Saša Vukelja: ‘Da bih došla na posao, dižem se u pola pet. Ali sa smiješkom’

Foto: Jurica Galoić / Pixsell

Često nas doživljavaju kao babaroge koje naplaćuju kazne, ali to uopće nije tako, kaže mlada Križevčanka koja je najbolja potvrda te tvrdnje.

Žene joj stisnu ruku i pohvale je, dok muškarcima plaćanje dnevnih parkirališnih karti nikad nije padalo lakše. Simpatičnoj i nasmiješenoj Saši Vukelji, jedinoj kontrolorki Zagrebparkinga, prilaze gotovo svi koji automobile ostave u njezinu sektoru, a njoj, kaže, najdraži dio posla i jest kad nekome može pomoći.

Ma uzela sam najmanji broj

– Često nas ljudi doživljavaju kao babaroge koje naplaćuju kazne, ali to uopće nije tako. Svoj posao obožavam i nadam se da ću ga raditi što dulje – govori 29-godišnja kontrolorka, koja svakodnevno u zadani sektor koji nadzire putuje iz Križevaca. Diže se u pola pet, sat vremena poslije već je na vlaku, a u sedam starta sa svojom smjenom.

– Treba mi otprilike koliko kolegama treba iz Zaprešića. Nije mi to nikakav problem, iako sam spavalica. Ionako se razbudim tek na parkiralištu, kad posao počne – kaže jedina žena od 144 kontrolora, kojoj su u firmi osigurali i posebno mjesto za presvlačenje u uniformu. Hlače, majica i jakna, doduše, muške su, ali simpatičnoj Saši ni to ne smeta.

– Ma uzela sam najmanji broj i dobro je – govori sa smiješkom kontrolorka koja je studirala pravo, a nakon toga neko vrijeme radila u ugostiteljstvu, pa u Gradu Križevcima provela godinu dana na stručnom osposobljavanju u uredu za odnose s javnošću. Posao u Zagrebparkingu “upao” joj je posve slučajno.

– Preko agencije, zapravo. Imaju moje podatke i nazvali su me bih li probala raditi kao kontrolor – kaže Saša, pa dodaje kako joj na početku nije bilo svejedno. Rad vani, s ljudima, u nepoznatom gradu. Ali s vremenom, kaže, ne samo da se snašla nego je shvatila da u svom poslu uživa.

– Čitavo je vrijeme dinamično. Morate hodati, u interakciji ste s ljudima, još ako je vani sunčano, nema bolje – govori kontrolorka čijoj je obitelji isprva bilo čudno što se odlučila upravo na ovo zanimanje. Sad su, kaže, sretni jer je ona sretna.

– Brinulo ih je kako ću ja to, pa hoću li imati nekih neugodnih iskustava, zašto baš rad praktički na cesti, ali kad su vidjeli da se prvi put ujutro, i to jako rano, ustajem sa smiješkom na licu, prestali su s ispitivanjima – prepričava vesela kontrolorka, koja radi od listopada prošle godine, ali parkiranje isprva je kontrolirala u društvu starijeg kolege mentora.

Shvate da nisam ja kriva

Proces je to obuke, objašnjava, pa usput ističe i kako su “svi dečki u firmi” super.

– Pomažu jedni drugima, razvoze se kome kamo treba, a kad mi nešto zapne, bez problema mogu pitati kolegu iz susjednog sektora – kaže Saša Vukelja, pa dodaje kako su u svim dijelovima grada Zagrepčani jednako nervozni. Odnosno, pita li se nju, nisu.

– Sve ja to razumijem. Naravno da ti nije drago kad moraš platiti dnevnu parkirališnu kartu, ali ja im objasnim što je naš posao i ubrzo shvate da im nisam ništa kriva – kaže Saša, koju nerijetko Zagrepčani zamole i da im provjeri do kad im traju stanarske ili povlaštene karte.(PD)

Možda vam se svidi
  Subscribe  
Obavijesti me o
kaja
kaja

Baš je lijepo pročitati ovako optimističnu priču, koj “pršti” dobrim energijom.
Lijepo je i čuti, da mladi mogu voliti i onaj posao koji na prvu i ne izgleda baš primamljivo.
Ovo je jedan dobar primjer, kako je svaki posao dobar, ako ga tako odlučimo doživjeti.
Nekako mi se čini da smo svi skloni kukanju, i kad se neto izdvoji iz te uobičajene navike: svi smo iznenađeni.
Saši želim da je taj optimazam ne napusti, (i unatoč što mora rano ustajat), ali mislim, da će se ona u svakom poslu izvrsno snaći.
Svako dobro i SRETNO!