U 2006. godini portal Križevci.info nastavlja s predstavljanjem
uspješnih mladih ljudi iz križevačkog kraja koji su se afirmirali
znanstvenim radom u inozemstvu.
Nakon ljetnog intervjua s Davorom
Čapalijom i božićnog javljanja Zvonimira Rakamarića, ovaj smo put
razgovarali s magistrom računarstva Franjom Plavecom.
Kao i prethodnoj
dvojici, obećana zemlja gospodina Plaveca je Kanada, a rodom je iz
potkalničkog sela Dropkovca, u općini Gornja Rijeka.
KŽ.INFO: Za početak, lijepi pozdrav iz Hrvatske, iz Križevaca! Možete li čitateljstvo križevačkog portala ukratko upoznati s time gdje se trenutno nalazite, gdje živite?
FP: Hvala na pozdravima. Ja se javljam iz centra Toronta, najvećeg kanadskog grada. Ovdje živim i studiram na doktorskom studiju računarstva.
KŽ.INFO: Diplomu iz računarstva primili ste 2002. godine na zagrebačkom FER-u. Jeste li prije vašeg odlaska u Kanadu radili u Hrvatskoj, imate li kakvih iskustava o uvjetima rada mladih inženjera u nas? Imate li saznanja kakva je situacija danas, u odnosu na prije četiri godine?
FP: U Hrvatskoj sam nakratko radio preko ljeta, što u struci, što izvan nje, ali nisam imao stalno zaposlenje. Po mojim saznanjima mladi inženjeri u mojoj struci kod nas imaju različite uvjete ovisno o tome što i gdje žele raditi. Ako ste zainteresirani za izravnu primjenu znanja koje ste stekli tokom studija, prilika ima mnogo, a uvjeti ovise od jednog do drugog radnog mjesta. Dok neki lako nađu posao kojim su zadovoljni, postoji i puno negativnih primjera. Od pozitivnih primjera treba istaknuti kompanije koje radnike šalju na različite seminare i doškolovanja, te time razvijaju potencijale svojih radnika na obostrano zadovoljstvo. Ima i dosta negativnih primjera. U pojedinim privatnim tvrtkama poslodavac je doslovce gonič robova. U državnom sektoru pak postoje kompanije u kojima se novac zarađuje na račun monopola koji takva kompanija ima, a jako se malo radi pravog posla. U takvim kompanijama do izraza dolaze ljudi koji se znaju dobro ulizivati, a ne oni koji su sposobni inženjeri.
Ovo nisu samo moja razmišljanja, nego konkretna iskustva mojih kolega u Hrvatskoj s kojima sam u kontaktu. Najveći problem za mene osobno je nedostatak kompanija u kojima se radi istraživački rad, jer takvih ima vrlo malo u Hrvatskoj, tako da se istraživački rad obavlja gotovo isključivo na fakultetima. Sitacija je nešto bolja nego prije četiri godine, jer se cijela računalna industrija oporavila od šoka, kao i svugdje u svijetu.
KŽ.INFO: Trenutno polazite doktorski studij računarstva na Sveučilištu u Torontu, a također ste nastavni asistent na kolegiju "Računalno sklopovlje" (Computer Hardver), što je i dio fokusa vašeg znanstvenog rada. Možete li nešto više reći o tome?
FP: Trenutno radim na implementaciji višeprocesorskih sustava na programirljivim čipovima (FPGA). To je veoma zanimljivo područje, jer mi omogućuje razvijanje niza vještina, uključujući dizajn hardvera, softvera i paralelnih programa. Tema je praktična, jer uključuje gradnju cijelog sustava, što mi daje izvrsne mogućnosti za zapošljavanje po završetku studija. Tema je također aktualna, jer se industrija sve više okreće programirljivim čipovima zbog niskih troškova inicijalne proizvodnje.
KŽ.INFO: Rodom ste iz Dropkovca, malog sela podno Kalnika. Pošto ste osnovnu školu pohađali u Gornjoj Rijeci, a srednju u Varaždinu (elektrotehničku, op.), jeste li i u kojoj mjeri bili povezani s Križevcima?
FP: Križevci su oduvijek za nas bili najbliži centar zbog bivše općine i Doma zdravlja, ali i kao izvor zaposlenja za mnoge članove moje brojne obitelji. Također imam brojnu rodbinu koja živi u Križevcima. Nažalost, s obzirom da Križevci nisu imali školu koja bi bila po mojem odabiru, morao sam srednju školu pohađati u Varaždinu.
