Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Uz blagdan sveca zaštitnika Križevaca: Ja, Marko

Foto: krizevci.eu

Foto: krizevci.eu

Još sam bio dijete, a rat i bolesti svom silinom navalili su na vrata mog doma i rodnog grada. Tih dana Hasan-paša s pet tisuća vojnika prodro je dolinom potoka Glogovnice i spalio selo Guščerovac, i sve češće bile su provale i haračenja Turaka. Moj otac službovao je kao graničarski časnik i često ga dugo nije bilo kod kuće, a onda se u gradu pojavila i kuga. Jutarnji mraz caklio se po oranicama, plave magle razvlačile se dolinama, a mi iz gradskih ulica na sve strane počeli smo iznositi mrtve. Jednog jutra i moja majka nije ustala iz kreveta. Ušao sam u sobu obavijenu mirisom zrelih dunja, a ona je u vrućici, svijajući se od bolova u trbuhu, iskašljavala ružičast pjenušav sok nalik sirupu od malina. Tog ledenog jutra, uplakan i prestrašen, pobjegao sam od kuće, trčao preko leševa koji su ležali neukopani po kućama, a kad sam ušao u crkvu, i tamo su bili.
Nitko živ nije ostao od rodbine da ih sahrani. Čitave obitelji podlegle su smrtonosnoj zarazi. Mnogi gradski plemići i bezbrojni pučani su umrli, a među umrlima bijaše i moja majka, tako sam ostao sam s ocem.
SvetiMarko02Tko sam ja? Rodio sam se 1589., u godini rođenja još jednog znamenitog Hrvata, Dubrovčanina Ivana Gundulića, i zarana sam čitajući životopise svetaca, posebno onaj svetog Ignacija Loyole, shvatio da je duhovno viteštvo značajnije i veće od svjetovnoga. Mač reže tijelo, ali duhu ne može ništa.
U druženju s ocem svijet mi je bio najbliže onom što sam smatrao rajem. Nezaboravni su bili naši odlasci u lov na rakove kad bi u samo jednom vađenju saka znali uhvatiti i po trideset komada. Mamac su obično bile ustajale iznutrice koje privlači miris raspadanja, a rakovi, izvađeni na suho, prijetili bi kliještima i živo palucali repovima. Ipak, otac moju želju da idem za svećenika, nije dobro prihvatio. Štoviše, bio je razočaran odlukom da se zaredim, on me vidio kao političara ili visokog vojnog časnika. Tadašnje prilike u rodnim Križevcima bile su teške, ratne, a kako je otac bio graničarski časnik, svi iz kuće najprije su htjeli da zbog mogućnosti karijere krenem vojničkim putem, poput njega. Tu smo se sukobili, on je više volio vojničke igre i zabave, a ja učenje i molitvu. Zato se u mom domu odigrala prava drama. Otac nije htio ni čuti za moje ideje, prijetio mi je, opisivao sve poteškoće redovničkog života: siromaštvo, neimaštinu, bezuvjetnu poslušnost, tvrdu samozatajnost, a posebno mržnju, predrasude i progone kojima su svećenici izloženi. Otad molim za sinove jedince poput mene, jer njima je najteže. Roditelji se boje da im ne izumre loza i ne vide da je najveća sreća Kraljevstvo nebesko za kojim toliko silno čeznemo. Roditelji, ne pokazujte nam kao primjer naše uspješne i poduzetne pretke, zar doista mislite da je itko odbivši Božji poziv živio sretno?
Pred opasnošću Turaka, moji sugrađani su uz pomoć nadzornika iz Italije podizali utvrde, popravljali zidine i gradili gradska vrata. U tom ratnom metežu nagledao sam se bijede slamnatih kmetskih kućeraka, okrutnosti, gladi i praznovjerja uz blatnjave carske putove. Nakon majčine smrti, otac me ipak poslao u daleki Beč u isusovačku gimnaziju. Promjenu odluke požurio je jedan ratni događaj kad se otac vratio s terena vidno uznemiren i pun sumnji u buduće dane. Njegovi vojnici pričali su mi kako su kod Save naišli na sotonski vinograd, kako su na bezbrojnim kolcima bile zabodene ljudske glave, bez noseva, očiju i ušiju, kako ih je užasavajuće bilo skidati i zakapati.
U Beč sam otišao kao jedanaestogodišnjak, 1600. godine, i tamošnju isusovačku gimnaziju završio 1607. godine. Ne otišavši, dakle, u vojnu službu kako se očekivalo, nakon Beča upisao sam trogodišnji studij na isusovačkom sveučilištu u Grazu, koji sam uspješno završio 1610. godine. Dobio sam naslov magistra fizike i filozofije, no nisam se priključio isusovačkom redu, premda mi je oduvijek bio blizak. Iz tog mladenačkog razdoblja ostao je jedan događaj kojim se ne ponosim. Jedne subote pred Božić u krcatoj krčmi slavili smo prijateljev rođendan, a on, vatreni domoljub iz Karlovca, nije mogao ne prešutjeti kako narod diljem carstva pati od zuluma i kako dvor nije briga za Hrvate. Trajalo je to prepucavanje pola sata, uključili se i drugi, studenti, trgovci, vojnici, a onda je između domaćih i stranaca izbila tučnjava. Morao sam braniti prijatelja, i osim razbijene arkade i par masnica, zadobio sam i simpatije mlade krčmarice.

