Monika Kemenović iz Dijankovca kod Križevaca nositeljica je vrijedne titule. ‘Drži me vjera u Boga’ – priznaje majka triju djevojčica, koja sve stigne i ništa joj od poslova i vođenja domaćinstva nije teško
Kako sve stignem? Potisnula sam učenje španjolskog i turskog na televiziji – misleći na sapunice u svom duhovitom stilu pojasnila nam je najuzornija hrvatska seoska žena Monika Kemenović iz križevačkog prigradskog naselja Dijankovca. 32-godišnju suprugu i majku triju djevojčica, Karoline (8), Kristine (13) i Ksenije (14), mnogi s pravom zovu superženom.
Bez imalo odmora
Budi se u 6.30 sati, popije kavu i odlazi u štalu čistiti kravama. Daje im jesti, doji ih i odvozi mlijeko u selo. Obitelji slaže doručak, a potom ide hraniti svinje, mnogobrojnu perad, zečeve… Ako djeca idu popodne u školu, pomaže im sa zadaćom, uređuje vrt, sprema ručak, pogleda pčele. Poslije ju ponovno očekuju poslovi kao i ujutro, a nakon večere, slijedi peglanje, pranje posuđa, čišćenje kuće. Spavati ide tek oko ponoći.
– Ima dana kada je jako teško, ali sam se već naviknula. Posebno je teško u blagdanskim danima kada pečem i puno kolača – priznaje Monika i otkriva odakle joj snaga za sve.
– Drži me vjera u Boga. Nakon rizične druge trudnoće, preporučili su mi da više ne rađam. Išla sam protiv svih. Naučila sam moliti krunicu i svaku večer svih devet mjeseci molila sam za svoje nerođeno dijete. Jednom mjesečno platila sam i misu s nakanom za sretan porod i zdravo dijete. Vjerujem da je Bog bio uz mene i mislim da je i ovo priznanje nagrada za sve teške životne trenutke – pojašnjava Monika, koja je kao mlada živjela jako skromno jer joj je otac teško stradao na poslu pa je napustila srednju školu, iako je bila odlična učenica, već nakon prvog razreda kako bi svojima mogla pomagati.
Ona je supermama
Monika nikad nije bila u disku, ne pije i ne puši i pravi je uzor svojoj djeci.
– Moja mama je supermama. Zbog nje sam sada i “faca” u školi. Ne bih je za ništa mijenjala – ponosna je 14-godišnja Ksenija.
Nakon osvojene nagrade, Moniku obasipaju pozivima i čestitkama. Kaže kako joj to daje veliki vjetar u leđa.
– Želja mi je u idućih godinu dana osnovati udrugu za očuvanje kulture i tradicije Prigorja. Obveza mi je razvijati baštinu svoga kraja – kazala je Monika i otkrila još jednu veliku želju.
– Obožavam pčelarstvo i voljela bih jednog dana otvoriti malu punionicu meda. Tu će mi trebati i podrška djece, no uvijek im govorim da je škola važnija od bilo čega drugog. Na selo se uvijek mogu vratiti. (VL)
Dok Monika obavlja kućne poslove, sprema ručak ili hrani životinje, njezin suprug Marijan zadužen je za one nešto teže fizičke poslove. Najčešće na traktoru ili kombajnu obrađuje zemlju, sebi i drugima u selu, vodi brigu o vinogradu, cijepa drva. Monika u šali kaže kako joj se suprug u njezine poslove ne želi miješati jer joj jako dobro idu. Kao i djevojčice, glava obitelji ne skriva oduševljenje Monikinim uspjehom. – Jako sam ponosan, koji muž to ne bi bio. Zaslužila je prvu nagradu, da se mene pitalo i ja bih joj je dao. Monika je i vrednija nego što priča o sebi – istaknuo je Marijan Kemenović kojeg smo jedva “skinuli” s radnog stroja pri utovaru gnoja na prikolicu kojeg je za vrijeme našeg posjeta obiteljskom imanju odvozio na polje.
Komentari su zatvoreni.