Posjet Kamniškim Alpama obavili smo zadnji vikend prije kraja sezone. Jer u Sloveniji se uglavnom do kraja listopada zatvaraju svi domovi. Ostaju raditi samo dežurni, zimske sobe i bivaci. Kako je u Sloveniji bio radni dan bilo je prazno, samo nekoliko starijih planinara koji su se vraćali sa Skute (treći vrh Kamniških Alpa na 2532 metara nad morem) za mene jedan od najljepših vrhova u ovom djelu Alpa ali i jedan od najzahtevnijih, čista stijena.
Da bi se u desetom mjesecu odlučili ići u Kamniške Alpe treba imati zbilja sportske sreće s vremenom i sa snijegom. No, kako je ove godine jesen bila dosta topla i suha, omogućila nam je da uživamo u njima i u listopadu. Sam uspon do planinarskog doma, Cojzove koće, nije tako težak i naporan. Glavni problem je to što se stalno ide samo strmo prema gore pa svako misli dok se penje kako je sve dalje i dalje do vrha. Pogotovo Ericu je pred kraj bilo dosta kada smo došli do sipara – kako mu je to bio prvi susret s pravim siparom, išao je dva koraka naprijed pa jedan nazad.
No, nakon skoro 3 sata hodanja stigli smo do sedla gdje je smješten dom. A pogled je jedinstven , kao iz aviona. U daljini se vidi Triglav i Julijske alpe, a ispod nas prekrasni bijeli oblaci. Manje više vidi se skoro “cijela” Slovenija. Dom je pravi tipični alpski dom, lijepo uređen, skoro pa hotel B kategorije za naše prilike.
Naime domovi u Sloveniji su puno uređeniji od naših, ima uvijek nešto toplo za pojesti i popiti, te topla kaljeva peć pa si odmah i odjeću možete osušiti dok pijete Laško, a za spavanje vam ne trebaju vreće jer ima posteljina. Zato su vam ruksaci lakši (a novčanici deblji) nego da idete na planinarske ture po našim brdima. A kaok što znaju svi koji su planinarili u Alpama, ovdje se svaka deka u ruksaku dobro osjeti.
Dok smo se mi dogegali do doma ponosni na naš poduhvat, grupa penzića se vraćala sa Skute na koju je uspon “zelo zahtevan”, tako barem piše na putokazu. Kasnije smo i mi krenuli prema Grintavcu, ali kako je bilo sunčano i toplo, klinci su svako malo legli na prekrasne travnate tepihe i sve ih je teže bilo nagovarati da idu dalje. A zašto i bi kada je pogled prekrasan i jedinstven kod svakog pređenog koraka. A kada u daljini vidite Skutu, najviši vrh Kamniških Alpi Grintovec (2558 m) i dalje sve do Brane iznad Kamniškog sedla – prekrasni vidici i stijene, pa u trenu zaboravite na sve muke i jade koje ste proživljeli da bi došli do ovakve jedinstvene ljepote.
Komentari su zatvoreni.