S Križevcima sam u to vrijeme ostao u kontaktu kroz izvrsnu emisiju na Radiju Križevcima – "Ne dirajte mi krugove" koju sam u to vrijeme slušao gotovo svake subote. Kasnije, tokom mojeg dodiplomskog studija, primao sam stipendiju od privatne firme Platex d.o.o. iz Križevaca. I danas, kad dođem u posjet Hrvatskoj, Križevci su prvo mjesto koje posjetim (osim Zagreba i Dropkovca, iz očitih razloga), zbog brojne rodbine i prijatelja.
KŽ.INFO: Nedostaje li vam obitelj, ljudi, Kalnik? Koja je po vama formula da se čovjek navikne na život u stranoj zemlji?
FP: Naravno da mi obitelj, prijatelji i kraj nedostaju uvijek pomalo. Ispočetka mnogo, a kasnije se čovjek sve više i više privikne na novu okolinu, posebno kad stekne prijatelje u novoj okolini. Formula za navikavanje je puno strpljivosti i dobre volje. Čovjek mora stvarno željeti biti tu gdje jest, i biti siguran da je to što čini pravi korak.
Dodatno, dobro je ako se čovjek postepeno privikava na odsutnost od doma. Npr. ja sam u srednjoj školi već bio u učeničkom domu, i u prve dvije godine sam dolazio doma svaki vikend. Kasnije sam počeo dolaziti svaki drugi vikend. Na fakultetu se to produžilo na mjesec ili dva. Tako se čovjek polako navikne na odsutnost od onog pravog doma, i nauči stvoriti novi dom tamo gdje se nalazi. To vjerojatno ovisi i od čovjeka do čovjeka.
KŽ.INFO: Možete li reći nekoliko riječi o Kanadi? Kakav je društveni život, kakvi su ljudi u Torontu?
FP: Kanada je jedna prekrasna zemlja. Imao sam prilike putovati malo uokolo, i stvarno se čovjek može diviti njezinim ljepotama. Toronto mi se jako sviđa, jer je, unatoč svojoj veličini, prepun pitomih četvrti s obiteljskim kućama i širokim ulicama s drvoredima i pješačkim stazama.
Društveni život je ponešto drukčiji od onoga u Hrvatskoj. Ljudi se i ovdje sastaju u kafićima, samo što kafići ovdje ne toče alkohol (tome služe pubovi i barovi). Tokom ljetnih mjeseci ljudi su aktivni – odlaze na piknike, u vikendice, bave se sportom, i sl. Tokom zimskih mjeseci ljudi se više zatvore u kuće i sjede pred televizorima, djelomično zahvaljujući temperaturama koje se noću spuštaju ispod -20°C. Jedina iznimka je hokej, posebno kad se igra za Stanley Cup. Tad se svi okupe u pubovima, onima koji toče alkohol (uz smijeh, op.) i gledaju utakmice u društvu prijatelja.
Zima traje dugo, a proljeće traje oko tjedan-dva. Dok ovo pišem, vani još uvijek nema nikakve naznake zelenila. Za to treba pričekati svibanj; tad sve bukne i rascvjeta se jako brzo, nakon čega temperature brzo skoče na ljetne.
Ljudi su jako ljubazni i tolerantni prema svima, uključujući i strance, premda ponešto suzdržani. Neznanac će vas rijetko pozdraviti, pa makar vi bili njegov novi susjed. No, s druge strane, ako vi napravite prvi korak, ljudi će biti jako ljubazni i dati sve od sebe da vam pomognu ako ih nešto upitate ili slično. Ljudi su ljubazni prema strancima jer je, po nekim procjenama, pola ljudi koji danas žive u Torontu rođeno van Kanade. To se može vidjeti i po brojnim četvrtima u kojima često žive pripadnici pojednih nacija (Chinatown, Greek Town, Little Italy, Little Portugal, …). Ove podjele nisu negativne, jer se nitko ne osjeća ugrožen niti u jednoj četvrti, već jedni posjećuju druge.
Tijekom ljeta, svakog vikenda se održava nekoliko festivala na kojima pripadnici različitih nacionalnih i drugih skupina prikazuju svoje običaje, kulturu, hranu, i sl. Na takvim događanjima okupljaju se ljudi iz svih krajeva svijeta, i nema nikakvog animoziteta medju pojedinim skupinama.
KŽ.INFO: Imali ste prilike službeno putovati i po SAD-u. Možete li ukratko iznijeti vaše dojmove o toj zemlji, uz malu usporedbu s Kanadom?
FP: Da budem iskren, da nema zastava koje lepršaju posvuda, vjerojatno ne bih ni primjetio razliku. Razlike postoje, ali nisu vidljive na prvi pogled. Od američkih gradova dosad sam posjetio jedino Denver i predgrađa, pa mogu jedino uspoređivati s tim gradom. Jedina stvar koju sam primjetio na prvi pogled je više beskućnika u centru Denvera nego u centru Toronta. Također sam primjetio da su me neznanci pozdravljali u centru grada, i općenito su ljudi bili jako ljubazni. S druge strane, u predgrađima nisam osjetio nikakvu razliku u usporedbi s kanadskim predgrađima.