Foto: croatia.hr

Foto: croatia.hr

Sve svoje noći posvetio sam knjigama, učenju, razmatranju u molitvi, i zaradio izvrsne ocjene. Tako sam zaslužio otići pohađati studij teologije u Vječni grad, 1611. godine, gdje sam upisao prestižni Njemačko-Ugarski kolegij. Rim u koji sam tada stigao još uvijek je bio centar svijeta, grad kulture, umjetnosti i znanosti. Zamislite kakav sam šok doživio prešavši put iz skromnih Križevaca do bijelog Petrovog trga. No, nisu me toliko opčinile zgrade i umjetnine od antičkih vremena, koliko živa volja, molitva i rad sve braće predvođene našim papom Pavlom V. da spasimo vjeru u Isusa Krista i njegovu Crkvu, koja se tada našla u teškoj situaciji pred navalom europskih protestanata. I dalje sam upijao znanje, i iz tih studentskih dana ostala je bilješka na latinskom jeziku, napisana mojom rukom, gdje potvrđujem: «Ja, Marko Krizin, Hrvat iz zagrebačke dijeceze…»
A u kakvom sam duhu odgojen, najvjerodostojnije govori Bula koju sam potpisao 15. srpnja 1612. godine, gdje obećajem: «…nakon studija vratit ću se u domovinu. Neću se baviti građanskim pravom niti liječništvom, niti ću živjeti dvorskim načinom života. Ako ustreba poći ću i prije u domovinu, ako to bude zahtijevalo dobro ljudi.»
Teologiju u Rimu studirao sam četiri godine i u rujnu 1615., s navršenih 27 godina, zaređen sam za svećenika. Ubrzo sam uspješno položio i doktorske ispite. Međutim, za službu profesora, upravitelja kapitulne škole i funkciju kanonika poslan sam u Ostrogon, i tek u prolasku svratio sam u svoj rodni grad. Otac je već bio narušena zdravlja i zadržao sam se do njegovog pogreba. Oca su pred smrt mučile grozne slike kojih se nagledao prolazeći Turcima poharanim selima. Tek tad je, ležeći na samrtnoj postelji, razumio moju odluku da ne idem njegovim, vojničkim putem. Tada još nisam ni slutio da se među samim kršćanima mogu događati iste strahote.
Istina je da je Otac jedan u svim vjerama, dok su ljudi ti koji se dijele, a najgori je mogući zločin kad se vjera iskorištava u službi zloga.
U Ostrogon sam doputovao 1616. godine, i ondje ostao dvije godine do imenovanja na novu službu, arhiđakona Komarna i upravitelja opatije u Krasnoj nad Hornadom u istočnoj Slovačkoj, nedaleko od Košica. Grad Košice u ono vrijeme bio je svojevrsna metropola istočnog dijela gornje Ugarske, današnje Slovačke, imao je gospodarsku snagu, politički i prometni značaj.
U pismu koje sam pisao 4. travnja 1619. svom biskupu, priznao sam kako mi ekonomski poslovi u opatiji ne leže: «Ne možemo svi sve. Jedan može jedno, drugi drugo. Moja je narav takva da ne mogu biti upravitelj imanja. Stoga molim da mi se odredi drugačiji način služenja u kojem ću biti korisniji.» Prije svega, smatrao sam se dušobrižnikom nemoćnih, poglavito siročadi i bolesnih. Tih mučnih godina, dok zemlju tresu krvavi vjerski sukobi, mnogi su sa svih strana dolazili slušati moje propovjedi, a ja sam im svim srcem htio približiti nauk Isusa Krista i nebeskog Oca koji nas jednako ljubi. Uistinu, nikada nisam držao političke govore, što su i tamošnji kalvinisti znali cijeniti. Svatko zaslužuje svoje mjesto prema evanđeoskim djelima i prema držanju Deset Božjih zapovijedi, od slavnog Lutera, Kalvina i Zwingla, do naših katoličkih svećenika i biskupa. Samo znajte, Božji naum ne trpi svjetovnu slavu i uznositost, tko bi od svijeta slavljen i čašćen, u Bogu bi ništavan.

