Pusti pusti modu

U vrijeme jednopartijskog sustava Smiljan Prelog zarađivao je za život kao vozač direktora u metalurškom divu SOUR Đuro Đaković. Bio je to sjajno plaćen i zanimljiv posao koji je Smiljan znao cijeniti, rijetko kome je sjekira tako pala u med kao njemu da je desetljećima oblizuje.
Plaćano mu je voziti najbolji automobil u Slavonskom Brodu i šire, upoznavao je zanimljive ljude i predivne krajeve, a uz to mu žena nije mogla prigovarati što ga tjednima nema kod kuće. Leđa su ga još odlično služila pa mu nije bilo teško danima sjediti za volanom, a više puta je na polegnutom sicu znao prespavati i dva-tri dana kad bi se ceste zakrčile turističkim kolonama ili poslije lančanih sudara.

Vješto volaneći nad balkanskim okukama i klisurama Smiljan je godinama bez ijednog udesa vozio generalne direktore na bliža i dalja poslovna putovanja, od ohridskih plaža do bosanskih lovišta, uvijek rado pametujući suputnicima o krizi samoupravljanja i kako nitko ništa više ne pita malog čovjeka, radnika u hali i seljaka u štali.
– Ne more se poslovat s Brazilom za tanker banana – pametovao bi Smiljan pogledavajući u retrovizoru pospane suputnike – već treba te iste banane preprodat duplo skuplje dalje za SSSR i Kinu.
Njegov blindirani mercedes mogao je zaustaviti proboj manje granate, a pogled kroz zamagljena stakla koja iskrivljuju drveće i ljude suputnicima bi još više davali osjećaj kako postoje više razine stvarnosti osim poznate koju nudi brbljavi šofer.
– Ma, ko šljivi i taj dug od dvajst milijardi dolara – tumačio je Smiljan direktorima na zadnjem sicu dok ovi premeću po aktovkama i listaju bezbrojne dokumente – dok je ljudi, bit će i para.  
Bijelih osamdesetih za Smiljana nije bilo petka kad zatuli tvornička sirena u tri, a da ne ode u obližnji sindikalni restoran na Savu i počasti društvo s par rundi. Radni narod nakon preznojavanja po zagušljivim halama odlazio se opustiti uz čašicu konjaka, prebrojati ukradene palete, alate, strojeve, dogovarati dizanje deka po kućama u novim naseljima i gradnju vikendica po okolnim brežuljcima čije kredite ionako proždire blažena inflacija.
– Ako je to društveni repromaterijal, onda pripada svima pa ga imamo pravo uzimat! – bila je česta Smiljanova parabola koju je rado ponavljao naslonjen na šank dok dogovara poslove sa svojim kooperantima. Društvo mu se divilo, rastavljene kolegice iz uprave pratile ga u stopu, a on bi svako malo namignuo brkom i kao iz rukava prosipao najnovije političke viceve.
– Takmičili se Amerikanac, Rus i Jugoslaven tko će dalje prdnut…
– Ahahaha – smije se društvo svakoj Smiljanovoj dosjetki, a on, autorativni vladar kavanskih situacija, nehajno bi se zagledao u savske vrbe koje poigravaju na proljetnom suncu i bez imalo srama puštao suze radosnice da se kotrljaju niz lice. Život je bio lijep, s proljećem su drugarice raskopčale košulje i obukle minice, a na koncu historijskog tunela sjajila se zvijezda petokraka.
– Zašto je Milka Planinc otvorila piceriju u Slavonskom Brodu? …
Vozikajući čitavo desetljeće nebrojene gospodarske i političke subjekte, Smiljan se nagledao svega i svačega, od stručnjaka i intelektualaca do općinskih sekretara koji bi u višednevnom mamurluku uneredili čitav auto, vodili sa sobom daktilografkinje na duge noćne vožnje, a njegov je zadatak bio voziti naokolo bez jasno određenog cilja.
