Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Od Balatona do Jadrana (kroz križevačka dvorišta)

Stalno sjedim pred računalom, stolac i ja već praktički imamo zajednički metabolizam, jedem previše slatkog, pijem puno instant-kave, bole me leđa i povremeno me hvata vrtoglavica. Salo se polako, ali postojano taloži na moju trbušinu ko vapnenac na stalagmit. Svakim danom se sve više podsjećam na blob iz onog starinskog horrora.

„E, pa dosta je bilo!“, rekoh sam sebi. Ustadoh i odmarširah u garažu. Puhnuo sam prašinu sa sica svog bicikleta, za kojeg sam prije godinu dana iskeširao par tisuća kuna baš iz straha da jednog dana ne postanem dotični blob iz prijašnjeg odlomka. Osim toga, Križevci odnedavno imaju nove biciklističke staze, pa hajde konačno da i ja udahnem malo friškog zraka, progutam koju mušicu i skinem barem mikrometar špeka.

Pustio sam amortizere na slobodu i poljskim putem presjekao prema Šumariji i Ulici Nikole Tesle. Nisam isprva zapazio ništa čudno. Pokušao sam u pluća unijeti što više zraka, peluda, poljskog cvijeća i ostalih esencija nadolazećeg ljeta i baš mi je bilo jebeno. Najednom me iznenadila metalna skulptura uz biciklističku stazu.

Opa, buraz, pa kaj se tu događa?! Guggenheim na otvorenom! Prvo jedna, pa kod kolodvora druga, u Gundulićevoj treća skulpturica. Ne znam ni sam koliko ih ima, i kad su niknule?! Fakat već dugo nisam izašao iz kuće… Možda ni kino više ne radi, LOL. Ne samo da se grad modernizirao infrastrukturno, već i kulturno. Nema veze kaj ta umjetnička djela izgledaju ko da ih je Štef varil u svojoj auto-limariji – mi smo sad sigurno negdje na vrhu kulturne ljestvice. Križevci, pa Rijeka, onda možda Zagreb, ali za Zagreb nisam toliko siguran. Nisam siguran ni jesu li ta umjetnička djela dovršena, jer nemaju neku završnu obradu. Na sebi nose tragove razno raznih alata koji su ih izdjelali, a kojima ni sam ne znam imena.

Možda to tako mora biti, ali autor se mogao ugledati na postojeće, javnosti dostupne, skulpture našega grada, na Tri prijatelja ispred nove knjižnice, na preslatku Klinku s romobilom (ok, ovo sam izmislio, ne znam točno kako se skulptura zove), ili na Vulasovu Grupu o kojoj sam pisao prije par godina, pa da se usporedi tretman materijala, izgled i sveukupni doseg križevačke kulturne baštine. Ali dobro, ako Lupino može podvaljivat slične pizdarije pod suvremenu umjetnost i izlagat ih ne samo u Križevcima, nego i u New Yorku, zašto ne bi mogli i drugi. Prošla su vremena Quod licet Iovi, non licet bovi.

Muči me površnost tih skulptura, štancerski konfekcijski pristup izradi i odabir materijala. Ne znam što je autor želio poručiti. Čelik je u memoriji većine Križevčana jedna loša uspomena, sjećanje na otkaze, grabež i todorićanski free-for-all kapitalizam koji je uslijedio raspadom bivše države. Danas taj čvrst, ekonomičan i naširoko upotrebljiv materijal s primjesama ugljika i velikom vlačnom čvrstoćom može građane našega grada asocirati jedino na vlastite čelične živce koje natežu lokalni mudraci kada im pod parolom uređenja grada bezočno serviraju s’akojačke nebuloze.

Kada sam se napokon pomirio s avangardnim ukrasima uz križevačku etapu hrvatsko-ugarske biciklističke magistrale, počeo sam primijećivati da dobar dio kilometraže tih novih biciklističkih staza uopće nije to što bi trebao biti. Lijepo je i korisno prijavljivati projekte za razno razne fondove i povlačiti sredstva za obnovu stare i gradnju nove infrastrukture, ali iskoristiti sredstva namijenjena za gradnju biciklističkih staza, pa onda obnoviti postojeće nogostupe – to je baš onak, seljoberski bezobrazno. Čak i za ovdašnje pojmove. Ne iz nekih moralnih pobuda (to je u lokalnoj vlasti u Hrvata davno izumrlo), nego iz praktičnih razloga. Brojnim građanima, najviše onima iz Gundulićeve ulice, bez pitanja i objašnjenja oduzeti su pješački putevi i izlazi iz dvorišta. Kamo zajeba, pa da se netko fakat odluči od Balatona potegnuti prema Jadranu i da pritom mora proći križevački biciklistički križni put.

No, ne morate biti nadobudni mađarski turist željan mediteranskog ambijenta. Dovoljno je imati bicikl i otputiti se u vožnju po gradu. Pješaci koji odbijaju prihvatiti da im je stoljetna staza preko noći prenamijenjena u biciklističku psuju vam sve po spisku, bake s unucima u naručju skaču u jarke dok vi pičite gradom pri vrtoglavih 4 km/h, a ništa benignije vas ne tretiraju ni vozači automobila kad se konačno razjebani spustite na kolnik, jer vam je dosta uvreda bijesnih pješaka.

Budimo realni, nitko u Gradu nije se previše zabrinjavao oko ovog „detalja“. Gradski su oci valjda, poučeni katastrofalnim prometnim navikama svojih sugrađana, računali da ni dalje nitko neće obraćati pozornost na novu prometnu signalizaciju. Ipak, ako je to način na koji se brine o gradu, i ako su žute linije po križevačkim biciklističkim stazama samo ukras, onda ću i ja na šupu u dvorištu za ukras staviti pet zvjezdica i napisati MOTEL, pa će u mom legalnom prenoćištu odmarati svi oni silni mađarski turisti koji su u Križevce pristigli isto toliko legalnom etapom biciklističke staze od Balatona do Jadrana.

wpDiscuz