krizevci.net

krizevci.net

U tadašnjoj Europi kroz desetljeća se raširila anarhija, preuzimala su se crkvena imanja, mnoge župe ostajale su bez župnika, prelazilo se iz jedne vjere u drugu, katkad svojevoljno, katkad pod prisilom, a najčešće zbog bogaćenja i podjele plijena. Širile su se dezinformacije, trajala međusobna optuživanja i sukobi među plemstvom i mjesnim moćnicima, dok sam narod često nije ni shvaćao te promjene. U tom kaosu izbio je i Tridesetogodišnji rat u kojem je nestalo neizmjerno mnogo nevinih života i naraštajima se nije mogao uspostaviti normalan život i stabilan mir. Božje je čudo da Hrvati nisu značajnije osjetili prodor protestantskih ideja, što bi tek bilo da je kao kod drugih naroda sjever domovine postao protestantski, a jug ostao katolički? Tako mali i rascjepkani, nikad slobodne domovine ne bi bilo.
U tom ratnom metežu, 1619. došlo je i do ustanka sedmogradskog plemića Gabrijela Bethlena, a dio njegove vojske pod vodstvom Jurja Rakoczija krenuo je na Košice pred čije zidine stižu 2. rujna 1619. Tamo sam sa dvojicom braće isusovaca, Stjepanom Pongraczom i Melchiorom Grodzieckim, dočekao opsadu grada.
Stjepan Pongracz bio je najstariji, i za razliku od mene i Melchiora, on je u Košicama bio kao kod kuće, jer je rođen u nedalekoj Sedmogradskoj u Rumunjskoj, u madžarskoj obitelji i to u gradu Alba Julia, 1583. godine. Sedmogradska je u to doba bila puna unutarnjih napetosti i sukoba. S jedne strane bili su tamo znameniti katolički nadbiskupi Olah i Pazmany, a s druge strane sedmogradski knezovi koji su se zbog titule ugarskog kralja udruživali s ugarskim protestantskim plemstvom, pa i s Turcima. Osim toga taj je kraj postao i bedem kalvinizma, i u takvoj sredini odrastao je brat Istvan-Stjepan Pongracz. U Kluži je pohađao isusovački kolegij, zatim je uslijedio novicijat u Brnu gdje je 11. srpnja 1604. godine položio prve redovničke zavjete, da bi u Pragu nastavio studij filozofije. Putovao je u Ljubljanu, Klagenfurt i Graz, gdje je završio studije za svećenički poziv. U ono vrijeme carski zapovjednik Košica, general Andrija Doczy tražio je od isusovaca da u Košicama osnuju stalnu misiju, jer su tu katolici bili napušteni i nezaštićeni od vatrenog kalvinskog propovjednika Alvinczyja. Poglavari su odlučili da kao najsposobnijeg za tu značajnu službu i za tamošnju tešku misiju pošalju upravo oca Istvana Pongracza. O djelotvornosti njegova rada ostavio je svjedočanstvo sam kalvinist Alvinczy, izjavivši da ni on ni nova vjera, protestantizam, nemaju velike nade dok god živi taj isusovac. Isti taj vatreni kalvinist i propovjednik Alvinczy poticat će kasnije okupatorske vojnike na likvidaciju nas svećenika i drugih viđenijih katolika, kako bi na taj način «očistio» Košice, izdavši na najgori način i ideale svoje nove vjere. Alvinczy i ostali agitatori širili su vijesti «da papisti žele na silu preuzeti protestantske posjede i nametnuti svoju vjeru». Tako su pripremali Košičane da u Bethlenovim vojnicima gledaju osloboditelje.