– Smiljo, ajd sad malo nagazi do mora…
Ipak, u svojoj dugogodišnjoj šoferskoj karijeri Smiljan Prelog najviše se ponosio događajem s beogradskog zasjedanja nesvrstanih s kraja osamdesetih. Tad je iz samog vrha dobio izvanredno povjerenje voziti oca libijske revolucije Moamera Gaddafija u lov na srndaće kod Tikveša, a na povratku i njegov osobni poziv da mu se pridruži na svečanoj večeri u vili Vojvodina na Dedinju. Ondje je pukovnik Gadafi u dvorištu razapeo veliki pustinjski šator i nekoliko manjih.
– ????? ???? ???? ** ????? ?????? …
Često je Smiljan pričao društvu o dogodovšinama iz te noći, kako vođa Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije nije mogao živjeti bez devina mlijeka pa je avionom dopremio nekoliko grbavih ljubimica, kako je na devi pokušao ujahati i u Sava Centar, no to ipak nije bilo moguće. Pukovnik je kasnije deve ostavio ZOO vrtovima u Sarajevu i Skoplju, a u Beogradu i dan danas žive njihovi potomci Jovana i Bogoljub.
– Navečer, Gadafi i ja pušimo nargilu, kad, nomadi se strčali, a u šator bane Milošević gol do pojasa… – šaputao je često Smiljan kolegama šoferima u predsobljima hotela dok čekaju da završi neki simpozij ili partijski kongres – a za njim uleti Gadafijeva osobna straža, a to su vam sve bili komadi, čistokrvne saharske Amazonke…
Društvo je zadivljeno upijalo svaku Smiljanovu riječ, čak bi i konobarice prestale raznositi pića i zveckati čašama pri pranju.
– Onda ti krene trbušni ples, a Slobo, potpuno izbezumljen, zagrize jednoj maloj sisu i otkine bradavicu… – problijedio bi Smiljan, i nije se znalo priča li stari šofer istinu ili je riječ o još jednoj njegovoj šankerskoj lakrdiji – mala je sva u šoku tajno transportisana u vojnu bolnicu, znam to pouzdano jer sam je ja odvezo…
Bijelih osamdesetih dok se još skupljala pomoć za gladne u Africi, a Čkalja i Vujisić nasmijavali narod uz osmoglavo predsjedništvo, Smiljan je i dalje svako malo, bez obzira na opiranje žene i punice, s nebrojenim znancima i poslovnim partnerima drugovao po motelima, bio prva harmonika na feštama i vicmaher na sindikalnim večerama.
– Takmičili se Amerikanac, Rus i Jugoslaven…
Ipak, za svaki svoj rođendan Smiljan bi kraljevski pogostio obitelj i užu rodbinu, pripremao majstorsku kotlovinu na koju je redovito pozivao brata Filipa s drugog kata kuće, vjenčanog kuma Iveka iz zgrade preko puta ulice, te sestru Mirjanu i punicu Ranku iz nebodera kod raskršća. Svakom od njih zadnji dan u lipnju bio je u kalendaru zaokružen crveno kao kakav državni praznik, i tako godinama.
Osamdesete su hujale u štrajkovima i mitinzima, dočekala se devedeseta, a Smiljan još nesvjestan društvenih promjena koje naviru preko prijateljskih veza s akademikom Jankovičem iz Slovenije kojeg je dva mjeseca vozao po Ukrajini na konferencije o radiaktivnosti Černobilja, koristi priliku i javlja se na interni natječaj da naredne tri godine bude službeni vozač jugoslavenskog ambasadora u Sudanu. Tešku odluku ubrzali su generalni štrajkovi, plaće u firmi kasne mjesecima, dijele se prvi bezbolni otkazi na što nitko iz struktura ne reagira i jedino je stabilna hiperinflacija, a njemu se odjednom nudi isti posao za peterostruku plaću.
– Odo ja u Afriku pa makar me dole pojeli ljudožderi! – objašnjavao je Smiljan te Badnje večeri supruzi iznenadnu odluku, a zbog koje ustravljenoj ženi vitleri ispadaju iz kose – slat ću ti svaki mjesec dvije hiljade maraka, zato ne plači i ćuti!
– Jooj, nemooj Smiljoo, pa ovdje će biti rata…
– Ma kakav rat, sve će to Armija u dva dana rešiti.
