Rijetko te viđam s djevojkama

Sadržaj ove kolumne i stavovi izneseni u njoj isključiva su odgovornost autora i ni na koji način se ne može smatrati da odražavaju gledišta Redakcije portala Križevci.info i njegovog izdavača.

Riječ gay danas se bazično prihvaća kao pojam za osobu homoseksualca koja svoju seksualnost ispoljava tako da voli primati penis u anus ili oralno (kod muških), ili obrnuto stavljati ih u istospolnu jedinku, kao i raznovrsno zadovoljavanje kod ženskih osoba uz popratne igračke. Pored izraza gay, u medijima je prisutan i pojam queer, koji obuhvaća šire zadovoljavanje, a u prijevodu riječ je o čudima koja se mogu činiti uniformama, rasponom godišta sudionika, brojnošću, mjestima zadovoljenja nagona, zamjenom uloga na seksualnom planu i slično. Od toga se danas rade festivali, kazališta, fakultetski predmeti, teatar „krvi i sperme“ kao dominantan na novijoj, primarno britanskoj sceni. Kao što je gay do nekad značio nešto sasvim drugo, ali je preuzet od rodne manjine, i queer je u osnovi pridjev koji bi trebao označavati veselu, smješljivu, šarenu osobu. Duga na zastavama gayeva, opet je biblijski događaj koji je Apsolut dao kao znak saveza s čovječanstvom, a danas je simbol gay zajednice. Pored toga tu je himna Glorije Gaynor I Will Survive, kao simbol gay pokreta, na koju svi volimo u Klubu zaplesati.

 Postoji priča koju ću vam ispričati, a slabo se poznaje u našim prilikama. Naime, tridesetih godina u Njemačkoj, pri univerzitetu u Frankfurtu 1923. godine, osnovan je institut za socijalna istraživanja, gdje 1932. godine Max Horkheimer pokreće časopis za socijalna istraživanja. Tu je nastala jezgra famozne „frankfurtske filozofske škole“. Pripadnici frankfurtskog kruga bazično su kritizirali ulogu masovnih medija i kulturne industrije, a njezini najugledniji predstavnici bili su Theodor Adorno, Max Horkheimer i Herbert Marcuse, sve odreda moja studentska lektira kod ljevičarskih profesora sociologije i srodnih predmeta. Teoretičari frankfurtskog kruga poznati su po svojim negativnim stavovima o masovnom društvu i masovnoj kulturi, odnosno odbacivanju svega što je, u to vrijeme pred Drugi svjetski rat, “masovno moderno i američko”. Komercijaliziranu i univerzaliziranu mas-kulturu smatrali su glavnim razlogom postojanja kapitalističkog društva, odnosno glavnim razlogom neuspjeha revolucionarnih promjena.

Razočarani u zapadnjačku radničku klasu, odlaze pred nacistima u Ameriku (upravo onu koju su kritizirali i napadali), i novu bazu svoje „revolucije“ (koja se u biti isključivo temeljila na rušenju Katoličke Crkve) traže u ugroženim manjinama, i to rasnim i rodnim, to jest u američkim Crncima i pederima. Svoj najveći uspjeh doživljavaju šezdeset i osme s hipi pokretom i zaluđenošću američkih klinaca indijskim fantazijama. Na svoju žalost, i sreću CIA-e, to je bio glavni katalizator koji je kapitalističkom liberalizmu dao pogon, gorivo, koji ga drži do danas, to jest uspjelo se kao ideal čovjeka postaviti njegovu potpunu slobodu od autoriteta, prvenstveno Isusa Krista, i naravno, postaviti za boga novac, to jest bogaćenje. A novac, kao idol i božanstvo, nema nikakvu etiku. Novac ne raspoznaje dobro i zlo, on nije ni Che ni Cho. U svojim esejima Aldous Leonard Huxley još je svršetkom Drugog rata shvatio da će seksualna emancipacija biti zadnji ispušni ventil koji će kapitalizam držati na odru moći do svršetka vremena. Poslije davanja seksualnih sloboda šezdesetih, na Zapadu se više ne može pojaviti masovnija skupina koja će biti spremna na konačne promjene protiv svakovrsne nepravde. Sve dok je pun hladnjak i može se uplatiti ljetovanje. Naime, riječ je o tome da nitko ne mijenja svijet silom dok mu je zagarantirana vlastita sloboda seksualnosti i reprodukcije.

