Nena Prosenečki: Kad sam dobila dijagnozu, suze su tekle kao kiša, ali odlučila sam se boriti

Svi u Križevcima znaju za Agatu, Klub žena s bolestima dojke koji ove godine slavi 10 godina rada i aktivno sudjeluje u edukaciji i senzibilizaciji svojih sugrađanki, ali i sugrađana, o tome kako briga za zdravlje i pravovremeni odlazak liječniku mogu spasiti život. Nazvale su se prema sicilijanskoj mučenici, zaštitnici žena s bolestima dojke.

Melita Miščević se 2012. godine suočila s teškom dijagnozom karcinoma dojke. Prvo je osjetila strah, a onda se počela pitati- zašto baš ja. Kad su prošle operacije, zračenja i kemoterapije, još uvijek nije bila mirna i sigurna da je najgore prošlo, ali osjećala je da mora nešto učiniti za sebe. Djeca su joj već bila velika i htjela je unijeti neke promjene i novine u svoj život.

– Udruga je bila odgovor na ta moja pitanja. Sad radim stvari koje ja volim i u kojima uživam. Nitko mi ne naređuje, moraš ovo, moraš ono. Ništa ne moram, u Klubu sam zato što to želim – kaže gospođa Melita.

Na jednom mjestu mogu obaviti sve

Od kad je u udruzi, svašta je naučila, od praktičnih stvari s kojima se susreću oboljele, kao primjerice što jesti uz kemoterapiju ili kako razgovarati o svojoj bolesti, do nekih drugih znanja. S obzirom na to da je tajnica udruge, od kad je ovdje čak se i informatički, kako kaže, malo „podigla“. Objašnjava kako gotovo sve žene iz grada i okolice koje su se suočile s ovom dijagnozom, dolaze u Klub. Praksa je već uhodana.

– Čim dr. Krešo Vlahek, radiolog iz križevačkog Doma zdravlja, nađe nešto sumnjivo, nazove me i pita, može li ovaj petak – otkriva Nena Prosenečki, umirovljena medicinska sestra i predsjednica Kluba Agata. Naime, sve Križevčanke operirao je isti operater u Institutu za tumore i on je dežuran baš petkom. Sestra Nena svakoj od njih dogovara preglede i tako funkcioniraju već godinama.

– One znaju da će biti primljene i neće čekati mjesecima. Na jednom mjestu će obaviti sve preglede i dobiti termin operacije. Ženama to jako puno znači i u tom trenutku kod njih se javlja nada da ipak neće sve biti tako crno – priča sestra Nena koja je i sama ondje ležala prije 11 godina. Prisjeća se kako je i sama mislila da se njoj bolest ne može dogoditi.

Dijagnoza kao veliki šok

– Kad je meni dr. Vlahek rekao: Nena, to ti je karcinom, ja sam se okrenula i pitala se kome on to govori. Zar meni, koja sam redovito vodila brigu o svome zdravlju – priznaje da je bila šokirana. U njenoj obitelji nije bilo karcinoma, djecu je dojila po 32 mjeseca i redovito odlazila na kontrolne preglede. Upravo samopregled spasio joj je život jer je karcinom otkriven u samom početku. Tuširala se, napipala kvržicu i već drugi dan nakon dijagnoze dr. Vlaheka nazvala je školsku kolegicu u Institutu za tumore koja joj dogovorila pregled. Strah je osjetila tek kad se vraćala doma.

– Muž i ja smo stajali u kuhinji i suze su tekle same od sebe kao da kiša pada, oboje smo plakali. Onda sam sjela i razmišljala, ako se pustim, bolest će me odnijeti u trenu. Odlučila sam boriti se – operirana je u roku dva tjedna i već tada je karcinom zahvatio prvi limfni čvor.

– Operacija nije ništa, kao da bruh operirate. Nisam razmišljala niti o kemoterapiji kad sam je prvi put dobila – prisjeća se Nena i objašnjava da je dobila četiri „frizerke“ od kojih joj je otpala kosa i četiri Taxola.

– Ljudi misle da je najstrašnije kad ti otpadne kosa, međutim ona naraste. Propali su mi periferni živci i nikad mi se nije vratio fini osjet u rukama. Kasnije sam bila 23 puta na punkciji jer mi se stalno nakupljala limfa u šupljinu iz koje su izvadili tog „račića“ – duhovita je sestra Nena.

Međusobna podrška zlata vrijedi

Objašnjava da se nakon oporavka treba pridržavati uputa liječnika i promijeniti životne navike. Psihološka pomoć je, međutim, još važnija. Psihologinja Sanela Štubelj, koja volontira u Klubu, radi individualno s oboljelima, a članice kluba su grupna terapija.

– Na druženjima i kreativnim radionicama rade ruke, ali rade i jezici. Opuštamo se, radimo mi lijepe stvari, ali tu se žene više oslobode, pitaju ono što se ne usude pitati liječnike, razmjenjujemo iskustva i podrška smo jedne drugima – pričaju članice. Od njih 43 gotovo polovica su podupiruće, a Katica Vojta jedna je od njih. Došla je još na početku, kad se Klub osnivao i ostala je do danas.

– Nena me pozvala na izlet, ja sam samo šutjela, zavukla sam se skroz otraga u autobusu da ih ne smetam. Bila sam stranac u tom autobusu. Nisam znala što ih smijem pitati, o čemu žele razgovarati… Kad smo se vraćale doma, Nena je pozvala nas koji nismo članovi da se priključimo i ja sam odmah došla – sjeća se gospođa Katica koja je izradila i statut udruge.

Još uvijek je prisutan strah od okoline

Jasno je zašto dolaze oboljele, ali kako to da i Katica redovito dolazi već gotovo deset godina, zanimalo nas je.

– Prvih par godina bila sam tihi član, a onda sam shvatila da Klub i meni pomaže. Ja sam se ovdje otvorila, opustila, naučila sam razgovarati, a to mi intimno jako puno znači – iskrena je gospođa Katica. Podupirati bolesnu ženu je jako bitno, dodaje predsjednica Kluba.

– Svaka žena bi trebala imati oslonac u svojoj obitelji, no mnoge od njih to nemaju – kaže. Upravo zato velik broj žena nakon operacije i liječenja udruzi se više nikad ne javi, ali članice Agate i to razumiju.

– Mi se svi znamo i u malom gradu žene još uvijek skrivaju da su bile bolesne i da su ostale bez dojke. Jako je prisutan sram i stigma koju žene osjećaju – zaključuje Melita.

Na selima edukacija i dalje veliki problem

S obzirom na to da su dobro upoznate sa zdravstvenom slikom u županiji, potvrđuju da se svake godine otkriva puno novooboljelih, a dobna granica se sve više spušta. Iako se uglavnom obraćaju ženama, od raka dojke obolijevaju i muškarci. Članice Kluba Agata nedavno su počele s edukacijama i po okolnim općinama, no odaziv je, za sada, izuzetno loš.

– Slabo su osviještene žene po selima. Ili misle da se to njima ne može dogoditi ili ne znaju koliko je važno, ponekad i presudno, voditi brigu o svome zdravlju – objašnjava predsjednica Kluba i dodaje da preventive ovdje nema, samo redovita kontrola i otkrivanje bolesti u ranom stadiju kad je postotak izlječenja velik, a prognoze dobre. (GPP)

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.