Tako je profesionalni šofer Smiljan Prelog jedne listopadske zore izljubio ženu i svoje četiri kćeri, ponio dva kofera, jednog s odjećom i drugog sa štekama Opatije, te se zaputio u beogradsku Zračnu luku Surčin. Otišao je vozati funkcionere, diplomate i domaće inžinjere po afričkim bespućima koji dolje grade hidroelektrane, bolnice, atomska skloništa, razvoziti ih prema potrebi po veleposlaničkim balovima, vikend safarijima i humanitarno ugroženim područjima. Utješna mu je bila informacija da ga u kontejneru u Port Sudanu na obali Crvenog mora već čeka mercedes istog tipa kojim je godinama operirao diljem Balkana pa problema ne bi trebalo biti, svaka cesta nekud vodi, a prometni znakovi ionako su pitanje društvenog sporazuma, bio to prašnjavi savanski makadam ili njemački prstenovi autocesta.
Stigavši u Sudan nakon deset sati leta i dva dana presjedanja, Smiljan se polako i spretno uklopio u podsaharski milje, bio je čovjek široka osmijeha, srdačni veseljak pa su ga nadređeni u samoći tuđine brzo privoljeli i više smatrali za prijatelja i kolegu, nego za neobrazovanog šofera kakvih ima na milijune.
– Smiljane, bogati, ove nedilje ajmo malo do Bilog Nila – drugarski mu se obraćao i posljednji Yu ambasador Miljenko, a kod kojeg je zaslužio ravnopravan tretman i prijateljski odnos – tija bi kod Darfura upucat nekog lipog mužjaka nosoroga, a kljovu poslat svojima u društvo Srndać, bogati, nek pate malo.
– Tako je, šefe, neka pate – tepao bi Smiljan gladeći oznojeni brk, jer pod ruku s lovom ide fešta, sutonski roštilj i ledeni koktel – nek vide šta je mesina, a ne oni naši međedi, ne moš to uspoređivat s ovim beštijama.
Na jednom takvom izletu Smiljan je džipom skrenuo s utabanog puta i jureći po savani za krdom žirafa uletio iza jednog šumarka u neoznačeni izbjeglički zaseok. Izletnike je dočekao stravičan prizor, pred njih su banuli maloljetni gerilci naoružani do zuba, blještavih redenika, pijani i mamurni tumarali su naokolo, a usred sela još se pušilo zgarište s leševima spaljenima na hrpi. Pored seoskog bunara Smiljan odmah primjeti sitnu djevojčicu, petnaestogodišnju Ngamvu, izgladnjelu i silovanu izbjeglicu s juga zemlje koju su maloljetni gerilci danima vukli za sobom. Naokolo su već kriktali lešinari rastežući krila, i u trenutku lude smionosti, Smiljan istrči iz auta i na rukama ponese djevojku pred zbunjenim pogledima pijane grupe dječaka s kalašnjikovima jugoslavenske proizvodnje te je polegne na zadnje sjedalo tik do preplašenog veleposlanika.
– E, e, stop! Stop!!!
Odjurili su što su brže mogli i slaba su utjeha šokiranom Smiljanu bile propovijedi veleposlanika kako treba spriječiti Saharu da svake godine proždre kilometre plodnog tla, kako su drevni rudnici zlata još od faraona prodani strancima u bescjenje, a nagomilani inozemni dug i nemiri otjerali i prividnu pomoć MMF-a. Ovakva patnja, uz svu sušu i žeđ, Smiljanovoj zelenoj Jugoslaviji nije bila pojmljiva.
– To se u civiliziranoj Evropi ne more dogodit! Prokleta da si primitivna Afriko… – zgrožen je bio Smiljan pa je uzeo napaćenu djevojku pod svoje okrilje, smjestivši je u svoj trosobni apartman dok se malo ne oporavi – …prokleti plemenski primitivci…
Uskoro je djevojka uz redovit doručak, ručak i večeru s dvadeset i pet kila ojačala na četrdeset te se pomalo privikla na sit gradski život, počela odjevati zapadnjačke grudnjake, minice, naučivši uređivati kosu i šminkati lice.