Inače, Kanađani se ponose sa nekoliko stvari u odnosu na Ameriku. Npr. zdravstvena zaštita je u Kanadi besplatna za sve, dok se u SAD-u zdravstvena zaštita plaća. S druge strane, mnogi Kanađani odlaze na operacije u privatne bolnice u SAD-u, jer su liste čekanja za neke stvari u kanadskim bolnicama duge. Također, Kanada ima jače i druge socijalne programe. Po meni najvažnija stvar je da Kanada nije vojna supersila, i ne ide uokolo po svijetu silom nametati svoja pravila i svoju volju drugima. Opet, s druge strane, Kanađani često ismijavaju svoju vojsku, koja je smiješno mala za toliku zemlju, a Kanada si to može priuštiti dijelom i zbog moćnog susjeda na jugu. U svakom slučaju, Kanađani se neprestano uspoređuju sa SAD-om, a stav o tome koja je zemlja "bolja" ovisi o tome koga pitate.
Jedna stvar koja je za mene kao imigranta važna je razlika u stavu prema imigrantima. U SAD-u se od imigranata očekuje da u što kraćem roku postanu dobri Amerikanci, bez obzira na svoje porijeklo i jezik (izuzetak je španjolski koji je neslužbeno drugi jezik). S druge strane, u Kanadi vlada ideja o multikulturalizmu, gdje se imigranti potiču da održavaju svoju kulturu i običaje, pa tako postoje subotnje škole na hrvatskom jeziku, nekoliko hrvatskih župa u kojima se mise služe na hrvatskom, parkovi u kojima se okupljaju Hrvati, i sl. Naravno, i druge nacije imaju slične institucije, i odnosi medju različitim skupinama su uglavnom vrlo prijateljski.
KŽ.INFO: U svojem ste poslu u žarištu napretka digitalnih tehnologija. Kakvim vidite budućnost svijeta, jesu li digitalne tehnologije već nezaobilazan dio naših života?
FP: Evo, javljam vam se preko e-maila. Nakon što završim ovo pisanje, uzet cu svoj mobitel i unijeti nekoliko podsjetnika u kalendar, nazvati jednog prijatelja, napisati SMS drugome. Kad stignem kući, uzet cu laptop i popričati s prijateljem u Hrvatskoj koristeći VoIP (glasovnu komunikaciju putem Interneta, op.). Da sam više zainteresiran za gledanje televizije, mogao bih naručiti digitalnu televiziju sa mogućnostima Video on demand i Time shifting, gdje mogu birati kada gledam pojedine emisije, i gledati najnovije filmove po mom izboru pritiskom na daljinski (umjesto odlaska u videoteku). Tehnologija očito iz temelja mijenja nas svakodnevni život, a te promjene će biti sve veće i veće u budućnosti.
KŽ.INFO: Razmišljate li o povratku u Hrvatsku? Imate li dovoljno motiva da se npr. vratite u svoj rodni kraj i tu pokrenete posao u struci, možda osnujete vlastitu tvrtku ili se zaposlite u znanosti?
FP: Povratak u Hrvatsku je definitivno jedna od opcija. Ja osobno nemam dovoljno poduzetničkog duha da bih se upuštao u osnivanje vlastite tvrtke. Što se znanstvenog istraživanja tiče, kao što sam već rekao, u Hrvatskoj nažalost nema previše mogućnosti, osim na fakultetima. Svjestan sam nedavne akcije Ministarstva znanosti za povratak znanstvenika u Hrvatsku, no pitanje je da li će taj poticaj postojati kad ja završim svoj studij ovdje. Dodatni problem je tvrdoglavo inzistiranje naših fakulteta na objavi radova na hrvatskom jeziku. Danas je većina radova koji nisu napisani na engleskom jeziku automatski osuđena na propast, osim ako se radi o nečem revolucionarnom.
Definitvno ću razmisliti o povratku, no trenutno nemam nikakvih konkretnih planova.
KŽ.INFO: Gospodine Plavec, hvala na ovom razgovoru. Redakcija križevačkog portala želi vam mnogo uspjeha u daljnjem radu, vama i obitelji lijepi pozdrav te sretne nadolazeće uskršnje blagdane!
FP: Hvala Vam lijepa. Pozdravi vama iz Kanade, te sretan Uskrs vama i svim vašim čitateljima.
Komentari su zatvoreni.