Naša posla

Iznenadio sam se kad sam na www.krizevci.hr pročitao vijest da je Turistička zajednica organizirala natječaj za izbor razglednice grada Križevaca za 2010. godinu i dala mogućnost građanima da odluče glasovanjem. Pa kaže da je grad posjetilo pedesetak eminentnih fotografa iz cijele Hrvatske i od stotinjak prispjelih fotografija, odabrano je 28 (ne kaže se tko je odabrao).
Moram reći odmah na početku – ja sam u sukobu interesa! Zašto? Zato što nisam eminentni hrvatski fotograf, ali dosad sam napravio tridesetak razglednica Križevaca, od kojih je šest rješenja i odštampano, a ostale u vidu gotovoga predloška čekaju bolja vremena, ili da se nekome od nadležnih „prosvijetli“. Bez lažne skromnosti, moje su fotografije bolje od mnogih prispjelih od eminentnih fotografa, što ću pokušati i predočiti priloženim. Pa, u čemu je problem? U podcjenjivanju i ignoriranju domaćih, koji su najbolji dok ih trebaju, pogotovo – besplatno.

Svojevremeno je stigla ponuda jednog renomiranog časopisa da se predstave Križevci na dvadesetak stranica u stotom, jubilarnom broju. Zašto ne? Sve što ide u prilog popularizaciji grada, ljudi i događaja, svakako je prihvatljivo. I ponuda je prihvaćena.
Bilo je rečeno da će doći renomirani novinari i fotografi koji će snimiti reprezentativne fotografije, napisati tekstove, i uspjeh ne može izostati.
Prisustvovao sam nekim razgovorima; direktor časopisa bio je pomalo pun sebe i svojega znanja i iskustva, a ja sam primijetio da baš i nije moguće u jednome danu snimiti fotografije koje bi prezentirale grad na primjeren način.
Uslijedile su pripreme za snimanje gradskih društava i udruga, razgovori s kompetentnim osobama, osigurani su adekvatni „materijali“ o Gradu i, manje-više, sve je servirano „na taci“. Došli su i renomirani redakcijski fotografi i obavili posao u jednom danu.

Nakon kratkog vremena, uvažena izdavačka kuća predložila je izgled priloga o Križevcima, i za čudo, kompetentni su organi glatko odbili prijedlog kao – nezadovoljavajući za prezentaciju grada. Koje li drskosti, od jednoga maloga gradića, tamo negdje u provinciji! Zar je moguće da oni, ti i takvi, odbiju prijedlog svih njih, tako renomiranih?
No, kad je već ispalo tako, ipak je valjalo zamoliti i nekog domaćeg, ne renomiranoga fotografa, da ustupi svoje fotografije, ne bi li se nastali problem riješio. Jasno, bio je to logični potez, jer dobre se fotografije ne snimaju u jednom danu, nego godinama.
I sve bi bilo riješeno vrlo brzo i jednostavno, da moj uvaženi kolega po kameri nije spomenuo da bi te fotografije i nešto koštale. I cijela je zamisao tako propala zbog novca…
Kad je situacija postala ozbiljna jer je časopis već kasnio nekih 15 dana od termina kad je trebao izaći, obratio mi se Gradonačelnik s molbom – spašavaj situaciju. U pitanju je Grad, promidžba, ugled, a zbog ugleda i fotografije moraju biti na nivou. I što ću? Kad je u pitanju ugled i prezentacija moga Grada, dužnost mi je da pomognem. Ali kako, kada, – odmah – kaže mi on, – otiđi u 12 u hotel i nađi se s direktorom, pa sve dogovorite.

Sjednem za stol k direktoru, a on, učinio mi se nekako „manji“, ponizniji, prijazniji, ne bi čovjek ni pomislio da je do tek pred koji dan bio nedodirljiva veličina.
Objasni čovjek što bi od prilike trebao, a ja kažem – u redu, sve ja to imam, samo bih trebao pronaći u velikoj masi fotografija koje posjedujem. Ali za kada vi to trebate? Sutra ujutro – kaže on meni – i badava sam tvrdio da mi treba dva, tri dana, pristao sam – sutra ujutro. Nikakvu naknadu nisam ni spomenuo, nisam se ni sjetio, jer bio je u pitanju ugled Grada, pa i časopisa koji kasni, a i gradonačelnik me je zamolio… Gotovo nisam ni popio kavu do kraja, već sam odjurio kući i bacio se sa sinom na posao. Negdje oko dva sata u noći, imali smo širi izbor od oko 300 fotografija, pa smo smanjili na 100, da bi definitivno završili na 67 koje smo snimili na CD. Drugi dan u 8 sati sam ih, opet u hotelu, predao direktoru.
Časopis je izašao, a mojih je fotografija bilo upotrijebljeno 42, od čega jedna na naslovnici. Sve u svemu, izgledalo je to pristojno, da ne kažem dobro, i osjetio sam neko zadovoljstvo što je problem riješen uspješno.