– Ja Smiljan – trudio se šofer iz dana u dan uspostaviti kontakt i stvoriti povjerenje – reci kako se zoveš, what’s your name, bogati, neću ti ja ništa, ja sam civiliziran čovjek.
– Ngamva.
– E, pa dobro mi došla Ngamva! – razvukao bi se Smiljanu osmijeh pa bi joj tutnuo deset dolara pod bluzu, neka si u obližnjim trgovinama kupi još štogod cipelica, šminke i kifli s džemom.

Nakon par mjeseci oporavka, zajedničkih izlazaka po tržnicama i diskačima, jedne sparne noći dok su u apartmanu skriveni iza mreže za komarce i uz šum ventilatora preslušavali ploče Zdravka Čolića, umornom preznojenom šoferu i propupaloj djevojci spojio se pogled i više se nije odvajao. Kao hipnotizirani već idućeg trena strastveno su vodili ljubav i sve je te grozničave noći teklo savršeno, samo je stari gramofon izdala igla pa je ploča iritantno preskakala.
– Pusti modu pusti modu pusti…
Uslijedila je burna avantura koju Smiljan iz svoje afričke perspektive nije smatrao niti amoralnom, a niti preljubničkom. Uostalom, on je Ngamvu spasio od sigurne smrti, a njegova nježna milovanja neće joj nauditi, već samo mogu pomoći da brže zacijele ratne traume jer joj on pruža iskrenu ljubav. Uz to, Smiljan je novonastalu situaciju sebi protumačio predodređenom od viših sila, kao neku vrstu zaslužene naplate duga bratske Sudanke bratskom Jugoslavenu, pripadniku jedine nesvrstane zapadnjačke nacije kojoj je stalo do podjarmljenog Trećeg svijeta.
– Reci, ja te volim – poučavao bi je bolećivo Smiljan dok mu ona maže užarena izgorjela leđa bijelom Soleom (a koje mu zabrinuta europska supruga svaki mjesec šalje paketom, umotane skupa s plačljivim pismima i fotografijama kćerkica): – Reci, ja te volim Smiljan najviše na svetu.
– Jaat volm Silja – mučila bi se Ngamva s izgovorom pa bi se od srca smijali, a njezina snježna niska jakih prednjih zubiju već bi čupkala njegov zlatni lanac na prsima. Onda bi se krupne zakrvavljene oči zagledale u Smiljanove oznojene brkove i ispucale usne, trudila se čitati s usana, pa bi po stoti put pokušala precizno ponoviti neznanu, a ključnu hrvatsku frazu.
Mjesecima je Smiljan delirično ljubio svoju malešnu Ngamvu, gipku pantericu vatrenog pogleda tek propupalu u ženu, ne odvajajući se kao sluđen mjesecima od nje, usput otkrivši o sebi stvari koje mu na ravnicama Slavonije nisu bile ni nakraj pameti: da ga posebno uzbuđuje odnošaj na javnim mjestima i u opasnoj divljini. Tako ju je šofer na prepad hvatao dok na semaforu u Kartumu beskonačno čeka zeleno, ugurivao je u haustore, prašnjava dvorišta s izbezumljenim majmunima i nanašao po livadama među krdima zebri.
Smiljanovi ekvatorski gastarbajterski mjeseci tekli su u bunovnom snu, sve do, kako to uvijek biva, unaprijed suđenog tužnog rastanka.
– Have to go, don’t cry Ngamvi, moram da se vratim familiji u Hrvatsku – kratko joj je Smiljan rekao prije leta nazad uživljen u ulogu njenog James Bonda, spasitelja i heroja koji ju je dvaput tjedno vodio na krvavi biftek u ekskluzivne bjelačke restorane i od nje stvorio pravu ženu od zavidnih šezdeset kila. Ngamva je samo kimala glavom, idućeg trena prčast nosić već ga je tješio, trljao sljepljene kovrče oko pupka i cjelivao izgorjela maljava prsa.
– Ngamvi tebe puno vole Smiljan, ti meni faliti kad otiči, sad iči ja dugo plakati.   
