Bitka za Heartland

U ponedjeljak 4. travnja u Gradskoj maloj vijećnici održana je promocija knjiga umirovljenog admirala Hrvatske vojske Davora Domazeta-Loše, s posebnim osvrtom na posljednju petu knjigu naziva Hrvatski domovinski rat 1991-1995; strateški pogled. (Prije ovog naslova objavio je četveroknižje Hrvatska i veliko ratište (2003), Gospodari kaosa (2005), Klonovi nastupaju (2007) i Strategija vučjeg čopora (2008). Što je prema autoru Heartland i kakve on ima veze s Domovinskim ratom?

Naime, autor polazi od geopolitičkih zamisli sir Halforda Johna Mackindera koji je krajem Prvog svjetskog rata osmislio anglosaksonsku filozofiju ovladavanja ‘središnjim otokom’, ‘srcem zemlje’, to jest resursima na euroazijskom megakontinentu, a u cilju ‘novog svjetskog poretka’. Plan koji se razvijao, temeljio se na sukobu dva najopasnija protivnika te anglosaksonske geopolitičke strategije, između tehnološki superiorne Njemačke, i nepregledne resursima Rusije.

Ovdje je zbog količine podataka i materijala nemoguće ući u sve što se događalo, od rušenja germanofilske srbijanske kraljevske obitelji Obrenovića koji su bili za prugu Berlin-Bagdad, do pozadine financiranja umobolnog Hitlera u vođu njemačkog naroda, a samo da se definitivno i trajno zalede odnosi između Njemaca i Slavena. Važnost i zanimljivost Lošine pete knjige je u podosta sustavnom i kronološkom praćenju zbivanja s bivšom SFRJ, i to već od ranih osamdesetih. Inače, admiral Lošo knjigu je pisao prema američkim, britanskim i srbijanskim obavještajnim izvorima, tako da oni čine devedeset posto materijala koje obrađuje. Nasreću, to je moguće jer je većina glavnih aktera u međuvremenu objavila svoje knjige, od Borislava Jovića, Stipe Mesića do Veljka Kadijevića.

U toj cijeloj geopolitičkoj razradi, autor tvrdi da je sudbina Jugoslavije bila zaključena još sredinom osamdesetih u Generalštabu JNA, gdje se admiral Branko Mamula vidio kao drugi Tito, s druge strane tu je bila anglosaksonsko pokretanje ‘novog svjetskog poretka’, koje bazično čine bankarske obitelji s istočne obale SAD-a. Prema njemu je, nakon financijskog rušenja Japana (koji je padom Berlinskog zida prvi htio investirati u Srednju Europu) i početaka zabijanja klinova u Heartland putem krize Kuvajt-Irak (gdje se izigralo dotadašnjeg saveznika Sadama Huseina, a kontra Irana), još je na primjeru Jugoslavije trebalo zorno pokazati da je NATO za zemlje iz bivšeg Varšavskog pakta jedini garant mira i budućnost sigurnosti. To se izvodilo strategijom ‘upravljane krize’, gdje je jedna od postavki uvjeriti planet u pogubnost svih nacionalizama, osim vlastitog. Zato će već od početka agresije na Hrvatsku i BiH MI6 podvaliti informacije o ‘građanskom ratu’, premda su se logori i masovna zvjerstva sa silovanjima do 1993. događala samo na nesrpskim civilima.

Admiral Lošo dokumentirano pokazuje kako je britanska politika i njena ‘diplomacija prevare’ raznim Owenima i Vencovima godinama sabotirala pokušaje međunarodne zajednice da zaustavi krvavu Miloševićevu agresiju, potaknuvši i rat između Muslimana i Hrvata tako da to konačno postane priželjkivani ‘rat svih protiv svih’. Štoviše, autor tvrdi da je Milošević kao direktor Beobanke još osamdesetih zbog svoje mešetarske uloge u prodaji oružja velikim igračima, instaliran kao ‘operater krize’. Domazetova knjiga na 450 stranica dohvaća zaista puno tema, od teza da su i Pavelić i Broz bili igrači istog tima koji od pedesetak ilegalaca pod sobom početkom četrdesete, postaju suparničke vođe koje su teško unazadile i uvele razdor među Hrvate.

