Hormonska eskapada kubera

Čitanje se ne preporučuje onima s kotačima promjera manjeg od 26 inča



Dva sam tjedna izbivala s KUB vožnji pateći na vrelim istarskim kamenčinama kao nikad dosad. Našla sam se na vrhu spaljenog, užeglog brda iznad Rapca na 500-tinjak metara nadmorske visine, polumrtva, slomljena, dehidratizirana na 40° C bez trunke hlada, vode i nade. Usnama osušenih, spaljenih i punih guba poput Clint Eastwoodovih u pustinjskoj sceni iz Dobar, Loš, Zao zazivala sam Gorsku službu spašavanja, mamu, vilenjake, svece… Mutan pogled štovalački je bludio prema moru dok sam polako gubila svijest. I razum.

Nije ni čudo da me je subotnja KUB vožnja (čijih se 40 kilometara činilo kao dječja igra u usporedbi sa onih 15-ak istarskih) i kasnije druženje uz roštilj u Brckovčini razgalilo do suza. Da budem iskrena, čak i do povraćanja.
Stvarno sam se zaželjela naših, prema istarskim, pitomih makadama i, naravno, svojih KUB-ovaca.
Sve sam ih izgrlila, plesala bosa po staklu ples radosti njima u čast, izljubila Hambu i čestitala mu na odlično isplaniranoj ruti, na trenutke povjerovala da i vilenjaci plešu…

No, ta su vožnja i druženje odnijeli mnogo žrtava. Pokoji je KUB-ovac promrznuo, šaptom je palo vino, stradalo je povrće iz Prođinog vrta, istrijebljeno je nekoliko kilograma isćevapiranih i iskobasiranih praščića, okrnjena je Sanjina noga i nenamjerno obezvrijeđeno njezino poznavanje flore.



Pričalo se po kuloarima da će samo frikovi u nedjelju na vožnju, a ja sam čak zaprimila i prijeteći poziv u kojem me moj namjerno neimenovani sugovornik izazivao grozeći se dušoispustivačkom vožnjom. No, mazohistu poput mene to je samo zagolicalo maštu i natjeralo me da dovučem svoje neodmoreno i mamurno tijelo na svom prelijepom Eminensu.
Ruta je bila gadnija od subotnje, ali su se prijetnje ipak pokazale polupraznima – preživjela sam bez intervencije reanimatora i po završetku hodala bez pomoćnih kotača. No, gume su se zato pokazale prilično praznima: mijenjali smo čak 5 guma s tim da je Tomina svako toliko malčice provocirala. Oggyju je ipak prelilo camel back (to vam je onaj ruksak koji funkcionira na principu obrnutog (ali oralnog) katetera – i naravno, siše se voda, a ne mokraća) mijenjanje Jelenine gume u šumi između Okovca i Srednjeg Dubovca uz stotine letećih krvožednih zujavih svjedoka oko glave mu.

Njegovim živčekima konkurirali su samo Hambini u trenutku kad mu je počela titrati bradica i kad je zamalo istegnuo ruku u smjeru Oggyjeva obraza nakon što je skoro doživio javni linč jer nas je njegov GPS doveo do šume iz koje izlaza nije bilo.

No, nisu te tenzije jedina posljedica naporne subote. Neke od posljedica vjerno ilustrira činjenica da su se nedugo nakon polaska, već kod Greberanca, po prvi put KUB-ovci drsko odvažili javno prebrojavati KUB-urice (kojih je bilo 5 zajedno s Jelenom koja nam se po prvi, nadam se ne i zadnji, put pridružila). Isprva su se nemalo uznemirili što njih ima duplo više, ali dosjetio se stari šeret Šaško da smo mi ipak rasa s dvije ruke koje mogu biti istovremeno angažirane na sličnim, pa čak i različitim projektima. Uz radostan heureka zvižduk, povratili su svoj optimizam.
Hamba je redovito naštimavao svoju stvarčicu (kako je sam od milja zove) da nas odvede do nekog kukuruzišta, otvoreno nam je ponuđena napuštena kuća kraj Orehovca i njihove usluge s ciljem što kvalitetnijeg odmora kuburica, ali kuburice se ipak nisu dale namamiti.
Kad je Toma bajkovito ostala bez cipelice usred vožnje, čujno angažirani proderan muški glas iz daljine zaustavio je cijelu ergelu povikom: ‘Čekajte Tomu da u raspodjeli ne ostane i bez svog para kubera!’ Ali ne dere se kubovac, barem ne ove nedjelje, radi sela.