Slika rastanka Smiljana će još dugo grijati, a posebno prvih mjeseci po povratku kad pred odlazak na spavanje njegova europska supruga bude skidala bapski rubac, pred zrcalom raščešljavala dugu sijedu kosu i oblačila poderanu spavaćicu. Premda je volio svoju pravu ženu, majku četiri prekrasne kćeri, Smiljan nije mogao ne uspoređivati njenu pjegavu kokošju kožu i jastučiće celulita sa svojom Ngamvom, mladom panterom iz podsaharskih bespuća zbog koje će još dugo imati pubertetske snove i mokre ekstatične polucije.
– Smiljane, zar ti više nisam lepa? Šta sam ti tolko ostarila da me više ne moreš gledat? – ispitivala bi ga europska supruga bojažljivo, skrivajući suze, osjećajući kako je njegovo trogodišnje izbivanje sve promijenilo. Nešto se dolje u Africi moralo dogoditi zbog čega se više gotovo ne poznaju, a zajedno su u braku preko trideset godina.
– Šuti i spavaj – uzdahnuo bi Smiljan milujući oznojeni brk pa ugasio stolnu lampu.
Vrativši se, dakle, krajem 92-e u domovinu s nešto ušteđevine, Smiljan Prelog primjetio je da se njegovo staro društvo prepolovilo, kako je veći dio otišao preko Save gađati minobacačima bivšu rodbinu i da više nisu u modi špricane traperice i bijeli sakoi.. Preko noći svaka kuća u njegovoj ulici postala je nekakav izvozni obrt, frizeraj, birtija, kiosk, i svi su imali snove o olimpijskom bazenu iza kuće i jahtama na moru.
– Kad se riješimo četnika – jednoglasno je susjedstvo – Hrvatska će bit najbogatija država na svijetu.
Stvari su se Smiljanu filmski vrtile pred očima, svi mašu zastavama bez petokraka pa se skanjiva gdje su ideali Avnoja dok sirene zavijaju na uzbunu?
– Opet plemena ratuju… – mrmlja si Smiljan u bradu šćućuren u podrumu dok tutnjave bitnica tresu grad. Uz bučne detonacije granate padaju po krovovima, pršte crijepovi, staklo, prašina, dok požari izbijaju na sve strane. Jedan šrapnel udario je u stan do njihovog, djevojčica od deset godina kojoj je majka u hodniku mijenjala žarulju ostala je bez desne strane glave pred upaljenim televizorom s crtićem pred spavanje.
Nakon tragedije Posavine i pada Bosanskog Broda kad kroz njegovu kuću prolaze ustravljene izbjeglice prebjegle skelom preko Save, Smiljan si je konačno morao priznati kako se više nikad neće vratiti stara dobra vremena.
Tada se uz stotine mrtvih i ranjenih, i Smiljanu dogodila stravična obiteljska tragedija, ali ne od četničkih granata. Najmlađa kćer mu je za jedne groznice subotnje večeri umrla na rukama u Hitnoj zbog amaterski probušenog piersinga na jeziku stavljenog u nekom tatoo salonu na crno, a s kojim je tinejdžerka htjela zadiviti frendice na techno partiju u lokalnom discu. Mala je satima cuclala ranu na jeziku sve dok se nemoćno nije srušila, a krvarenje se više nije dalo zaustaviti.
Cijeli svijet se Smiljanu kao lavina srušio, deseci viceva i fraza kojima se zbližavao s bližnjima, poput ljudi smo, dogovorit ćemo se, odjednom se smatraju činom veleizdaje i Smiljan živo osjeća ispiranje mozga, na radiju i televiziji više nema njegovih pjevača, već sve sami novokomponirani tamburaši, a čak su i hrenovke s par godina isteklim rokom trajanja pronađene u obližnjem dječjem vrtiću.