Foto: foto.lugomer-pomper.com

Foto: foto.lugomer-pomper.com

 

Tih posljednjih mjeseci susretao sam se sa Stjepanom Pongraczom koji je tada upravljao imanjem nedaleke opatije u Krasnoj nad Hornadom, zajedno smo obavljali duhovne vježbe u humennskom isusovačkom samostanu. Cijenio sam njegovu nenametljivost, dobrotu i revnost u brizi za svakog u potrebi.

MucenikatriDrugi subrat u mučeništvu, isusovac Melchior Grodziecki, rodio se u Tješinu 1584, mjestu uz moravsko-poljsku granicu. Njegova obitelj je i s majčine i s očeve strane dala dosta redovnika, svećenika, pa i biskupa, poput njegovog strica Jana, osnivača isusovačkog kolegija u Brnu. Djetinjstvo je proveo u obiteljskom gnijezdu u Tješinu, a roditelji koji su bili vrlo odani Crkvi, jamčili su dječaku dobar odgoj koji je poticao razvitak kršćanskih ideala, uključujući i redovnički poziv. Stoga je otišao na kolegij u Beč, pa na novicijat u Brno gdje je položio redovničke zavjete. Mladog 21-godišnjega isusovca čekao je još studij koji predstavlja pripremu za svećeništvo i apostolat. U Neuhausenu je studirao retoriku, u Pragu filozofiju i teologiju, a uz studije Melchior se posvetio i glazbi pa je djelovao kao dirigent zavodskog orkestra. Zaredio se u kapelici praškog sirotišta. Tada je izbio Tridesetgodišnji rat i češki protestanti okomili su se ne samo na carske predstavnike, nego i na katolike, a posebno na isusovce. Zbog toga su isusovci počeli napuštati Prag, povlačeći se prvo u Moravsku, a širenjem pobune i dalje, u Slovačku. Registri trnavskog kolegija svjedoče da se u kuću nisu mogle smjestiti sve izbjeglice. Tako se Melchior sklonio u obližnje Košice gdje je počeo djelovati kao kapelan carske vojske. Bio je podoban za takvu djelatnost budući da je znao njemački, poljski, češki i druge jezike kojima se služila miješana carska vojska. 16. lipnja 1619. godine, dva i pol mjeseca prije smrti, u Humennom je stavio svečane redovničke zavjete koji su predstavljali javni i neopozivi čin posvećenja Bogu, a nakon toga stiže u Košice gdje ćemo zajedno krenuti trnovitim Božjim putem.
Kad je pobunjenički zapovjednik Rakoczi s vojskom opkolio grad i zatražio predaju, uslijedila je prava drama između carskog generala Doczyja koji se nalazio u gradu i gradskog poglavarstva koje je pokušavalo posredovati da se sve riješi mirnim putem. Nakraju, poglavarstvo je ipak pustilo Rakoczijeve vojnike i oni su odmah uhitili generala Doczya i vezanog ga odveli u Šariški Potok u Madžarskoj, a oko Kraljevskog doma gdje je bilo sjedište katoličke misije i u kojem smo se nas trojica svećenika našli, postavili su straže.
Nismo mogli izići iz kuće, niti su nas prijatelji smjeli posjećivati pa nismo znali što se vani zbiva. Poslali smo poruku pobunjeničkom zapovjedniku Rakocziju da ne razumijemo zašto smo zatvoreni jer nismo počinili ništa protuzakonito, i da ako imaju nešto protiv nas, spremni smo izići pred sud sve razjasniti. Molili smo nove vlasti da nam se dopusti izvršavanje svećeničkih obveza jer je košički katolički puk ostao bez dušobrižnika. Kao odgovor dobili smo poruku da se strpimo i da ćemo ubrzo saznati što nas čeka. Zatim smo zatvoreni u prostoriju u kojoj smo trpjeli hladnoću, glad i žeđ. Nakon toga duge sate provodili smo klečeći i moleći, uzajamno se hrabreći. Uzalud smo molili kruh i vodu, stražari su nam tek u petak podlo i podrugljivo bacili meso, ali smo ga mi odbili. Zatim se pojavio Rakoczijev opunomoćenik koji nam je ponudio zaštitu ako se odreknemo «papističke vjere». No mi smo ga odbili jer se vjere nismo htjeli odreći.
Najznačajniji svjedok svijetu onoga što će uslijediti bio je Stjepan Eperjessy, domar i sakristijan Kraljevskog doma, jer se stalno vrtio oko vojnika i kroz vrata slušao sve što se u tamnici događa. Rakoczi se razbjesnio saznavši za naš odgovor pa je poslao svoje hajduke da orobe ‘papiste’, što su ovi psujući nas, pljujući, i učinili, te su još u obližnjoj kapelici oskrnavili predmete posvećene za službu Božju, uništili oltar, ispovjedaonicu, stolice i klupe. Zatim su od nas tražili otkupninu, braća isusovci su naglašavali da su siromasi i da nemaju čime platiti, dok sam ja bio spreman platiti, pod uvjetom da nas sve puste, samo kod sebe nisam imao ništa. Pobješnjeli hajduci zaprijetili su da će nas ubiti, a ja sam ih na to pitao zašto. «Jer ste papisti!», glasio je odgovor praćen psovkama. Tada smo zajednički izgovorili: «Iz takvog razloga spremni smo umrijeti.»
