Nas 17 članova PD Kalnika, predvođeni vođom puta i najboljom organizatoricom g-đom Šteficom Wolf krenuli smo u novi izazov na Velebit. Pokret je bio u ranim poslijepodnevnim satima s osobnim automobilima ka cilju prvog dana – Baznom logoru u Starigradu, gdje smo stigli oko 18 sati. Ubacili smo se u more da skupimo snage za sutrašnji pohod na Vaganski vrh. Navečer smo se družili u auto kampu s pristiglom ekipom a ostatak je stigao jako kasno. Ujutro smo se ustali oko 7 sati. Jutro je bilo predivno. Nakon doručka iz ruksaka,Wolfove rakijice od drena, Biserkine travarice i kavice na obali, krenuli smo u 8.30 automobilima prašnjavom makadamskom cesto do polazišta na platou Veliko Rujno na 862n/v.
Tu smo kompletirali opremu, ruksake stavili na leđa, te krenuli oko 9 sati pješice prema krajnjem cilju – Vaganskom vrhu. Za početno zagrijavanje staza je bila prilično blaga i udobna. Nastavljamo put dalje, uspon postaje puno zahtjevniji i dolazimo do vidikovca sa kojeg se pruža predivan pogled na Veliko Rujno i zapadni dio Velebita. Tu smo napravili kratku pauzu kako bi se malo osvježili bademima, oraščićima, suhim smokvama, grožđicama, te krenuli dalje prema cilju.
Uz sada već dosta napora dolazimo do izvora vode Marasovac. Tu smo napravili malu stanku i osvježili se hladnom izvorskom vodom a usput i obnovili zalihe vode. Poslije kratke pauze nastavljamo dalje prema vrhu. Prolazimo pored Babina jezeraa usput srećemo nekoliko planinara iz Sinja i Jastrebarskog. Oko 15 sati dolazimo na Vaganski vrh. I dalje nas prati predivan sunčan dan sa malim povjetarcem. Nagrada za dolazak na vrh je izvanredan vidik – s jedne strane na Liku, a s druge strane na more, Velebitski kanal i otoke. Dužina trase je 10km na n/v1757 metara a visinska razlika 895 metara.
Slijedi fotkanje i uživanje u pogledu. Prihrana sa sendvičima, pohanim picekima, Štefičinim odojkom, radlerom iz ruksaka te slijedi povratak istim smjerom koji je protekao u redu. Svi koji smo krenuli smo se i vratili. Nije bilo zabušanata. Gorsku službu spašavanja nismo zvali. Ispit je pod vodstvom naše prijateljice Štefice položen sa Velikih 5. Povratak u Veliko Rujno bio je oko 18 sati. Slijedi povratak u Starigrad, kupanje, luftanje, večera, čašica razgovora te počinak.
U nedjelju slijedi ustajanje poslije 7 sati uz uobičajeni ritual (rakijica jedna, druga, kavica…). Polazak oko 8.30 automobilima u NP Paklenica. Cilj: Anića kuk, Manita pećina, Lugarnica. Ispod Anića kuka odvaja se staza prema zapadnoj strani kanjona do poznate pećine Manite peći. Svi smo bili spremni za novi izazov. Vrijeme je i dalje bilo sunčano i toplo. Nadmorska visina ulaza u špilju je oko 570m.
Špilja je duljine 175m podijeljena je u dvije dvorane koje obiluju stalagmitima, stalaktitima, sigastim stupovima/stalagmatima i kaskadama. Neki od tih ukrasa dobila su imena po svojim zanimljivim oblicima, primjerice kaciga i orgulje. Za rast od samo jednog milimetra ukrasa potrebno je 10-30 godina, ovisno o brzini kapanja vode.
Temperatura u špilji cijele godine kreće se oko 10°C. Do Manita pećine bilo nam je potrebno oko 2 sata hoda. Na ulazu u pećinu morali smo skinuti mokru odjeću sa sebe te se presvući te krenuti sa vodičem u pećinu. Bilo je dosta Slovenaca i stranaca. Naših ljudi malo. Nakon izlaska iz Pećine krenuli smo put Šumarske kuće “Lugarnica” koji se nalazi na oko 400 m/nv uz sam potok. Zbog duge suše, vode na Velebitu ove godine uopće nema. Tu smo se okrijepili pivom, kobasama te ostacima hrane iz ruksaka. Od Lugarnice do Borisovog doma ima još 20 min hoda. No tamo nismo bili – bio je jako vruć dan.
Slijedio je povratak, i šetnja je bila predivna. Poskoke kojih ima na sreću nismo sreli… U kanjonu smo uživali gledajući mlade alpinistice kako se penju po stijenama. Povratak je uslijedio oko 18 sati. Svi smo se sretno vratili u Bazni Logor. Za odlazak još smo se jednom bučnuli u more. Slijedio je povratak u Križevce oko 20.30. Na dan kad ovo pišem bole malo noge, al’ isplatilo se!
Komentari su zatvoreni.