Nakon oslobodilačkog Bljeska i Oluje, ni mizerna mirovina, poskupljenja lijekova i kriminal, nisu Smiljana toliko boljeli kao spoznaja da nove generacije za kolinja krajem studenog ne uživaju u sitnicama, ne umiju strpljivo peći rakiju i uz harmoniku plesati kolo. Premda je to žena skrivala od njega, slutio je da unuci uopće ne vole ovu napaćenu i brdovitu zemlju, da su instruirani i kako njima Modri prozori i Ježeva kućica ništa ne znače.. Umirovljeni šofer svoju nostalgiju nije vezao uz propalu državu, već uz izgubljena prijateljstva i podijeljenu obitelj, pa ga je to proganjalo na roditeljskim sastancima, dugim uzaludnim šetnjama, a najviše kad bi na TV-u bili partizanski filmovi, tad je ukućane prijekorno pogledavao mrmljajući si u bradu:
– Druže Tito, smiluj im se jer ne znaju šta rade.
Do početka nultih Smiljan je dobrano posijedio, glasni veseljak postao je šutljiv, utučen, i sve manje izlazi među ljude. Na poslu više nema solidarnosti, svi se boje otkaza i bez zvuka sirene bježe kući.. Radnici su i dalje proizvodili niskopodne tramvaje, finske oklopnjake i modernizirali ruske tenkove, ali više se prvog ne ide na rundu i nema starog druženja. Njegovi sindikalni restorani, lovišta i ribnjaci sad su pod koncesijama, privatizirani i ograđeni samo za odabrane.
– To je naše, hrvatsko! – bunio bi se Smiljan na znakove zabrane prilaska, uporno obilazeći stara mjesta dok mu čuvari lome ribičke štapove i podnose kaznene prijave. Na svojoj staroj terasi gdje je nekad noćima zabavljao društvo neponovljivim anegdotama, ostavio mladost, sad su sjedili bivši direktori – novokomponirani tajkuni, slaveći sa sinovima nasljednicima uspješnu privatizaciju i stečajeve, a njega, svog starog šofera niti da pozdrave, a kamoli pozovu na piće i pitaju za zdravlje.
– Drugovi, izdali ste ideale! – vikao bi im Smiljan dok oni zavaljeni u hladovini tipkaju po laptopima i daju mig tjelobraniteljima da ga uljudno udalje jer im ometa konferencijski sastanak.
Ostavši bez iluzija, vozeći i dalje svoju prastaru Zastavu 101, nemajući kćerima studenticama za stanarinu i knjige za peti semestar, Smiljan Prelog krajem nultih već se miri i s neizlječivim tumorom prostate. Bolest nastaje (kako mnogi tvrde, ali se instrumentima ne da dokazati) kad zbog grijeha predaka duhovna aura oslabi, a svijest podlegne pod brigama svagdanjim.
Tih mučnih dana suočavanja s vlastitom prolaznošću i nebitnošću, unutarnjeg rata s demonima besanice i straha, Smiljana žestoko uzdrma jedan usputni društveno-politički događaj. Naime, prateći kao i obično večernji TV Dnevnik, zanijelo ga je rukovanje hrvatskog i srbijanskog premijera na svečanosti obnove rodnog sela Nikole Tesle, ličkog Smiljana. Bio je to simbolični skup kojim je na mentalnoj mapi jugoistočne Europe rat konačno završen, sad se trebalo okrenuti budućnosti, izgradnji boljeg svijeta za svu djecu, a svaki hrvatski Srbin poput Tesle imao se ponositi svojom neovisnom hrvatskom domovinom.
Teško bolesnom bivšem šoferu odjednom sine ideja da još jednom proba vratiti u život stare dane, kako bi još jednom mogao vicevima nasmijati društvo i zabaviti ih harmonikom; po posljednji put prije nego previše oslabi i otputuje u bolnicu na kemoterapije. Jedinstvo nam ne treba, ali bratstvo je kršćanski nužno, misli si Smiljan, pa odluči po zadnji put okupiti razbacanu obitelj i rođake na proslavi svog jubilarnog šezdesetog rođendana, spremiti majstorku kotlovinu, plesati i pjevati do duboko u noć, a ako mišići izdrže i sve dok ne pukne zora.
Za svoju posljednju večeru Smiljan je žrtvovao dvije mirovine, na hranu, piće i balone umjesto na lijekove. Nije mu bilo teško, čitavo djetinjstvo preživio je skromno, na grah-repi, kupusu i zelju, a meso se jelo tek za rijetke svetke. Njegovi roditelji imali su tek jednu kravu koja je vukla kola na sajam, orala, davala telad i mlijeko. Nije u njegovoj mladosti bilo doktora, struje i fakulteta, a smijalo se i pjevalo više nego ikad.