Vrhunac martirija nastupio je u noći 6. na 7. rujna. Grupa ljudi naoružanih raznim spravama za mučenje, vođena stanovitim Janom Lajošem, upala je u prostoriju. Bilo smo žedni, promrzli, a oni su nas počeli tući, udarati nogama i trgati s nas odjeću. Zgrabili su Stjepana, divljački ga tukli i palili bakljama, a on je bez prekida molio. Zatim su ga za ruke objesili o gredu i gorućim mu bakljama palili bokove, sjekli ga helebardama pa su mu visjeli komadi mesa i vadili su mu utrobu. Drugi su nam za to vrijeme gurali prste u cijevi pušaka i tako ih lomili, a mi smo čitavo vrijeme naglas molili.
– Isuse…Marijo… – iskrivljenim krvavim usnama još stigoh izgovoriti.
Izmrcvareno tijelo, odsječene glave, bacili su u otpadnu jamu iza zgrade.
Uistinu, iz generacije u generaciju, uvijek je riječ o dijeljenju svijeta. I to nije dijeljenje istoka od zapada, lijevih od desnih, sjevernih od južnih, nego uvijek dijeljenje svijeta, ploda od kukolja. U tome je životna mudrost, rastemo li darivajući plodovima roditelje, djecu, supružnika, rodbinu, prijatelje, kolege s posla, jesmo li spremni živjeti ekumenizam uz druge i drugačije, obrađujemo li svoj duhovni vinograd i imamo li plodove, ili smo pusto polje korova gdje raste samo pohlepa, zavist i osveta, a neprijatelji su svi koji nisu kao mi… Razulareni hajduci opet su se vratili Stjepanu Pongraczu, bio je tijelom izuzetno čvrst muškarac, zato je usprkos strašnom mučenju ostao pri svijesti i sve promatrao s molitvom na usnama. Zahtijevali su da prizna urotu u Humennom, no on nije znao ništa o nikakvoj uroti. Zatim su ga ispitivali o stvarima koje je mogao saznati iz ispovijedi. Ali Pongracz se nije dao slomiti, zato su nastavili mučenje, neprestano ga pozivajući da napusti papiste i prijeđe na «novu i bolju vjeru». Osim što su ga tukli, sjekli i pržili, još su mu konopcem omotali glavu i tako je stezali da mu je pucala a oči iskakale iz duplja, dok mu je iz sljepoočnica izbio krvavi znoj.
Život čine malena, skrovita i bogougodna djela: neiskvaren pogled i osmijeh, milosrdna ruka, blaženi trenuci i stvarčice koje žive i rastu u sjećanju. U tome svatko prema svojoj savjesti odlučuje kojim putem ići. Ja nisam umro da bih bio sjeme budućih osveta, vjerskih prijepora i svađa, već sam položio život za naše pomirenje. Gospodin nije došao suditi svijetu, već ga je došao spasiti. Moje mučeništvo ima smisla samo ako znamo da je to bilo zbog Onoga koji ukazuje na blagost, strpljenje, na oca koji prima natrag rasipnog sina, na milosrdnog Samaritanca, na opraštanje preljubnicama, koji se ne ljuti čak ni na svog izdajicu, i koji nasljedniku Petru naređuje da se nikada ne posluži oružjem.
Kad su nestali znaci života, Stjepana su skinuli i bacili u onu istu jamu. Ali njegov nevjerojatno jak organizam nije bio mrtav kako se činilo i on je u prljavoj jami došao k svijesti, njegove jauke čuo je domar Eperjessy pa mu je došao pomoći. Nakon dvadeset sati gorih od smrti i ovaj mučenik je preminuo, uspjevši još iskazati domaru svoju ustrajnost u vjeri. S tim u vezi oživljavaju riječi svetog Pavla: «Muke ovoga svijeta ne mogu se usporediti s budućom slavom koja nas očekuje».
Treći svećenik Melchior morao je promatrati masakriranje svojih prijatelja. I njemu su ponudili da prijeđe na novu vjeru, nudeći mu posjede i priznanja. Ali nepokolebljivi svećenik ni za što na svijetu nije htio izdati svoju vjeru. Nakon mučnog zlostavljanja i njega su u noći, dok se Stjepan još nije osvijestio, bacili u smrdljivu jamu. Domar Eperjessy imao je tešku noć, kao i drugi svjedok ove neljudske drame, udovica Sofija Gadoczy, koja je stanovala uz Kraljevski dom. Prozor prostorije sa zarobljenicima gledao je na njezino dvorište, tako da je vidjela mnoge postupke hajduka. Čula je jauke mučenih i prepoznala glasove.
Vijesti o barbarskom ubojstvu brzo su se raširile Košicama, što je izvršiteljima odgovaralo jer su htjeli zastrašiti katolike. I protestanti koji su sačuvali imalo osjećaja za pravednost, bili su potreseni. Ubiti nekoga zbog vjere bilo je u suprotnosti o vjerskoj slobodi koju su tražili za sebe. Košički katolici nisu se dali zastrašiti, nego su odmah zatražili da im se predaju mrtva tijela, no nova vlast ih je tajno pokopala u noći. Gradski krvnik imao je tu mogućnost da vidi tijela. Priznao je da on, iako je stručnjak u mučenju i ubijanju, tako nešto ne bi uspio učiniti…