Zatim prati razrade armijskih planova od Kosovske krize 81. pa sve do sastanka slovenskih i srpskih intelektualaca u Ljubljani 1986. gdje je Sloveniji dopušten odlazak iz Juge, a koji će rezultirati simuliranim ‘operetnim ratom’ 91. koji je Hrvatsku trebao uvući u sukob i predstaviti svijetu kao agresora pod ustašoidnim režimom. Ima tu riječi i o Karađorđevu, na kojem nije bilo nikakve podjele BiH, a najmanje ‘svjedoka Mesića’, tamo je bio Dušan Bilandžić kojeg nitko ne sluša, ali anglosaksonskim kreatorima ‘nadziranog nereda’ preko instumentaliziranih medija, ‘vučjih čopora’ koji svjesno manipuliraju činjenicama, u javnost bez ijednog dokaza već desetljeće i pol ubacuju tu sumnju, a sve da bi izjednačili okupatora i žrtvu, posebno tvrdi orah Franju Tuđmana. Ista metodologija vrši se i kad se pokreću teme o izdaji Vukovara, bosanske Posavine i slično.

Točke za raspravu su i uloga Martina Špegelja u KOS-ovom filmu s početka 91, kao i neki Tusovi zahvati, za koje autor između redaka promišlja da su bili na rubu veleizdaje. Posebno je zanimljiva analiza rata u BiH, gdje se Hrvatsku na sve načine želi prikazati agresorom, kao da je riječ o dva odvojena rata, što je naravno nebuloza kad je s teritorija BiH napadan i Dubrovnik i Slavonski Brod, zapravo cijela tzv. Krajina oslanjala se na bosansku logističku i operativnu pomoć, a tako su ustrojavani i agresorski korpusi. U ovoj knjizi najviše u oči upada strašna hipokrizija europskih sila, produciranje lažnih mirovnih konferencija i embarga na oružje, koje su jedino išle na korist Miloševiću i velikosrpskoj politici. Igre bez granica nastavile su se i na Kosovu, i tek kad je Istočna Europa pokupovana i dovedena u stanje ovisnosti, završilo je bombardiranjem Srbije. Prema Domazetu rata nije trebalo ni biti, odnosno mogao se izbjeći političkim zaustavljanjem Miloševića, ali tada to anglosaksoncima nije odgovaralo…

I jedna interesantna pričica za kraj, naime, došao sam na promociju u Gradsku vijećnicu, ali sam se i prije početka pokupio kući. Htio sam se upoznati s admiralom Lošom, rukovali smo se, i onda sam mu rekao da bih napisao kratku recenziju za naš gradski portal, a gospodin, ni više ni manje, počne se tresti od ljutnje, govoreći: «Nikakvi portali, mrzim novinare, mrzim novinare!» Otišao sam u šoku, i ipak zbog zanimljivosti knjige progutao aroganciju autora. Kasnije sam čuo da je na kraju tribine ušao u verbalni sukob s jednim našim lokalnim brigadirom u publici, riječima: “Ko si ti, ko si? Nemaš pojma, ako se ne slažete, napiši knjigu, napiši svoju knjigu!” Mogu samo zaključiti da su knjige admirala Domazeta-Loše (inače prisilno umirovljenog s ostalim generalima zbog slučaja Ante Gotovine) itekako vrijedne pažnje, pogotovo ljubiteljima povijesti i geostrategije (admiral Lošo drži predavanja na brojnim sveučilištima i vojnim akademijama, posebno je cijenjen u Izraelu), a samom autoru, cijenjenom admiralu savjetovati da ipak poradi na PR-u, jer nismo mi svi na portalima dio ‘vučjeg čopora’.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.