Nakon kratkoga vremena, pojavila se i druga brošura o Križevcima kao samostalno izdanje iste izdavačke kuće, ali tada sam se pomalo razljutio. Pa odem gradonačelniku i kažem – čekaj malo, ja sam dao fotografije za prilog u časopisu, a ne da ih koriste u nedogled i na tome zarađuju. Komentar je bio da su ono to otisnuli vrlo jeftino po komadu, a ja sam samo primijetio da je to moguće, ali zbog toga što koriste fotografije besplatno, ali i neovlašteno.
Osim toga, oduzimaju nam posao. I tu padaju svi veliki projekti „očuvanja radnih mjesta“ jer stvar je vrlo jednostavna. Posao treba dati, ili bar ponuditi, domaćim snagama jer oni tu privređuju, ali i troše.

Nakon otprilike tri mjeseca stiglo mi je pismo od uvažene izdavačke kuće, a u njemu ugovor da sam pisao – tekstove. Bez osnovnih elemenata koje bi jedan ugovor trebao sadržavati, i u krajnjoj liniji bez nekog iznosa koji bih trebao dobiti. Ugovor je bio potpisan od direktora, a ja sam trebao također potpisati da bi ugovor stupio na snagu.
Opet sam se razljutio, ako ništa drugo, zbog činjenice da mi se na taj način negira autorstvo nad fotografijama, a potpisao bih laž, jer nisam pisao nikakve tekstove za taj prilog. Jasno, ugovor nisam potpisao, nego sam sjeo i sam napisao koncept ugovora s konkretnim, vjerodostojnim elementima. Na mjestu gdje sam trebao staviti cijenu po jedinici „proizvoda“, ostavio sam prazno kao mogućnost da ljudi koji se time bave sami upišu cijenu kao što je uobičajeno u takvim prilikama. Potpisao sam i poslao.

Prolazili su dani, pa mjeseci, a vraćeni potpisani primjerak nije stizao. Nazivao sam telefonom, ali direktor je bio uglavnom nedostupan. Jednom prilikom sam nazvao, i kad sam konačno dobio vezu, rekao je da je u Tunisu, a ja sam se uplašio da ne bankrotiram zbog telefona pa sam vezu prekinuo. I dalje su prolazili mjeseci…
Tek jednoga dana, slučajno, primijetio sam na žiro računu da je od njih stiglo 800,00 kuna, ali bez ikakvog upisanoga objašnjenja u koju svrhu je doznaka.
I ponovo mi je pao „mrak“ na oči jer sam se osjetio uvrijeđen i ponižen. Raspitao sam se kod ljudi iz fotografske struke, a u jednom foto časopisu taman je izašao članak na tu temu, porazgovarao sam s urednikom, i došao sam do nekih „tarifa“ za primjenu u praksi.

Jasno, cijene ovise o mnogo faktora, kao naprimjer o kvaliteti, ekskluzivnosti fotografija, da li se objavljuju pojedinačno ili u seriji, ali i renomeu izdanja u kojemu se fotografije objavljuju, kao i statusu fotografa koji ih je snimio. Pa kaže ovako: fotografije u seriji, od 150,00 kn/kom na više, a fotografije na naslovnici, minimalno 1500,00 kn/kom. Pa ako uzmem ovu najnižu cijenu (kao ne renomirani) puta 41, plus naslovnica 1500,00 lako je izračunati.
Nisam dobio ništa, nikome ništa. Nisam ni računao na neki novac, jer još i na samome početku nismo o tome razgovarali. Bio bih zadovoljan što sam pomogao da se predstave Križevci i ponosan što su moje fotografije upotrijebljene.

Netko će možda postaviti pitanje – a kakve to sve skupa ima veze s objavljenim natječajem za izbor naj-fotografije za razglednicu 2010? Ima tek toliko koliko se radi o principu poštenja i ne podcjenjivanju domaćih autora. Jer i kod nas ima 50 ili 100 amatera i profesionalaca koji godinama snimaju Grad, ljude i događaje, i kako god ne renomirani bili, imaju tisuće fotografija koje su po vrijednosti i kvaliteti ravne onima renomiranih.
Trebalo je, možda, raspisati otvoreni natječaj, svima dostupan, pa neka pobijedi najbolji. Ili je to sve skupa bila samo igra da se nešto događa, a u krajnjoj liniji razglednica uopće nije važna?

Vezano

Komentari su zatvoreni.