EPILOG
Deset dana nakon ubojstva svećenika stigao je u Košice i sam sedmogradski knez, vođa pobune Gabrijel Bethlen. Sazvao je sabor koji ga je «jednoglasno i slobodnom voljom» izabrao za poglavara i kneza Ugarske i Sedmogradske. Košičke moćnike pritiskala je odgovornost za ono što se dogodilo, pa su u uvodnoj bilješci s početka zasjedanja zapisali: «Nismo pozvali svećenike zato da bismo progonili rimsku ili neku drugu vjeru…», te su se otada prema javnosti nastojali opravdati različitim proglasima i službenim bilješkama.
Proces beatifikacije i kanonizacije košičkih mučenika bio je višestoljetan, i tek nakon pozitivnih odluka mnogobrojnih komisija, svečano proglašenje blaženima potvrdio je papa sv. Pio X. 15. siječnja 1905. godine, a proglašenje svetima papa Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. godine na svečanom liturgijskom slavlju u Košicama pred oko tristo tisuća ljudi. Papa Ivan Pavao II. je kod kanonizacije istaknuo da Marko nije umro protiv kalvina, nego protiv ondašnjeg načela «čija država – njegova religija», zbog koje su obratno i mnogi protestanti stradali od katolika. Domovinska proslava kanonizacije sv. Marka Križevčanina održana je 10. rujna 1995. godine u Markovim rodnim Križevcima, a predvodio ju je zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić.

wpDiscuz