Problem je u tome što gay pokret jeste uvreda za našeg Stvoritelja i sve koji padajući i griješeći teže Radosnoj Vijesti. Problem jest i u tome što sekularna manjina, u ovom slučaju gayevi, ne traže slobodu svog ispoljavanja nagona, već je nameću većini kao standard, ne tražeći više toleranciju, već naše poštovanje. I u tome je ključ razumijevanja ovog problema, jer gay osobe Ustavom imaju zagarantirana prava, ali sada ih žele nametati ostalima kao okej. A demokracija ne znači samo prihvaćanje, već i slobodu ignoriranja, i neslaganja, i nepriznavanja. gay ljudi preko parada zapravo žele oprati savjest preko većine, misleći ako ih većina prihvati, da su time oslobođeni od Bitka koji uopće nije u ljudskoj moći. I za vrijeme Tileta, i siv-ovskih osamdesetih, i Tuđmanovih devedesetih, pedere nitko u našoj okolini nije dirao, a danas, tek par dana od odlaska pape Benedikta XVI. (gdje sam se na hipodromu s četiri stotine tisuća Hrvata i sam osobno duhovno čistio – do novog iskušenja i odrješenja), prošlotjedni izlazak pedera na splitsku Rivu, u srcu Dalmacije, bila je čista perfidna provokacija koja nije mogla drukčije završiti.

Za razliku od kmetovskih magli Sjevera, Jug ima mediteransku slobodu, i kod njega ne prolaze urbanorasističke persiflaže. Nije ovdje riječ o zakazivanju osiguranja, pa da je bilo i tisuću policajaca, niti je to pitanje „za ili protiv nasilja“. Riječ je o tome da je hrvatski narod korijenski utemeljen u vrijednostima koje su bogougodne, i to se vidi na svakom našem bregu i otočiću, nacionalnom parku i livadi, to su naše drvene kapelice i bijeli zvonici koje ljudi pohode, i do kojih nam je još uvijek stalo bez obzira na medijske paranoje, ili još više zbog njih. Ostvarivši vječnu Hrvatsku, uživamo slobodu naroda i pojedinca, i neka je svakom njegova radost i tuga, vjenčanje, krštenje djeteta, rastava i sprovod. Zato hvala Bogu dok trajemo u (ne)mirnoj savjesti, jer masu stvari ne moramo slijepo uvoziti kao brazilsku zamrznutu govedinu.

Uvjeren sam da malo tko u Lijepoj Našoj zapravo mrzi pedere, već više osjeća mučninu i netrpeljivost zbog nepoštivanja Igre, i Igrača koji nam se kroz milijune godina skrio Sam U Sebi, da bi mi dvonošci u potpunoj slobodi uma sumnjali u Postojanje, sve dok ispod mikroskopa i teleskopa ne doživimo Ljubav. Većina rimokatolika Hrvata, pravoslavaca Srba ili Roma po čergama, misli isto, naš hrvatski pajdaški prag tolerancije vazda je bio dostojanstven i velik – sve dok pred našim unucima i djecom ne paradiraju i prosvjeduju zbog toga što mi primitivci ne shvaćamo kako je okej da muž stavlja pimpek u susedov čmar, i da nam još od toga prave antikršćanski cirkus. Topla braćo i sestre, nitko ne smije da vas tuče (bije), ali da vam obitelji u šetnji Zrinjevcem plješću… i da je 3011. – no pasaran.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.