Te godine, kad sam krenuo u V. razred osnovne škole, stigla je “okružnica” kojom se pozivaju zainteresirana djeca da se upišu u muzičku školu kako bi učili svirati puhačke instrumente, i drugi poziv da se učlanimo u Šahovski klub “Kalnik” Križevci.
U prkos strogim kriterijima moje majke što je za mene dobro i poželjno, a što nije, vjerojatno je zaključila da nije loše da nešto učim i budem na toplom, pod paskom starijih, i odazvao sam se na oba poziva. Postao sam član šahovskog kluba koji je vodio gospodin Jurica Firis, a u muzičkoj školi počeo nas je podučavati Matija Pajor zvani Tatek, koji je bio i dirigent gradskog puhačkog orkestra.
Bilo je nekako zgodno što je Tatek bio i “zadrti” šahist, pa smo poslije muzičke nastave odlazili u šahovski klub, a sve je bilo u istoj zgradi, i igrali smo do kasnih sati.
Vjerojatno me je Tatek naučio i prve šahovske poteze, ili bar neka otvaranja i “šahovski” razmišljati, ali njegov vječiti rival bio je Đukica, postariji milicajac, koji je igrao istim žarom kao i Tatek. Za vrijeme odigravanja partija, oni bi jednostavno zaboravili da postoji svijet i izvan šaha, i premda u vječitom odmjeravanju snaga, nikada nisu zaključili tko je definitivno bolji.
Od starijih i najboljih šahista tu su bili gospon Jurica, pa Markas, Toni, Popač, a od srednje generacije najjači su bili Beli, Čaba, moj bratić Zlatko i još neki.
Ja sam bio u nekoj kategoriji pionirskog podmlatka. I nas su pomalo spremali za prve turnire i osvajanje IV. kategorije. Među nama klincima posebno se isticao Švrćo, Tonijev brat, koji je ponekad znao “zagorčati” život i starijim igračima.
Bila je skoro sredina veljače, a ja sam se vraćao kući negdje oko 23 sata, premda sam trebao doći kući još sat ranije. Stazu kroz Nemčićev park prekrio je novi sloj snijega, a iza mene su ostajali novi tragovi prvoga prolaznika. Grad je u tišini snivao svoj zimski san, a noćnu tišinu remetila je samo “škripa” mojih koraka. Reklo bi se, bila je “ciča” zima. Zdenac kod Hiršla bio je skoro do polovice zameten snijegom, a cijev i odvod okovani ledom od uzastopnih smrzavanja. Oko bunara valjalo je i pripaziti jer je zbog izlijevanja vode za vrijeme pumpanja znalo biti smrznutih dijelova asfalta koji su prekriveni novim snijegom bili opasnost za slomiti nogu.
Cesta u Baltićevoj bila je posebna opasnost za neoprezne ili neinformirane. To je bilo naše sanjkalište, a snijeg toliko uglađen da i za vrijeme sanjkanja nismo mogli ići sredinom u brdo, posebno na mjestima gdje su bile sklizaljke ponekad i desetak metara duge. Za njihovo korištenje trebalo je imati samo dobre cipele s kožnatim đonom i besplatna vožnja bila je zagarantirana. Prekrivene novim snijegom, te su opasnosti bile nevidljive, ali stalno prisutne.
Čak je i nogostup kojim sam hodao imao bar dvije ili tri sklizaljke pod novim slojem snijega, ali ja sam ih vješto koristio za brži povratak kući.
Na raskršću kod crkve sv. Križa treperila je ulična svjetiljka razapeta preko sredine ceste. Već prorijeđene pahulje snijega poigravale su se nošene ponekim naletom vjetra, a meni je bilo skrenuti u moju Supilovu, donekle u strahu što će mi mati reći zbog toga što opet kasnim.
Pred kućom nije bila ulična lampa, pa je tek bjelina snijega davala neku polusvjetlost. Škripa starih ulaznih vrata navijestila je da netko dolazi, a mati je čekala sjedeći na krevetu uz svjetlo prigušene petrolejke i već ugaslu peć.
Kad bih skinuo cipele i čarape, noge su mi obično bile mokre pa je iz lonca trebalo nagrabiti tople vode da ih operem i ugrijem, a čarape su se sušile na “banjku” ili u roru ako još nije bio prevruć.
– Pa ti mene nikada ne slušaš! Zašto ne dođeš kako sam ti rekla, a znaš da sutra moraš u školu. A ja trošim petrolej, mjesto da spavamo. Ni drva više nema, i samo nas Valentinovo može spasiti – govorila je mati, a ja sam šutio, no znao sam da računa ne veliki godišnji sajam, 14. veljače, pa ako nam se posreći u trgovini starom robom, život bi bio bar malo lakši.