– Dušu dam za prijatelje – sumirao je Smiljan život nezadovoljnoj supruzi koja ne može shvatiti njegove bogohulne postupke, umjesto da se pokori bolesti, on još izaziva sudbinu i slavi vlastitu smrt.
– Nikad ti neš bit ko moja Ngamva – odbrusio bi joj Smiljan, a u duši ga presjeklo što se uopće vraćao među Bijelce, na što bi se žena skrivećki na tavanu isplakala misleći da bunca od koktela lijekova..
Posljednji rođendan se bližio, prošao je lipanj i Petrovo, rukotvorene pozivnice odavno su poslane na stare adrese, namirnice nabavljene, a Smiljan je iščekujući feštu dane provodio ležeći na kauču, skupljajući snagu da s harmonikom na prsima, uz sve bolove, izdrži bar do ponoći. Dok su ukućani i rodbina jurcali naokolo za novcem i ambicijama, Smiljan je satima proučavao obiteljske albume, zadržavao se na požutjelim fotografijama kao da iz njih zjape nenapisni romani i tek bi ga s vremena na vrijeme zaboljelo što nije sačuvao nijednu sliku svoje Ngamve. Sve je zapalio u vrtu još prvog tjedna po povratku, strahujući da ih danas-sutra ne pronađe žena pa da u komšiluku ne bude suza i sramote. A nedostajala mu je – tko zna je li uspjela emigrirati u Francusku i postati babysitterica, ili se vratila na jug i udala za seoskog poglavicu, postala mu sedma-osma žena pa ga sad pred kolibom zabavlja pričama o dobrom Potjehu i pohlepnom Palunku kako ju je učio.
I došao je dugo iščekivani dan slavlja, vedar kao na hlebinskim pejsažima. Opet je žena kao nekad sjeckala pred kućom vreću kapule i nadolijevala mineralnu u desetlitarski tanjur za kotlovinu, kćeri blizanke u majicama vatrenih pripremale stol, pedantno stavljale butelje zlaćane Žlahtine, porculanske tanjure i kristalne čaše. Za plesanje, visoka ti peta, na lokalnom radiju opet je svirao Čolić i na trenutak se Smiljanu sve učini kao nekad. Trebalo je samo dočekati drage goste, brata Filipa s drugog kata, vjenčanog kuma Iveka iz zgrade preko puta ulice, sestru udovicu Mirjanu i punicu Ranku iz nebodera kod raskršća.
Epilog: Sunce je zašlo za živicu, žena i kćeri blizanke povukle pred komarcima gledati Večernju školu, a Smiljan Prelog sjedio je sam za punim stolom, pogledavao beživotnu harmoniku, zvjezdano nebo i okolne prozore. Kao probuđen u Zoni sumraka Smiljan nije mogao znati da je njegov nesretni rođendan pao baš na dan predizborne šutnje i da je njegov vjenčani kum Ivek izašao četvrti na listi lijevog centra, sestra Mirjana postala šutljivi desničar, brat Filip tvrdoglavi seljak-liberal, a punica Ranka mrzovoljni zastupnik manjine.
Svi su oni s prozora gledali na Smiljanovo dvorište, svatko za sebe iza zavjesa ocjenjivao kako napreduje kotlovina u inoks kotlu iza bašte, jesu li kobasice dovoljno masne, da li se grah otopio u ajvaru i koliko je ovog puta prepredeni šofer ubacio ljutih feferonki. Ali, da izađu i druže se zajedno, nema šanse, političke razlike među njima postale su povijesno nepremostive i otvoreno netrpeljive, za prve je zločinac Joža, za druge Franjo, za treće Stipe. Poslije druge butelje vina šofer Smiljan još je samo mogao bolno doteturati do zahoda praćen sažalnim pogledom žene i kćerki, i muklo, naglas zapjevati Lijepu našu (s libretom Internacionale).  
Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.