastaviti jer nisam mogao živjeti bez atletike. Na svu sreću, ništa mi se nije dogodilo. Dan-danas idem na redovne preglede i sve je u redu.
Sve je više rekreativnih trkača, gotovo svaki grad ima utrku, u svibnju i Koprivnica. Je li to trend ili se polako stvara kultura zdravijeg života koja uključuje obavezno kretanje?
Mislim da je to vrlo pozitivno. Kad sam ja trenirao, a najčešće sam trčao šumom, vikali su za mnom: Sinek, kam se žuriš, tko te natjerava? Danas je to sasvim normalno i polako i u male gradove, kakvi su Križevci i Koprivnica, dolazi ta tiha revolucija trčanja. Kad sam prije dvije godine bio na jednoj utrci u Samoboru, iznenadio sam se kad su mi rekli da su prijave zatvorili prije mjesec dana jer se prijavilo više od 500 trkača. Mi organiziramo utrku od Križevaca do Kalnika i ona nije tako masovna, držimo se na stotinjak trkača, ali to je i jasno jer je staza izuzetno teška, s najmanje pet, šest kilometra strmog uspona pred ciljem tako da povremeni trkači ne dolaze. To je izazovna i atraktivna trka za malo iskusnije trkače.
I u vaše je vrijeme bilo uličnih trka. Nastupali ste na već tradicionalnoj novogodišnjoj u Varaždinu i u Koprivnici povodom Dana grada. Koliko puta ste ih osvojili?
Više ni ne pamtim. Varaždin je bio posebno atraktivan jer se starta u ponoć na Novu godinu. A koprivnička trka je isto bila zanimljiva jer je bila jedina na kojoj su me lokalni trkači možda mogli pobijediti. Naime, sezona mi je završavala u rujnu i u listopadu sam uvijek trčkarao duljine, nisam ozbiljno trenirao tako da početkom studenoga nikad nisam bio u punoj formi. No kako se nisam htio osramotiti u svojoj županiji, koprivnička mi je utrka uvijek bila motiv za trening.
Kad ste završili profesionalnu karijeru rekli ste da se ne vidite u trenerskim vodama, ali sad ste se uključili u rad križevačkog kluba. Možemo li očekivati neku školu trčanja Branko Zorko?
Tih dvadeset godina je ostavilo traga. Prvih deset godina nakon završetka karijere bilo je zasićenje. Pratio sam atletiku, ali nije me toliko više zanimalo. Morao sam se odmoriti. Što se treninga tiče, znao sam kakav je to težak posao i što sve sam ja prolazio. Nije mene trener Drago Palčić tjerao na nemoguće, ali ja se nisam mogao primiti takvog posla. Sada sam savjetnik u klubu, nemam struku za trenera, ali imam znanje i iskustvo. Palčić trenira ove uspješne i reprezentativce, ja sam uskočio i prema njegovom planu zajedno s Anjom Šimunčić radim s najmlađima. A što se tiče škole trčanja, mislim da su Križevci za to premali. Kad bi to bilo na nivou kako bih voli raditi, takva bi škola bila jako skupa.
Za vrhunski sport ne možemo reći da je zdrav. Imate li danas kakve posljedice, trčite li iz gušta?
Vrhunski sport nije zdrav, to je činjenica. Dakako da imam posljedice. Kao prvo, karijeru sam prekinuo ne zato što sam to htio, nego zato što sam morao. Meni je deset puta puknuo mišić u listu desne noge, to više nisam mogao izdržati. Zadnju Olimpijadu 2004. u Ateni jedva sam istrčao, mjesec dana sam trenirao pa mjesec nisam. I takav sam ispunio normu, ali znao sam da u Ateni neću ostvariti poseban rezultat. Osim toga, imam i problema s leđima pa sad da i hoću, ne mogu potrčati. Htio bih dva, tri puta tjedno otrčati krug u Ratarskoj šumi, slušati ptice kako pjevaju. Ali ne mogu. Ostao mi je bicikl, plivanje i planinarenje, jer sportska aktivnost će mi uvijek biti važna.(GPP)
Komentari su zatvoreni.