– Muljtiplikant, muljtiplikator; diferencija, divizija, muljtiplikant… - Još i danas mi zvuči u ušima glas profesorice Borković, moje prve razrednice, i te riječi koje je jezgrovito i čisto izgovarala stotine puta, učeći nas računske operacije u matematici.
Profesorica je bila žena kasnih srednjih godina, sićušna, uskoga lica, kratke kose uredno začešljane prema nazad u neku vrstu punđe. Naočale je stavljala samo povremeno, a onda je posebno djelovala kao stroga i ozbiljna profesorica.
Još i ranije nego mi je postala razrednica, odlazili smo k njoj kući jer je mami davala staru robu za prodaju, uglavnom od kćeri Mucike koja je prerastala stvari kao i sva djeca. Zbog toga “poznanstva”, mislim da je mati kasnije tražila i pogodnost da koji puta izostanem iz škole kad smo mi odlazili na naša lutanja sajmovima i selima u potrazi za zaradom.
Zima je pritisnula, a mati je govorila – samo da nam je preživjeti veljaču, onda će biti lakše. A ja sam živio između škole, slobodnih aktivnosti, posjeta babi Heleni i teti Miri koja bi ponekad znala rćči – ja ću tebi složiti krpice sa zeljem – znajući da nikada nisam bio previše sit.
U tim zimskim mjesecima svakodnevno smo se sanjkali. Naša Baltićeva ulica bila je idealna za sanjkanje; dovoljno strma da se postigne brzina, ni prekratka da uživancija potraje, ni preduga da treba predugo hodati “u brdo” nakon spusta. Nije bila ni previše prometna jer je vodila “nikuda”, u dvorište “MUNJARE”, za razliku od Potočke, Puklavčeve i Kosovog brijega koje su bile ipak prometnije, mada je promet u ono vrijeme bio relativan pojam.
Već u predvečerje dolazili su oni manji, često u pratnji nekoga starijeg, a mi veći poslije škole ako je bila poslije podne, a oni veći i stariji još i kasnije. Uglavnom, skupila se “družina” stotinjak sanjkača, a ti najstariji ostajali su i do ponoći, dok su oni najmlađi već odavno morali kući.
Saonice su bile svih mogućih tipova i porijekla nastajanja, ali uglavnom je to bila domaća radinost pojedinih stolara ili “uradi sam” majstora. Sjećam se jednih velikih metalnih saonica koje su bile posljednje dostignuće bravarskoga zanata, a zvali su ih “trambulin”. Ne znam tko je bio vlasnik, ali pamtim da se na njih moglo utovariti i deset ljudi koji bi u bjesomučnom zaletu skakali na njih poput današnjih sanjkača u bobu, jedan za drugim, preko drugog, neki bi promašio i ostao ležati u snijegu s druge strane saonica, a saonice su jurile, jurile… Svi bi uglas vikali – čuvaaaj… čuvaaaj… i nestali u dvorištu “MUNJARE” s apsolutnim rekordom u dosegnutoj daljini, gotovo do potoka Vrtlina.
I obične, dobre saonice postizale su veliku brzinu s dva, tri sanjkaša. A padati, sudariti se ili “pobrati” nekoga pješaka bila je normalna pojava. Letjeli smo na sve strane, mokri, zadihani i znojni od napora uspinjanja, ali ne pamtim da je bilo polomljenih i bolesnih zbog tih aktivnosti.
Ja nikada nisam imao svoje saonice i uvijek sam se morao nekome “prikrpati” ako se je smilovao, ili sam koristio mogućnost sklizanja po ustakljenim sklizaljkama dugim i deset metara. I tu je bio cilj doseći što dalje, ali s gumenim đonom nije bilo previše uspjeha.
Ne znam kojom igrom slučaja, ali imao sam sličuhe (klizaljke), koje je mama vjerojatno dobila od nekoga za prodaju, pa sam ih jedno vrijeme koristio. Po zaleđenoj cesti našega sanjkališta, jurio sam nizbrdo, plovio četveronoške s nosom u ledu ako sam naletio na metalnu šahtu kod crkve sv. Križa, i opet, sve ispočetka…
A kod žalosne vrbe, na ostatku ribnjaka gdje je danas Bukvićevo igralište, imali smo klizalište. Veliki momci igrali su hokej, ne pamtim sve, ali sjećam se Pere, Tomača, Jude… pa se i tu skupljalo poveće društvo klizača.
