Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Čija je ovo djevojka?

Visoka, ali preniska. Velika, no danas premalena. Čekana i godinama obećavana. Korištena, a bogme i iskorištena. Ipak, drži se bolje od gradskih dužnosnika kojima je osigurala mandate. Kad je sjela ta dama usred kukuruza i zapuštenih polja svi su joj stavljali novčić pod jastuk za sreću. Više za svoju, nego za njenu. Danas ima deset godina, novčića više nema, a rođendan slavi sama.

Ne znam je li joj kakav seoski svećenik bio kum i je li uopće krštena, no ni taj se nije sjetio. Ali ona pamti! Sjeća se makedonskih i hrvatskih košarkaških reprezentativaca, puno gostiju i televizijskog prijenosa. Još osjeća teret gospodarskih sajmova i korake tisuća posjetitelja.

Ne zaboravlja ni potoke piva koji su se slijevali svake godine oko Božića na malonogometnim turnirima. I plesači se sjete svake godine doći. U plesnom ritmu i ona se tada pomakne, malo, tek neprimjetno jer ipak su zvijezde plesači, sportaši, rekreativci, gradski dužnosnici…

Za deseti rođendan očekivala je goste i čestitare. Feštu i tortu nije stigla pripremiti jer je zauzeta doslovno od jutra do mraka. Pa valjda se, mislila je, netko sjetio. Kum, svi ti mandatari, rekreativci, školarci, sportaši….
Nitko se nije sjetio. Iako sam joj rekla da ćemo same slaviti njezin deseti rođendan, nije mi vjerovala.
Puhnula je, ugasilo se deset svijeća na torti koju sam donijela i čula sam tada njene misli – da su mi barem dali ime nekog sveca.