Vodili su nas po svakakvim terenima, podvaljivali nam granje, trnje i ćorsokake kod Šćapovca promatrajući našu stoičku muku s klipanski naherenim osmijesima i lijeno zadignutim obrvama, a onda nas prijetvorno hvalili što smo ostale žive.

Da drskosti nije bilo kraja, pokazala je rasprava i anketa kubera o (zamislite) mojem spolu! Već sam im dulje vrijeme sumnjiva (tako kažu), a u nedjelju su se čudili kako sam ja održala i izdržala njihov sprinterski tempo na jednoj kraćoj zemljanoj etapi, a ja uopće nisam shvatila da sam uletjela u macho gnijezdo. Samo se nisam htjela nagutati njihove prašine.

Da im diskusija ne bi bila jednostrana, pobrinula se moja kasnosubotnja umiljatost koja ih je sve redom prilično zbunila. Predsjednika, za kojeg su zaključili da bi im eventualno mogao riješiti dilemu (ako ničim drugim onda barem provjerom kvadratića za spol na mojoj KUB upisnici), naravno nije bilo. On je bio samo jedan od mnogih koji su platili grdi danak raspamećenoj suboti.

I tako sam ja, bespolno nahoče, slušala tu gnjusnu raspravu u kojoj se o meni pričalo kao da ne stojim tamo zmusana, znojna i šokirana tik do njih. Svaka me je strana za potrebe argumentiranja svojeg stava sumnjičavo mjerkala ko neki polovni bajk polupraznih guma, nešto tanje rame, ali ovećeg sica. Strahota!

Onda su krenuli detaljno opisivati kolika tvrdoća sica svakom od njih odgovara, koji najmanje boli, Oggy je mojem oku neugodnom nježnošću grickao svoju bananu, neki se vilenjaci više nisu ni trudili sakriti svoj identitet pa sam napokon dala pedalama vjetra.

Nerazdvojne wheelerice Dragica i Vilina, koje su vjerojatno dale otkaze i dnevno voze po 100-tinjak kilometara prosječnom brzinom od 40 km/h po respektabilnim terenima, dobile su javnu pohvalu uvaženih kubera. Iako su pohvale bile i više nego opravdane, nisam mogla ne primijetiti uzorak koji se ponavljao: hvalili su ih samo ispred visokog kukuruzišta i gustog grmlja. Čak su predlagali da bismo maloljetnicima na vožnjama trebali staviti čepiće u uši, a oni hormonalno još neuravnoteženiji, da im se za svaki slučaj stave i povezi na oči.

Sva sreća da im je zahtjevniji teren skrenuo razuzdane misli i nestašica vode isušila bujicu hormona pa su se nakratko primirili i djelovali kao normalni kuberi.

Malo smo se naguravali po granju, uskim šumskim puteljčićima, a onda i gurali biceve uz brijeg da skratimo prolaz kroz šumu. A kuberi (vilenjaci, ali i prljavo maštovite i u hipu transformirane muškarčine) digli su svoje bajkove kao marinci puške iznad glava i protutnjali do vrha brijega. Visoko motivirajući stupidan marinski pjesmuljak srećom je izostao. Dovoljno su nas iznervirali demonstracijom svoje sirove snage. Vjerojatno su mislili da to kuburice vole gledati, ali svako njihovo šepurenje dodatno nas je raspaljivalo. Ali ne na način na koji su to oni ove nedjelje htjeli.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.