U ono vrijeme klizaljke nisu bile u kompletu s cipelom, nego su se pomoću četiri obujmice ključem učvršćivale na đon bilo kojih cipela. I to je bio moj problem. Uvijek sam imao stare i iznošene cipele, s tankim ili nedovoljno jakim đonom, dok mi ga jednostavno jednoga dana klizaljka nije posve otrgnula od gornjega dijela jedne cipele. Ne pamtim kako sam preživio prijekore mame kad sam sav u strahu došao kući, a možda sam i dobio koju pljusku zbog te moje nesreće.
Subotama smo redovno odlazili na sajam, ali u tim mjesecima pravih zima znalo se je dogoditi da je baš dan ranije snijeg zameo putove, pa ljudi sa sela nisu mogli doći, ili oni kojima nije bila prijeka sila da nešto prodaju odgađali su dolazak za neku drugu priliku.
Ali za veliki, godišnji marvenski sajam na dan sv.Valentina, svi su računali kao na nešto važno, što ništa ne može poremetiti.
I mi smo se posebno pripremili. Mati je nagomilala stare robe za prodaju i samo smo čekali taj dan.
Kad je konačno osvanuo, odnijeli smo robu na “plac” i zauzeli položaj s južne strane Pravoslavne crkve, jer tamo je bila tržnica u to vrijeme. Redovno je dolazila i naša konkurencija: gospa Klara, Cveta, gospa Božićka i druge, a mati bi bacila pogled da vidi što one imaju za prodati, i koliko bi nam to moglo štetiti.
Ja sam ostao čuvati robu, a ona mi je rekla cijene ako bi tko pitao, pa je ponovo otišla kući po ostatak robe jer najednom nismo mogli donijeti.
Zima je ledila zrak u nosnicama, tapkao sam na mjestu da ugrijem noge, zeble su me ruke, ali ništa nije pomagalo. Samo uvjerenje da će trgovina dobro proći, da će biti neke zarade, a onda je lakše sve loše zaboraviti. Mati je zazivala Boga i sv. Valentina da usliše njene molbe, a izgleda, tom su prilikom čuli njen glas.
Jadnoga je dana jednostavno rekla – sutra idemo u Zagreb da ti kupimo nove zimske cipele. Ne pamtim da li je postojao i neki drugi razlog odlaska u Zagreb, kao i zašto nismo kupili cipele doma, ali otišli smo. Hodali smo Ilicom, od izloga do izloga, dok nismo ugledali jedan i u njemu one “prave” – gojzerice. Na prodavaonici je pisalo ALPINA – ŽIRI. Bila je to slovenska firma, pojam za takvu vrstu obuće. Danas bi rekli – brend.
Kad smo ušli i rekli što želimo (da li ona, ja ili zajedno), trgovac je pitao koji broj, a nakon rečenoga broja 37, ustanovio je da je ta veličina rasprodana jer je zima bila pri kraju. Tek moje suze razočarenja natjerale su ga da izvadi one iz izloga, jer je rekao da to ne prakticiraju. Nažalost, te izvađene iz izloga bile su broj 36, ali svejedno sam ih probao. Malo sam stisnuo zube kad mi je palac dodirnuo špicu i malo se zgrčio, ali sav sretan rekao sam da mi ipak pašu. Bile su skupe kao “drago kamenje”, ali postale su MOJE.
Cipele gojzerice koje nije mogao imati baš svatko. Lijepe, smeđe-crvenkaste boje, s ušivenim jezikom kopčale su se do polovice žnirancom kroz rupice, a druga polovica se vezala križno pomoću alkica. Na peti su imale utor za skijaške okove, a sprijeda ispupčenje koje je ulazilo u vez skija. Iznutra su bile podstavljene kožom pa su bile nepromočive. Konačno, imale su debeli, jaki đon, kao stvoren za učvršćivanje mojih klizaljki. Još dok smo ih kupovali, mati ih je pomirisala da se uvjeri da su sigurno od prave kože. I ja sam ih gledao i mirisao poput nje, pa i danas pravu kožu prepoznajem po tom mirisu.
Kad sam prvi puta učvrstio klizaljke, metalne su hvataljke ostavile duboki trag u koži đona pa sam dobio ozbiljne prijekore. Ali veći je problem bio – stvarno su me žuljale. Da doskočim jadu, prestao sam nositi bijele štrikane ličke čarape, ali onda me je zeblo.
Ali ni tada mojoj sreći nije bilo kraja.
Usprkos mome oduševljenju i sreći koju sam doživio zbog tih cipela, jednoga sam dana ipak morao priznati da su mi pretijesne. Na nekom od sljedećih sajmenih dana mati ih je prodala, a ja više nikada nisam imao prave gojzerice.
Ostalo je tek sjećanje na sv. Valentina i Valentinovo, sajmeni dan u gradu, kad mi je samo Nebo omogućilo da bar nekoliko dana budem sretan.
Komentari su zatvoreni.